Porođajna bol
Porođajna bol je univerzalna. Budući da je ona iskustvo gotovo svih žena koje su rađale, mogli bismo je opisati svojevrsnom utjehom, poveznicom među ženama-rodiljama, temeljnom odlikom koja izražava posebnost naše biološke uloge i podsjeća nas na njezinu važnost u društvu. Nažalost, porođajna se bol najčešće doživljava kao tegoba, nepotrebna patnja koju moramo pretrpjeti da bismo donijele dijete na svijet. Ovaj pogled, u čijoj pozadini stoji rasprostranjeni stav suvremenog društva da je bol simptom bolesti, omogućio je medicinskim stručnjacima da nas uvjere u bezvrijednost porođajne boli, u to da je ona zlo koje je poželjno ukloniti naprednom tehnologijom.
Dok je takav pogled na porođajnu bol vrlo čest u zapadnom svijetu, u mnogim drugim kulturama porođajna je bol prihvaćena kao neugodan, ali ne i nesavladiv dio poroda. Možda je uzrok tome shvaćanju to što se u tim kulturama za rodilje brinu druge žene, one koje su najčešće i same majke i koje razumiju porod te njegov utjecaj i koristi koje donosi ženama. One znaju da bol treba prihvatiti, da je se ne treba bojati niti odbacivati. Nasilna promjena mjesta poroda iz kućnog okruženja u bolničko, utjecala je na to da se na porod počelo gledati kao na medicinski događaj, a dostupnost lijekova i bolničke tehnologije potaknula je njihovu sve češću uporabu (Wagner, 1994). Žena koja rađa, vrlo često bez podrške bliskih osoba koje se brinu o njoj i koje imaju znanja o tijeku poroda, našla se u izrazito ranjivom stanju uvjetovanom emocijama i hormonima te time postala prijemljiva za poruke “stručnjaka” o tome kako porođajna bol nije korisna. Mnogi od tih “stručnjaka” su muškarci, koji biološki imaju sasvim drugačiji pogled od žena na porod i proces rađanja. Budući da muškarci ne mogu rađati, oni nemaju urođene “porodne nagone” niti mogu ikada imati tako razvijenu intuiciju i shvaćanje procesa poroda kao što to mogu žene. Možda se u tome krije objašnjenje zašto se muškarci tako često nelagodno osjećaju pored žene koja rađa, te se nisu sposobni povezati s tim činom na nagonskoj razini. U takvom se okruženju lako rađaju sumnja i strah.
Kako bi se povećala vjerojatnost dobrog ishoda poroda za majku i dijete, rodilje imaju jaku potrebu za njegom i zaštitom. Ta ovisnost o drugima čini žene ranjivima i podložnima zlouporabi. Ako se tijekom poroda oslanjaju na pogrešne ljude, njihova okolina može postati izvor nesigurnosti i lakše može doći do komplikacija pri porodu
Je li nas žene netko prevario i naveo da, tijekom poroda, imamo povjerenje u pogrešne ljude? Jesmo li svoje povjerenje poklonile medicinskim stručnjacima, umjesto da imamo više vjere u sebe ili da pronađemo žensku podršku tijekom trudova i poroda?
Neprestani porast broja medicinskih intervencija pri porodu zasigurno pokazuje da se upravo to dogodilo. Stalno nastojanje da se poveća uporaba različitih lijekova tijekom poroda dovodi do sljedećeg paradoksa: trudnicama se savjetuje izbjegavanje lijekova tijekom trudnoće, ali kad porod počne, nude im se sedativi, analgetici i epiduralna analgezija, kao da isti nemaju baš nikakvog utjecaja na nerođeno dijete!
Žene se, za vlastito dobro, potiču na upotrebu farmakoloških sredstava za ublažavanje boli dok se istovremeno premalo pažnje posvećuje mogućim učincima koje ta sredstva mogu imati na dijete.
Zbog toga se mnoge žene, kada saznaju da ti lijekovi preko posteljice ulaze u krvotok njihovog djeteta, radije odlučuju za neinvazivne metode ublažavanja porođajne boli, (kao što su, na primjer, masaža, tuširanje i kupke, aromaterapija, mijenjanje položaja ili naprosto zagrljaj bliske osobe). Mnoge žene lakše podnose porođajnu bol ako su uvjerene da je neuzimanje lijekova bolje za zdravlje njihovog djeteta.
Budući da nijedan lijek nije dokazano siguran za dijete, ni u trudnoći niti tijekom poroda (Haire, 1994.), javlja se potreba ponovnog prihvaćanja boli kao neophodnog dijela poroda, ukoliko žele zaštititi svoje dijete od mogućih loših posljedica. Osim toga, porođajna bol može predstavljati pozitivnu okolnost za dijete, budući da je njena prisutnost neodvojivi dio prirodnog procesa poroda i stoga je, u slučaju ”dodataka”, teško moguć izostanak nekog biološkog učinka. Ako postoji biološka svrha za tu bol, tada razumijevanje njezine uloge može promijeniti stavove o njezinom djelovanju i omogućiti tijek poroda koji joj dozvoljava da se izrazi, umjesto da je sprječava.
Dakle, kada porođajna bol već postoji, što je njezina svrha i kakve koristi od nje možemo imati?
Sve životinje se rađaju s urođenim nagonima potrebnim za opstanak i razvoj vrste. Obrasci reproduktivnog ponašanja i vještine potrebne za preživljavanje duboko se ugrađuju u primitivni dio mozga, još u ranoj fazi razvoja fetusa. Široka paleta hormona omogućava automatske, nagonske reakcije koje su dio tih obrazaca. S biološkog gledišta, važno je da oba obrasca budu jednostavna i pouzdana. Obrazac reproduktivnog ponašanja mora stoga biti učinkovit i osmišljen tako da su sve životinje, (osim onih koji imaju neka oštećenja), sposobne donijeti na svijet zdravo potomstvo. Osim toga, da bi se potakla i osigurala dovoljna reproduktivna aktivnost potrebna ne samo za održavanje, nego i za rast broja jedinki, neminovni su neki ugrađeni mehanizmi nagrađivanja za sve sudionike. To su važne činjenice koje bi žene trebale uzeti u obzir; trudnoća se odvija bez vanjske ”asistencije”, a porod je isto tako mudro osmišljen da bez intervencija bude što učinkovitiji. Gotovo sve žene, bez posebnog učenja i znanja, imaju potencijal za lagan i siguran porod. Zamršeni sustav hormona koji je istovremeno u izvanrednoj ravnoteži, osigurava uspjeh u većini slučajeva, a mali postotak neuspješnih ishoda je neophodan kako bi osigurao reproduktivni uspjeh snažnijih jedinki.
Da bi se potaklo jedinke na buduće trudnoće, cijelom procesu su pridodane različite nagrade. Mnoge od tih nagrada su u obliku seksualnog užitka; na kraju krajeva, cijela reprodukcija je za nj vezana. Prirodna čovjekova sklonost tome da svoju seksualnost izražava u intimi i ne govori o njoj javno, ide na štetu žena koje rađaju jer otežava bilo kakav razgovor o urođenoj seksualnosti poroda i dojenja. Da porod nije toliko seksualan proces, vjerojatno bi rodiljama bilo lakše izraziti svoje potrebe, a onima koji ih okružuju bilo bi lakše prepoznati važnost očuvanja prirodnog fiziološkog tijeka samog procesa. Zatvaranjem očiju pred seksualnom prirodom poroda, lako se gubi iz vida važnost neuplitanja u njegov tijek.
Prvenstvena uloga porođajne boli je potreba žene da pravovremeno prepozna znakove poroda i skloni se na sigurno mjesto gdje će roditi. Ta
potreba za sigurnošću je ključna za dobrobit i majke i djeteta budući da su tijekom poroda i neposredno nakon njega, oboje slabo pokretni i izuzetno ranjivi (Odent, 1994.). Poriv za gniježđenjem, tipično ponašanje trudnica neposredno pred porod, je izraz te nagonske potrebe da se pripremi sigurno mjesto za porod. Ironično je da je čovjek jedino živo biće koje se gnijezdi na jednom, a odlazi roditi na drugo mjesto, u bolnicu. Ova promjena mjesta rađanja može objasniti teškoće koje tijekom poroda iskuse mnoge žene, osobito one na Zapadu. Grantly Dick Read je identificirao te probleme u tridesetim i četrdesetim godinama prošloga stoljeća. On je postavio ispravnu dijagnozu koja kaže da se poteškoće kod poroda javljaju zbog toga sto su žene uplašene i što ne znaju što se zbiva tijekom poroda. Međutim, predložio je samo medicinsko rješenje problema, edukaciju i tečajeve priprema za porod, a da se nije osvrnuo na uzrok koji leži u temelju cijelog tog problema: promjenu mjesta rađanja.
nastavak slijedi...
Preuzeto s
http://www.birthinternational.com/ar...ainlabour.html
Prijevod s engleskog: R. G.
Objavljeno 24. ožujka 2005