Evo me pred zidom.... već bolesna od pustih hormona i punkcija da napravimo naše dijete, a glava mi ne dopušta da stanem. U svakom slučaju idem dalje, ali razmišljam i da uporedo radim na usvojenju. A onda problemi.
1. MM se boji! Ja mu govorim.... tko zna... mogu i ja roditi masovnog ubojicu, a da usvojimo dijete koje će biti sve 5. Sve je lutrija u ovom životu pa tako i usvojenje. Istina, volila bih da me puste da ja odaberem dijete koje ću prepoznati na prvi pogled. Imam 38, a muž 42 godine pa teško da ću dobiti bebu. On misli da ćemo teško prihvatiti malo starije dijete koje će nam možda dopustiti da usvojimo... i tada dolazimo na problem br.
2. Mrzim administraciju, ali stvarno mrzim. Užasam se pomisli da ću morati slati molbe, zivkati, gnjaviti, taliti i šta sve ne samo da dođem do djeteta. Znam reći će te.... isplati se.... i u pravu ste, ali ja sada tako ne osječam. Možda sam samo malo iscrpljena od doktorskih čekaonica pa mi je tlaka plivat na dva fronta....
U svakom slučaju, da ne gnjavim, neznam kako početi... ne praktično početi već emocionalno. Kako se pripremiti za borbu, kako se osloboditi straha, kako znati?