Bas ovih dana cesto razmisljam o tome...zaista dok nemas svoje dijete (cak i usvojeno, da ni bih zvucala diskriminirajuce) ne mozes shvatiti tu ljubav. Ja svog sina volim toliko da mi se ponekad place kada ga gledam, koliko mi je predivan, savrsen, suze samo krenu, sto me podsjetilo kako sam se od srece rasplakala kada je izrastao prvi zub, ajme....
Medjutim, moram ptiznati da otkad imam dijete puno sam suosjecajnija s drugim roditeljima koji imaju probleme bilo koje vrste sa svojomdjecom, i tada mi se place.![]()