Ja imam jedno djete pa ne znam. Da li je to stvarno tako?
Znam da je grozno pitanje,ali stvarno bih htjela čuti vaše osjećaje.
Svi mi kažu jednako,ali na različit način.
 |
|||
|
|
|||
Voljeti svu djecu jednako
Ja imam jedno djete pa ne znam. Da li je to stvarno tako?
Znam da je grozno pitanje,ali stvarno bih htjela čuti vaše osjećaje.
Svi mi kažu jednako,ali na različit način.
Ja dobijem alergiju kada moja svekrva počne naglašavati kako 3 unuka i unučicu voli sve - jednako.
Oduvijek sam imala takvo mišljenje i kada sam imala samo jedno dijete. Ne možeš uzeti ljubav i podijeliti: 50% njemu, 50% njoj. Svako dijete je neponovljiva jedinka koja u određenom momentu treba više ili manje. Tako im pružaš.
Zamisli ljubav kao jezičac na vagi. Vuče jednakome, ali se u trenutku naginje više lijevo ili desno. Tamo gdje je potreba jača.
Mamina, ili djetetova.
Ljubav se ne dijeli, nego dodaje.
Je, to je i meni jasno. Ljubav se množi sa svakim slijedećim djetetom, ali što misliš baš o ovome: Volim li jednako Lindu i Megicu u svakom trenutku?Linda prvotno napisa
Ljubav se ne dijeli, nego dodaje.
Ako sam i ja dobro shvatila kate.
Može i jedno dodatno protupitanje. Da li ste se osjećali jednako voljeni kao vaša braća il sestre? Nekako sam kroz život vidjela da je puno problema proizašlo upravo iz takvog osjećaja.
A kako bi drukčije?
Ja imam neku svoju teoriju u glavu koju teško da ću moći prenijeti u post. Ovako stvarno strašno zvuči. Pa kako bi volio svoju djecu drugačije nego jednako? Možda mrvicu uspiješ dokučiti o čemu ja to ako se osvrneš na moju vagu iz gornjeg posta.A kako bi drukčije?
"jednako" mi nije prikladan izraz. volim ih ljubavlju o kojoj ne razmisljam i ne procjenjujem je, tako da mi je tesko vuci paralelu na nacin "jedno volim vise/manje od drugog".
i danas mi je smijesno kako sam se prije druge trudnoce bojala da nema sanse da i drugo dijete volim jednako snazno kao i prvo, tako da razumijem tvoje pitanje.
imam sestru i nisam nikad imala feeling da je jedna favorizirana, nemam trauma, nadam se da nema ni ona.
Volim ih oboje jako... ponekad kad se M. udre na treningu ili igri.. mazim ga i grlim i njega vise volim, jer me treba... u drugom trenutku kad se T. udre ili kad ga boli.. volim njega vise.. jer me tad on treba..
Al volim ih jako oboje...i najsretnija sam kad se oboje maze oko mene.. samo sto su to vec rjeđi trenuci jer stariji kaze " ja sam vec veliki" i ode tuc balunom od zid dvorista...
Da, ovako je puno bolje. U stvari, moj point je bio da ako jednom pružam više, ne znači da onog drugog volim manje.
AdioMare, mislim da ljubav, odnosno "voljenje" djece nema veze s njihovim potrebama i onim što si navela.
Ponekad više brinem za neku od njih (ako je koja bolesna), neki put za jednu više strepim ili joj posvetim malo više pažnje, neki put jednoj od njih kupim igračku ili haljinu, a drugoj ne... ali to nema veze s ljubavlju, koja uvijek apsolutno i neupitno jednakog intenziteta. To nema veze ni s njihovim potrebama, niti brigom, niti eventualnom ljutnjom na neku od njih.
potpuno razumjem o cemu pricas. ali je "politicki nekorektno".Ja imam neku svoju teoriju u glavu koju teško da ću moći prenijeti u post. Ovako stvarno strašno zvuči. Pa kako bi volio svoju djecu drugačije nego jednako? Možda mrvicu uspiješ dokučiti o čemu ja to ako se osvrneš na moju vagu iz gornjeg posta.A kako bi drukčije?
pa je puno lakse imati tu jednodimenzionalnu, idilicnu sliku.
a kad pricas sa odraslim ljudima koji imaju sestre i bracu onda dozivis citav raspon, od osjecaja da su jednako bili vazni/voljeni/pazeni... do manjih ili vecih frustracija vezanih na sestre i bracu. (pri tom izostavljam patologije).
sto naravno ne znaci da vrijednost imanja sestri i brace ne nadmasuje moguce frustracije i probleme.
ali dobro je reci da tih frustracija ima i da roditelji ponekad/pocesto na neki podsvjesni nacin prave razlike u svom odnosu prema djeci, odnosno da djeca to tako dozivljavaju i osjecaju se manje ili vise voljena, postovana, cijenjenja, ili....to je cinjenica.
... kojoj općenito pribjegavamo upravo radi osjećaja krivnje koji bi iz takvog, povremeno neravnomjernog odnosa, mogao proizaći.
Što mogu kad seciram sve živo? :/
ja znam da je mene moja mama voljela. kao i brata. (voli nas jos uvijek). ali znam isto tako da sam ja dobro i debelo osjecala da mog brata favorizira. (jos uvijek to radi). recimo da je to ostavilo neke tragove na meni. neke traume.
nije tema ove teme
ja svoju djecu, svu svoju djecu, rodjenu, zeljenu, zacetu, nezacetu - volim svim bicem. oni su moja obitelj. koja mozda trenutno nije na okupu, ali u mom srcu je uvijek prisutna. obozavam ih sve. s nestrpljenjem ocekujem (ko kad ti netko jako drag kasni na nedjeljni rucak) da budemo svi na okupu. ne osjecam da ikoga od njih favoriziram. posvecujem im se (sto je, kako Linda rece, u stvari nevezano za samu ljubav i intenzitet iste) prema trenutnim potrebama - nekom vise, nekom taj cas manje...
a volim ih - svih isto, a opet razlicito. jednako snazno, a opet svakog od njih dovoljno jako...
Evo, ako je potreban primjer, ja ću iskreno navesti da je jezičac na vagi moje ljubavi bio naklonjeniji kćeri u trenutku njenog rođenja i nešto vremena iza toga, nego sinu.
Mislim, to je važno ako težimo nešto izmjeriti (čemu smo mi ljudi skloni) ako ne - i nije važno.
Trenutačno je jezičac naklonjeniji njegovoj strani. Obožavana kćer se naprosto mora zadovoljiti "onim što za nju ostane", jer njemu je trenutno potrebno puno više i ne znam do kada će to tako trajati.
Ako je angažman na njegovoj strani veći od 50%, nije li i moje biće prevagnulo na njegovu stranu? Teoretski?
Da li moje ljubavi nema dovoljno da se podijeli fifti:fifti? :?
Možda je najbolje ne mjeriti ono što se mjeriti ne da. Pustiti da život učini ravnotežu. Jer, ravnoteža mora postojati. Kako će se ona izmjenjivati, periodično ili biti konstanta... to čini razliku između ovog ili onog roditelja.
Ne u smislu boljeg ili lošijeg, već u načinu na koji pojedinac osjeća da treba pružati ljubav. Koje ima neograničeno za svako dijete.
ja o ljubavi ne znam da li bi nekog vise ili manje voljela i da li bi to mogla tako reci, ali znam (vise iz prakse drugih, jer imamo samicu
Bezuvjetna ljubav (a roditeljska je takva) nemjerljiva je, beskonačna.
To što se iskaz te ljubavi prilagođava (objektivno ili subjektivno) danoj situaciji, razdoblju, raspoloženju, karakteru, posebnoj potrebi... normalno je i nema veze s (ne)jednakošću.
Meni to slikovitije dočarava more sa svojim valovima, plimama i osekama, nego vaga i jezičac.
xja o ljubavi ne znam da li bi nekog vise ili manje voljela i da li bi to mogla tako reci, ali znam (vise iz prakse drugih, jer imamo samicu
ne bih mozda rekla "volis vise", nego mozda da se lakse i bolje razumjete.
slažem se.
za sad imamo samo jedno dijete.
ali, mislim da to nema veze s osjećajem, odnosno, valjda je isti za svako dijete. a iskazivanje ljubavi također nije mjera, jer neko dijete se voli grliti, ljubiti, nositi, drugo manje (recimo dečko-cura) u nekoj dobi.
a potpisujem i ono s početka teme
ljubav se ne dijeli - ona se sa svakim djetetom množi
dobro, sve to moram još iskusiti,
ali znam za osobe koje su preferirane od drugih i to jedne i druge prati cijeli život i pozitivno i negativno.
Draga, ovo je ključna riječ- angažman, a to nije jednako ljubavi.
Ma, kaj briješ? Već sam sama sebi dosadna s ponavljanjem da se ljubav ne dijeli. To jednostavno nije moguće. Nema vaganja, niti mjerenja. Možeš dijeliti brigu, pažnju, okupiranost, posvećenost... ali ljubav je nemjerljiva.
Da, sad mi od tih jezičaka napamet pada "sofijin izbor",užas...
A što mislite da li roditelji "vole više" ono djete koje s njima živi?
Recimo npr. jedna sestra odseli u drugu drzavu,a druga ostane živjeti s roditeljima. Neminovno drugo djete manje poznaju....
Vjerujem da će ogromna većina reći (i tako misliti) da svu djecu vole jednako, kao što će većina vjerojatno osjećati barem malu razliku u primljenoj ljubavi u odnosu na braću i sestre.
Je ljubav je nemjerljiva i subjektivna, ali ipak vjerujem da ljubav nije samo ono što osjećamo već i pokazujemo prema drugima. Zakomlicirala sam sve,ali možda netko shvati...
tocno tako - zato i je u navodnicimane bih mozda rekla "volis vise", nego mozda da se lakse i bolje razumjete
samo da pojasnim, ja ne govorim o ljubavi koja je veca ili manja i isto sam misljenja da se ljubav mnozi, a ne dijeli.
ja govorim o odnosu koji je drugacija. mada naravno samo teoretski jer sam mama jednog djeteta.
npr. moji ce mama i tata reci da jednako su voljeli i vole mene i moju stariju sestru. a ja mislim da su nju u odnosu na mene u mnogo cemu zakinuli.
moja seka i ja se jako volimo, u predpubertetu smo se jako zblizile i zaista imamo jedan krasan odnos. dakle to smo uspijele uprkos svemu.
ali globalno mislim da je to njeno iskustvo djetinstva imalo utjecaj na njeno formiranje i to ne u dobrom smislu (tu mislim na samopouzdanje, samosvjest...)
iz kruga bliskih prijatelja:
x nikada nije oprostio roditeljima na njihovom nejednakom tretmanu njega i njegovog brata. jer su "potrebe brata" bile vece. a x kao moze sve sam. roditelji tvrde da ih vole jednako. ali djeci ljubav nije apstraktni pojam. odnosno djelomicno jeste, ali djelomicno ga poistovjecuju sa "angazmanom" u svim njihovim oblicima.
brat x-a nikada nije "oprostio" x-u sto je x u gotovo svemu bio "uspjesniji" od njega. i na neki nacin je podsvjesno uvijek trazio jaci "angazman" roditelja, kako bi kompenzirao svoj posvjesni strah o vlastitoj vrijednosti.
x i brat nisu bliski. oni imaju ok odnose, ali nisu bliski.
dakle ne radi se o tome da bi neko svjesno volio manje ili vise jedno ili drugo dijete. ili svjesno "davao" sebe ili se nekom manje, nekom vise.
radi se o tome da smo mi svi komplicirane jedinke i da nasio odnosi nisu linearni i jednoznacni nego kompleksni i umrezeni.
+ ovo sto flower recw, neki temperamenti i karakteri nam lakse ili teze padaju. ma koliko to hereticki zvucalo kada se govori o roditeljima i djeci.
s druge strane to je bogatstvo zivota. i sestre i braca su neprocjenjivi. i daju nove kvalitete i dimenzije zivotu (cime nikako ne zelim reci da su jedinci u losijem polozaju)
samo ne volim to kicasto, umjetno negiranje kompleksnosti odnosa.
i naravno da postoje obitelji kod kojih su svi medusobni odnosi gotovo idealni.
i pada mi na pamet krasna knjiga "korekcije" koja na prekrasan nacin opisuje svu tu isprepletenost i prekrasne i manje prekrasne aspekte tog zajednistva.
I to je jedna stvar koju je teško verbalno uobličiti... ponekad ti situacija u kojoj se svi skupa nalazite jednostavno ne pruža izbor. A osjećaj rijetko razum pita za mišljenje.
A zašto ti to sve pitaš? Sama ili u obitelji imaš neke dvojbe, ili te samo zanimaju naši odgovori na tvoja pitanja?
Što nije fer jer nismo čuli što ti misliš o tome.
Ljubav je očito različita iz kuta onog koji je daje i onog koji je prima.
Za mene su obje dimenzije jednako važne i nije dovoljno misliti da voliš djecu jednako, ona također moraju to osjećati.
Nekako mi se sada čini, ako ikad budem imala drugo djete, prvo ću voljeti više jer je prvo,drugo zato što je mlađe, ali ako bi djeca bila trajno ljubomorna jedno na drugo zbog toga onda sam gadno zabrljala.
Sad sam vidjela pitanje...pa da dodam
Imam osjećaj da sve frustracije moje majke potječu od osjećaja da su njenu sestru voljeli više. Ja ne mislim tako,ali to je njena percepcija kojoj se uvijek vraća.
ovo mi je bas dobro receno.
I ja sam mišljenja da se ljubav množi, ali očito sam ja jedina koja je došla do zaključka da je ljubav moguće u određenom periodu drugačije raspoređivati od onoga "zadanoga" pola:pola. I da pri tome "zakinuto" dijete ne mora to osjetiti kao minus u odnosu njega i roditelja.
Odustajem. Teško se snalazim u pisanoj riječi, jer takve stvari više osjećam nego što uobličavam u neku vidljivu formu.
Adio mare, ma kakvi, i ja se s tobom slažem 100%.
nisi jedina.
Kate, ja sam se u trudnoći s Lindom užasno bojala kako će sve ispasti- hoće li Megi patiti zbog prinove, hoću li ikoga voljeti tako kao moju savršenu prvu princezu, hoće li se one međusobno voljeti...? Bilo je još milijun pitanja kojima sam si razbijala glavu, ali onda sam odlučila uzeti stvari u svoje ruke i poduzeti sve da se ne dogodi nikakav razdor (ljubomora) među mojim curama. Stalno se trudimo da obje budu jednako pažene i mažene i stalno im naglašavamo to njihovo sestrinstvo kao neponovljivu i jako važnu vezu u kojoj nema mjesta ljubomori.
Ne kažem da možda neki put u životu neću zabrljati, ali obećala sam samoj sebi da ću se polomiti kako bih izbjegla da se ikada ijedno moje dijete osjeća na bilo koji način zakinuto.
AdioMare, mislim da je bitno naglasiti da sam ja, primjerice, majka dvije male curice, koje su u puno toga slične i sličnih su potreba, te je i moj angažman oko njih na neki način uravnotežen. Koliko sam zapamtila, među tvojom djecom je nešto veća dobna razlika, pa su i njihove potrebe drukčije, a time i tvoja posvećenost jednom ili drugom. Definitivno ne možeš na isti način iskazivati osjećaje velikom dečku kao maloj bebačici, ali to opet ne znači da ih ne voliš isto.
Ajde, gledaj onda ovako- kad bi trebala dati svoj život za nekog od njih, koga bi izabrala? Ako se nikako ne možeš odlučiti, onda mi vjeruj da ih voliš jednako i ne sumnjaj više u to.
Ja i moj brat smo imali najbolju mamu na svijetu, nasmijanu, toplu, koja nas ljubi, čita priče, vodi nas na izlete...Moja sestra je imala nervoznu i depresivnu mamu, egocentričnu, ljubomornu...To je bila ta ista...
Nemam pojma kako bih usporedila koliko volim djecu. Svakako znam da dobro pazim što radim. A ipak A. pred dva mjeseca pitao "Mama, oćete meni kad mi bude rođendan dat više pažnje nego D.?"
AdioMare, ja možda znam o čemu pišeš. Ja nekad budem nasamo s jednim (bilo kojim) od njih, i nekad mi bude žao što se vratio onaj drugi, rado bih još ostala udvoje i uživala baš u tom djetetu. Ne znam jesi li mislila na tako nešto.
Upravo to se i meni događa stalno, ali nije li upravo to pokazatelj koliko ih oboje jednako voliš?
Da, i to.
Da li je u tom slučaju napravljen majčinski prijestup ako si u tom trenutku bila sklonija jednom djetetu?
Ja duboko vjerujem da svi problemi počinju u obitelji i to upravo zbog osjećaja da je neko nekog volio više i nekako mi je želja bila ovim topikom skrenuti pažnju na važnost druge strane tj. percepcije roditeljske ljubavi. Djeca vjerojatno prosuđuju po postupcima, a ne po onome što je u roditeljskom srcu.
Jasno je da svi želimo voljeti svu djecu jednako, vjerujem da u trenutcima ta ljubav može biti "više u desnoj ruci nego lijevoj", ali mislim da nam je dužnost odgojiti djecu da istinski vjeruju da su voljeni jednako.
Kate, spasila si me.
Znači, nije važno što i kako radim, važno je da se ne sazna!
Šalim se. I slažem se s tobom.
volimo ih jednako, ali da li im je pokazujemo jednako - npr. ono iritantnije, nemirnije dijete, ono koje nam tako strucno isise mast na najtajnju slamcicu - mozda ne dobiva jednako pozitivnog kao neko drugo?
Volim ih jednako, ali ako čitam Duji priču, ne znači da Luku u tom trenu volim manje, jer on sidi u vrtiću i igra se sam sa sobom...ili...ako se igram sa Lukom, a Duje sam crta.
Samo je pažnja u tom trenu upućena jednom, ali ljubav ne prestaje.
Ma ne znan se izrazit...al evo recimo prsti na ruci: svi su različiti, svi se drugačije zovu, ali ako se porižeš svi krvare isto
Nažalost, nemam brata ni sestru i to je bilo gadno...
Da,upravo na to mislim.
Ne znam.. mojih oboje djece jednako je lako voljeti, ono, ništa toliko iritantno da bi mi zamutilo cjelokupan dojam. Mali zna sjest na ranu malo češće, ali i stariji je, pa mu "nismo znali" i nije neka isprika.
Opet, mislim da se takvi "mali, iritantni" stvorovi učine upravo radi tog osjećaja manjka ljubavi od roditelja iliti neravnomjerno raspoređene ljubavi tj. zbog skretanja bilo kakve pozornosti na sebe.
Kad smo u skladu sami sa sobom i srce nam je otvoreno, mislim da sva ta ljubav koja teče, teče u svim smjerovima i jednostavno obožavamo sve članove svoje obitelji.
No, mislim da je nemoguće, a i nepoželjno voljeti jednako i isto... uostalom, mjerač ljubavi još nitko nije smislio pa to ni ne možemo znati.
Moji su starci pretjerano igrali na jednakost (ljubavi) i nisu bili svjesni koliko je ta jednakost u nekim okolnostima bila nepravedna. A radi toga koliko je bila neprirodna (npr. spontano poljubi jednu, pa ajde sad moram i drugu), moja seestra i ja smo uvijek bile ljubomorne jedna na drugu i uvijek smo mjerile koja je dobila više soka, veći komad kolača, pa kasnije se to pretvorilo u borbu oko komada zemlje, stana, vikendice, kuće na moru.... (ot-ostadoh ja bez ičeg, naravno...)
_______
Moram priznati da sam dugo bila nesigurna da li uopće želim još djece, upravo radi tog našeg odnosa. No, srce mi nije dalo da ne poželim još jedno dijete.
Kad se Liam rodio, sva se ljubav slila u njegovom smjeru. O tome sam već otvorila topic. Bilo mi je strašno. Voljela sam ga silinom ljubavi koja je bila veća od mene i nisam se u tome snašla i sve druge moje ljubavi izgledale su male. No, s vremenom se to počelo stabilizirati i opet obožavam oboje svoje djece i čak štoviše, ljubav prema njemu me produbila i dala mi više snage da volim i starije.
No, nije isto voljeti školarca koji te tisuću puta naljuti i malu milu nevinu bebu. I potrebe su im različite.
No, ako je ljubav doista tako jaka kako ja mislim da bi trebala biti, onda je njen pravi ispit na vidjelu tek sa svakom slijedećom godinom. Uostalom, kao i u svim ostalim ljubavnim odnosima i na ljubavi treba raditi, na mijenjanju samog sebe, na tisuće usklađivanja i usklađenja.... Ljubav je, a i roditeljstvo, kao i život, ogroman izazov.
Zaboravih nadodati, da taj izazov raste sa svakim slijedećim djetetom.
Za vrijeme trudnoće bilo me strah hoću li moći drugo voljeti isto kao i prvo. Na momente sam i žalila što sam uopće trudna jer "tko zna kako će to ispasti". Ali ispalo je super. Svaki put kada osjetim navalu ljubavi za kći, isto osjetim i za sina obratno.
A slažem se da će mi možda s vremenom karakter jednog od njih više odgovarati, pa će taj nesvjesno dobivati više.
Ja imam brata i nikada nisam osjetila da nas roditelji drugačije tretiraju i da je netko od nas zakinut. Nastojat ću da se tako osjećaju i moja djeca. Dok MM ima brata i oduvijek (i sada) je brat uvijek bio favoriziran od strane njihove majke. Tako mi ga je žao kada to postane očito na obiteljskim okupljanjima.
Malo OT, ali oduševio me ovaj opis "sve moje djece", tj. (još) nerođene djece koja će nam, ABD, tek doći...ja svoju djecu, svu svoju djecu, rodjenu, zeljenu, zacetu, nezacetu - volim svim bicem. oni su moja obitelj. koja mozda trenutno nije na okupu, ali u mom srcu je uvijek prisutna. obozavam ih sve. s nestrpljenjem ocekujem (ko kad ti netko jako drag kasni na nedjeljni rucak
50:50 ako imaš dvoje ili 25:25:25:25 ako imaš četvoro?
Mislim da je računica negdje oko 100:100 ljubavi za svakoga.
Neki puta jedno dijete treba više pažnje, neki puta radi nešto što nam nije po volji, ali ne moraju se voljeti svi nečiji postupci da bi se voljela osoba.
Jadnog dana ću, nadam se uskoro, govoriti iz iskustva, ali ovak ja razmišljam.
Ja sam uvjerena da svakom svom djetetu mozemo reci:
"volim te najvise na svijetu" a da pri tome ne lazemo.
Zato jer je svako jedinstveno, posebno. Svako je bas takvo zeljeno.
To je tajna koju jedva naslucujemo, to je tajna ljubavi. Ne da se mnozi nego ljubav uopce ne pozna matematickih zakona.
Litala,
prije Nere sam se mislila kako ću dijelit svoju ljubav između nje i MM-a
ali nije tako
njenim rođenjem rodila se još jedna ljubav, samo za nju
pa vjerujem da će i rođenjem drugog djeteta roditi se još jedna ljubav, samo za njega
umnožava se, srce raste
Potpis.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom