Dižem temu ponukana scenama kojima sam svjedočila posljednjih dana. Zanima me kako vi na to gledate?

Scena 1
Ponedjelak: curka i ja izlazimo iz ordinacije kod pedijatrice u čekaonicu i stojimo kod šaltera da nam sestra potvrdi papire, u čekaonici jedno 4-5 majki s djecom. Iza nas nešto se događa, ima više djece koja se igraju u rupama ormara/prematalica, okrećem se i vidim kako se jedna majka diže i prilazi svome sinu od neke 3-4 godine, viče na njega da mu je već rekla da se tamo ne penje i udara ga nekoliko puta po guzici i leđima. Zanijemih, ali potpuno. Gledam sestru koja je sve to vidjela, ali s nekim telefonira, gledam ostale majke koje su to isto vidjele, pogledi nelagode sreću mi se s nekima, ali muk. U sljedećem trenutku, taman kad se posramih, majka nastavlja s vikanjem i udaranjem jer se dijete počelo otimati.
U tom trenutku puknem i obratim joj se zgroženo sa "kako vas nije sram udarati dijete i kakav to primjer dajete njemu i ostalima?", ona me bijesno, ali jako bijesno pogleda, ali bez riječi uzme sina i odu sjesti. Sestra mi pruža papire i pogleda me s odobravanjem, prolazim kraj majki koje stoje i dobivam iste poglede, ali nitko više ni mu ni ba. Kakav je to mozak majke koja si udaranje dozvoljava čak i u čekaonici kod pedijatra?
Htjela bih napomenuti da dijete nije radilo ništa što nisu i druga djeca, tada i inače u toj čekaoni.

Scena 2, popodne
Dolazimo u park curka i ja, sjednemo na ljuljačku i ljuljamo se, vidim dobrog poznanika, visoko obrazovanog medicinskog djelatnika koji čuva svoju 2,5 godišnju curicu. Zapravo, on je na mobitelu, a ona na toboganu kraj nas, pokušava se penjati toboganom od dna prema gore, ali ne uspijeva, nakon dva koraka sklizne nazad, malo padne. Ništa strašno, svaki dan skoro svako dijete u parku tako padne, inače bih se digla k njoj, ona je samo malo zanjurgala i situacija je bila zrela za jednu jedinu rečenicu smirenja od strane oca, nešto kao "vidio sam te, žao mi je/upozorio sam te" i mala bi se nastavila igrati dalje.
Umjesto toga, otac je gnjevno diže i krene s deračinom na nju: "Jesam ti stoput rekao da se ne penješ po toboganu, jel hoćeš da te izlemam, jel hoćeš da te sad izlemam pred svima (mala krene jače plakati, nije očekivala tavu reakciju, on joj se unosi u lice, ona gleda u pod i sve jače plače, on sve bjesniji), "šta sad plačeš, da si prestala plakati, da si prestala plakati, idemo doma, da nisi više plakala..!!!" Vrlo jasno je prijeteći naglašavao svaki slog, bilo je tu dosta vojničkog i autoritarnog stava i tona, ma to je bilo urlanje od najmanje 20 takvih rečenica, potpuna grubost prema djetetu, od sadržaja i samog tona, do grubog dizanja i trešnje, bijah u potpunom šoku.
Suze su mi kapale jer sam gotovo mogla osjetiti bol i sram i strah koji je mala, metar i pol dalje od mene, osjećala. A za ništa, za to što je dijete i voli se, kao i sva djeca, penjati po toboganu. Otišli su, a meni ostao osjećaj tuge i nelagode. Biste li vi bili reagirali?

Scena treća, dan kasnije
Ponovo u parku. Jedan tata čuva djevojčicu, ima možda 2,5 godine, za trećinu glave veća od moje, koja dosta divlje trčkara parkom, bezglavo, sa sprave na spravu, tata cijelo vrijeme trči za njom i opominje je, ona ga ne doživljava... Uočava moju klinku i dolazi do nje, zagrli ju kao da je krpena lutka, baš snažno i sirovo, čučnem i objašnjavam da ne može tako jako nju stiskati, otac je miče...Za koju minutu scena se ponovo ponavlja, ponovo čučnem i razdvajam ih, žao mi moje curke, ali žao mi i ove male, kao da nije navikla na sve to..prilazi otac, viče na nju i vrlo je konkretno udari po ruci, mala krene plakati, a ja bez razmišljanja reagiram sa "Tata, ne tući! Ona je mislila dobro, samo je htjela zagrliti malu curicu..." Otac je uzima i odlaze...

Dakle, u sve tri scene klinci nisu imali nikakve loše namjere, sve tri scene činile su mi se čak vrlo lako rješivima, a ispale su nasilne. Viđate li slične situacije? Ja nisam dugo pa me ovo drmnulo. Je li nasilje nad djecom i dalje prisutno u tolikoj mjeri ili se meni samo to tako naredalo? Ili sam preosjetljiva, a ovo je zapravo realan život?