Ooooogroman potpis na svimbalo!
 |
|||
|
|
|||
Ooooogroman potpis na svimbalo!
Udarac je nasilje. Bio po guzi, po licu ili rukama. Ne znam postoji li drugi naziv za to. A da li je netko tko je u jednom životnom momentu puknuo i udario zaslužio da ga se prijavi za nasilje, to je drugo pitanje. Po meni nije. Ako razmatramo navedeni slučaj kao izdvojen - dijete je u tom slučaju iskoristilo svoja prava, a ne želi vidjeti svoju odgovornost. Iako čisto sumnjam da je otac završio u zatvoru ili nešto slično.
Meni je mama u toj dobi za istu stvar isto opalila šamar. Nisam joj ga zamijerila i nije me bolio na duševnoj razini. I nisam ju prijavilaDa je to bila dobra odgojna mjera - nije. Da to nije bilo nasilje - bilo je. To je bila njena razumljiva slabost u tom trenutku. Patnja koju sam ja njoj zadala tu noć je neusporediva sa tim šamarom. Ali to i dalje ne znači da udarac nije nasilje.
Sa svime se slazem osim sa ovime.Ms. Mar prvotno napisa
Kako se mjeri kolicina patnje? Da li osoba koja ima manji prag tolerancije na patnju, ima veca prava "poluditi" i izvrsiti nasilje?
Naravno da djevojcica treba snositi posljedice svog ponasanja. To je kljuc odgoja. Ali da li je dobra metoda da posljedica bude podnosenje samara?
Ja se s metodom ne slazem. Ima puno pametnijih i ucinkovitiji nacina kako djetetu (pogotovo tako velikom) pokazati kako se osjecas kao roditelj, kako si se zabrinuop, sto se sve njoj moglo dogoditi, da je neprimjereno iskljuciti mob.....
Da li ti svimbalo onda tvrdiš da je u toj situaciji potpuno jednako ako roditelj ošamari dete ili ako postupi kao npr tvoji roditelji?
Po meni nije. Ne branim postupak tinejdžerke, to je bilo glupo i neodgovorno. Razumem da se otac izbezumio od brige, pa svako bi. Da li je šamar dobar odgovor na tu situaciju? Nije. Ne tvrdim, ako je to izolovan događaj, a ne obrazac ponašanja, da će iz tog jednog šamara proizići neka šteta u budućnosti. Ali da je mogao bolje da postupi, mogao je. Prijava zlostavljanja mi stvarno nije bila ni na kraj pameti, prosto nisam razmišljala u tom pravcu. Mada sad kad razmislim o tome, čisto formalno pravno posmatrano, mislim da bi zakon bio na njenoj strani. Ali opet, nećemo postati bolji ako nešto ne radimo iz straha od nekog višeg autoriteta i to je glavni razlog zašto smatram da zakon ne treba previše da zalazi u odnose u porodici.
kao djeca smo ja i sestra dobivale šibom i "po turu"ne često, kad bi napravile neku glupost..
nikad to nisam, niti sad smatram zlostavljanjem. ali mislim da nije bilo potrebno i da se moglo drugačije riješiti.
čvrsto sam odlučila sa svojim djetetom bez toga.
s mamom imam super odnos iako sam dobivala batina i od nje,ali i možemo o skoro svemu razgovarati. ona mi je uzor majke, i vidim da ću joj u mnogočemu sličiti..
s tatom se nikako ne sporazumijevam ali samo zbog toga što su njemu vikanje i batine jedina odgojna mjera.
evo meni je npr. gore od batina bilo kad me je tata prisilio da mu se ispričam iako nisam ništa loše napravila.
možda više ponižavajuće nego da sam dobila šamar.
u svakom slučaju, mislim da je bitan skup odgojnih mjera, i cijeli odnos kad se zbroji..
ali da sam za batine, nisam.
mislim da je to samo iskazivanje moći/ nemoći nad manjim od sebe. i da je to jedna vrsta pada ili neuspjeha.
moj najmlađi brat je inače premirao od straha kada bi se tata zaderao na njega, počeo bi se tresti, i ne bi mogao disati. toliko ga se bojao.
a nije baš dobivao batina.
meni je to svejedno nasilje.
Potpuno se slažem.
U ovom mom konkretnom slučaju ja sam ju mjerila miksom raznih objektivnih i subjektivnih čimbenika. Međutim, kad ovako izvadiš rečenicu može se zaista tumačiti kao da netko ima pravo izvršiti nasilje zato što je nečije ponašanje prešlo njegov osobni prag tolerancije na patnju. Tako da, još jednom - ja smatram da je udarac nasilje i da ga nitko nema pravo upotrebljavati (kao odgojnu mjeru, kao izraz svoje moći / nemoći svejedno, nikako). Ali opet, nije isto ako se nekom desi jednom u 15 godina da podigne ruku ili ako to netko radi redovito.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom