nasilje

[cucule]

Krenemo mi jučer pogledati Flora art na Bundeku i prisjedne mi cvijeće i sve divote aranžiranja zbog scene koju sam vidjela u parku.
Tata i sin (ne starije dijete od 3god) stoje podalje od klupe na kojoj sjedi mama i stari viče na njega (što mi je i privuklo pažnju). Dijete ga gleda s tužnom facom, a onda ga je tri-četiri puta opalio po guzici, ali je to bilo i po nogama i po leđima, kako koji put ga je dohvatio i sve popraćeno vikanjem... Uzrujam se dok pričam o tome.
Svi ljudi prolaze, nitko se ne želi miješati (pa se ni mi nismo umiješali). Ajde budi pametan što napraviti u takvoj situaciji. Da sam prišla i održala tati i mami lekciju, valjda bi stari i mene zviznuo.
Mislim se-kad tako tuku djecu vani, što li tek rade u četiri zida!

[Emy77]

Grozno!!!

Ja tako nesto nikad nisam vidjela...u Nizozemskoj te ceka kazna ako udaris djete, zato nikad nisam vidjela da je djete udareno, niti jednom po guzi. Sta se radi izmedju 4 zida Bog samo zna, a da se svasta desava je cinjenica jer se svako toliko nadje mrtvo djete u sumi, kanalu, kuci...

[flower]

jesi ti reagirala?

[Timmy]

Ja sam jednom davno o ovome pisala, ja sam reagirala i nisam dobro prosla. Zlo mi je kad se sjetim te djevojcice, zlo.

[Inka]

vrlo delikatna stvar. i ako reagiraš u tom trenutku može se desiti da se od gnjeva ionako ništa ne čuje i izazove efekt tipa "a koji se klinac ti miješaš u nešto što te se ne tiče" i da još i sama dobiješ po nosu. a ako ne reagiraš i praviš se da ne vidiš, zlikovac i dalje nesmetano nastavlja po svom. ja bih se eventualno umiješala ipak samo poznatima...

[anima]

Život drugih ljudi zaista nije moja stvar. Mogu prokomentirati i gotovo. Netko drugi bi trebao brinuti o tome, npr. zakon. Niti ja ne volim da se bilo tko NEPOZVAN mješa u moj život, moj način odgoja i dr...

[Timmy]

Bas sam jutros razgovarala sa suprugom o ovoj temi i njegova reakcija je bila da bi on da vidi roditelja koji tuce dijete pozvao 92. Rekao je da je to kriminalni cin i da tako treba biti i tretiran. Ne znam, sta vi mislite? Dok pozoves policiju, dok oni dodju, itd......roditelji i djetetu ni traga.

[ronin]

Treba reagirati,tu uopće nema spora.
Samo,rijetko tko ima hrabrosti za to. :/

[zmaj]

malo sam razmišljala...i kontala bil ja il bil se taj tata moga zamislit da isto to ponovi za kojih recimo 15god??? pa mi čovječe tučemo malu djecu, koja ionak ne mogu razumijeti dubinu problema. ja sa svojih 15/18/20/22...nisam mogla razumit što mi roditelji to hoće reć, a kamoli ko klinka...

[rokobj]

radna kolegica mi je pričala kako joj se jedan dan žalio sin da ga ne tjera na judo,plakao je i ona ga tješila i kad to nije uspjelo zaprijetila mu je kuhačom :shock: ,i on se smirio
kad sam je pitala jel bi joj bilo ok danju muž tako smiri rekla je da to nije isto
kod nas je mlaćenje djece opće prihvaćeno i mislim da se to,na žalost,neće promijenit

[anima]

zmaj kad je mene mama nalupala ja sam itekako razumjela zašto, sa 14/16/18 više i nisam dobivala batine!

rokoboj naravno da nije isto zaprijetiti djetetu kuhačom ili odrasloj osobi, klinci nisu ravnopravni s nama - oni još nisu dovoljno razmni da mogu biti razumni i poneka prijetnja kuhačom im neće slomiti duh! Možda mama nema vremena ili novaca za judo, ajd ti to objasni premalom djetetu

[Zdenka2]

Treba reagirati,tu uopće nema spora.
Samo,rijetko tko ima hrabrosti za to. :/

To je i moj stav. Ne komentirati, ne miješati se u tuđi život? A što bi bilo da vidite da netko tuče odraslu osobu? Da netko vas tuče, a da drugi ne reagiraju? Djeca nisu vlasništvo svojih roditelja da oni mogu s njima raditi što im padne napamet. Ja reagiram, na razini komentara, drugo ne mogu.

[ronin]

rokoboj naravno da nije isto zaprijetiti djetetu kuhačom ili odrasloj osobi, klinci nisu ravnopravni s nama - oni još nisu dovoljno razmni da mogu biti razumni i poneka prijetnja kuhačom im neće slomiti duh! Možda mama nema vremena ili novaca za judo, ajd ti to objasni premalom djetetu

Ja ne znam jel bi se smijala ili plakala na ovo.

Ma sve da i nisu razumni(a JESU! )imaju srce i itekako emocijama osjećaju tugu i poniženje kad ih tuče osoba koja ih kao voli najviše na svijetu....ma to nije u redu i gotovo!

[anima]

neću se uvlačit u raspravu jer mi se ne da, ali stojte vi u svom u vjerenju a ja u svom i svi se volimo

zdenka, nažalost, prečesto sam bila svjedok nasilja na koje NITKO nije reagirao, jer se ne želi mješati, jer gleda svoja posla, jer se boji za svoje d... pa i muškarci, a komentarima takvima nisu pomogli... I zato mi je tak bezveze se tu pravit pametan kad znam da ne bih prva reagirala

[zmaj]

pa ja sam mislila da se ravnopravni s ravnopravnim hrve :?

[Timmy]

neću se uvlačit u raspravu jer mi se ne da, ali stojte vi u svom u vjerenju a ja u svom i svi se volimo

zdenka, nažalost, prečesto sam bila svjedok nasilja na koje NITKO nije reagirao, jer se ne želi mješati, jer gleda svoja posla, jer se boji za svoje d... pa i muškarci, a komentarima takvima nisu pomogli... I zato mi je tak bezveze se tu pravit pametan kad znam da ne bih prva reagirala

Anima, ti ne bi reagirala ali netko drugi bi. Ja sam reagirala i nisam dobro prosla i opet bih reagirala ako vidim nasilje nad ikim javno i ako sam svjedokom nasilja u susjedstvu. Drugacije mi dusa ne bi bila mirna.

[Imga]

anima nisi mi uopće jasna. U jednom postu kažeš da nije u redu petljat se nekom u život:

Život drugih ljudi zaista nije moja stvar. Mogu prokomentirati i gotovo. Netko drugi bi trebao brinuti o tome, npr. zakon. Niti ja ne volim da se bilo tko NEPOZVAN mješa u moj život, moj način odgoja i dr..

A onda par sati poslije lamentiraš kako

prečesto sam bila svjedok nasilja na koje NITKO nije reagirao, jer se ne želi mješati, jer gleda svoja posla, jer se boji za svoje d... pa i muškarci

:?

osobno mislim da nasilje NIŠTA ne riješava, nego samo pogoršava situaciju i odnose u obitelji.
Timmy, koje je tvoje iskustvo? Ja bi se umiješala da vidim da se netko iživljava na djetetu. Znam da bi vjerojatno i ja dobila po piksi, alli se svejedno nadam da ću preživjet da ga dovedem pred sud. Ako ne zbog nasilja nad djetetom, a onda zbog nasilnog ponašanja prema nepoznatoj odrasloj osobi. Valjda sam naivac koji vjeruje u pravnu državu...

[Zdenka2]

neću se uvlačit u raspravu jer mi se ne da, ali stojte vi u svom u vjerenju a ja u svom i svi se volimo

zdenka, nažalost, prečesto sam bila svjedok nasilja na koje NITKO nije reagirao, jer se ne želi mješati, jer gleda svoja posla, jer se boji za svoje d... pa i muškarci, a komentarima takvima nisu pomogli... I zato mi je tak bezveze se tu pravit pametan kad znam da ne bih prva reagirala

Anima, da pojasnim svoj stav, ja nikoga ne prozivam niti pozivam na akcije po parkovima i ulicama. Ja nemam rješenje za svaku situaciju i za svakog čovjeka. Reagirala sam zato što se grozim načelnog stava da nas se ono što se drugim ljudima događa ne tiče, da to nije naša stvar. Ja mislim da nas se tiče i da smo odgovorni i da smo dužni biti solidarni. Hoćemo li i kako ćemo reagirati ovisi o situaciji i o građanskoj hrabrosti.

Za sebe mogu reći da, kada vidim da netko tuče dijete ili jako viče na njega, reagiram komentarom, odnosno kažem jednostavno: Zašto ga/je tučete? Zašto tako vičete na dijete? Nemojte ga tući. Nemojte vikati. Jednom sam prolazila s M. i vidjela jednog nasilnika, čovjeka srednjih godina iz susjedstva koji je tukao jednog drugog čovjeka. Bila sam s malim djetetom i bilo me je strah posljedica, ali sam gledala kako svi prolaze kao da to ne vide i da ja moram reagirati. Zaustavila sam se i rekla tom čovjeku da prestane tući tog čovjeka. On mi je odgovorio da se to mene ne tiče. Ja sam rekla da se mene tiče kad na ulici vidim čovjeka raskrvavljene glave i da ću pozvati policiju ako to odmah ne prestane. On je odmah pustio tog čovjeka, a bio je toliko šokiran mojom reakcijom da nije prenio agresiju na mene. Poslije me je u više navrata pokušavao zastrašiti, ali je odustao jer ja nisam pokazala strah. Svaki sljedeći put bih isto učinila, barem se nadam. Osim toga, ja sam htjela poslati i važnu poruku mom sinu: pokraj nevolje se ne prolazi okrećući glavu.

[flower]

ja isto reagiram - nesto u stilu - o boze, sto se desilo...
ne napadam, pokazujem da sam zainteresirana...

[Zuska]

Dižem temu ponukana scenama kojima sam svjedočila posljednjih dana. Zanima me kako vi na to gledate?

Scena 1
Ponedjelak: curka i ja izlazimo iz ordinacije kod pedijatrice u čekaonicu i stojimo kod šaltera da nam sestra potvrdi papire, u čekaonici jedno 4-5 majki s djecom. Iza nas nešto se događa, ima više djece koja se igraju u rupama ormara/prematalica, okrećem se i vidim kako se jedna majka diže i prilazi svome sinu od neke 3-4 godine, viče na njega da mu je već rekla da se tamo ne penje i udara ga nekoliko puta po guzici i leđima. Zanijemih, ali potpuno. Gledam sestru koja je sve to vidjela, ali s nekim telefonira, gledam ostale majke koje su to isto vidjele, pogledi nelagode sreću mi se s nekima, ali muk. U sljedećem trenutku, taman kad se posramih, majka nastavlja s vikanjem i udaranjem jer se dijete počelo otimati.
U tom trenutku puknem i obratim joj se zgroženo sa "kako vas nije sram udarati dijete i kakav to primjer dajete njemu i ostalima?", ona me bijesno, ali jako bijesno pogleda, ali bez riječi uzme sina i odu sjesti. Sestra mi pruža papire i pogleda me s odobravanjem, prolazim kraj majki koje stoje i dobivam iste poglede, ali nitko više ni mu ni ba. Kakav je to mozak majke koja si udaranje dozvoljava čak i u čekaonici kod pedijatra?
Htjela bih napomenuti da dijete nije radilo ništa što nisu i druga djeca, tada i inače u toj čekaoni.

Scena 2, popodne
Dolazimo u park curka i ja, sjednemo na ljuljačku i ljuljamo se, vidim dobrog poznanika, visoko obrazovanog medicinskog djelatnika koji čuva svoju 2,5 godišnju curicu. Zapravo, on je na mobitelu, a ona na toboganu kraj nas, pokušava se penjati toboganom od dna prema gore, ali ne uspijeva, nakon dva koraka sklizne nazad, malo padne. Ništa strašno, svaki dan skoro svako dijete u parku tako padne, inače bih se digla k njoj, ona je samo malo zanjurgala i situacija je bila zrela za jednu jedinu rečenicu smirenja od strane oca, nešto kao "vidio sam te, žao mi je/upozorio sam te" i mala bi se nastavila igrati dalje.
Umjesto toga, otac je gnjevno diže i krene s deračinom na nju: "Jesam ti stoput rekao da se ne penješ po toboganu, jel hoćeš da te izlemam, jel hoćeš da te sad izlemam pred svima (mala krene jače plakati, nije očekivala tavu reakciju, on joj se unosi u lice, ona gleda u pod i sve jače plače, on sve bjesniji), "šta sad plačeš, da si prestala plakati, da si prestala plakati, idemo doma, da nisi više plakala..!!!" Vrlo jasno je prijeteći naglašavao svaki slog, bilo je tu dosta vojničkog i autoritarnog stava i tona, ma to je bilo urlanje od najmanje 20 takvih rečenica, potpuna grubost prema djetetu, od sadržaja i samog tona, do grubog dizanja i trešnje, bijah u potpunom šoku.
Suze su mi kapale jer sam gotovo mogla osjetiti bol i sram i strah koji je mala, metar i pol dalje od mene, osjećala. A za ništa, za to što je dijete i voli se, kao i sva djeca, penjati po toboganu. Otišli su, a meni ostao osjećaj tuge i nelagode. Biste li vi bili reagirali?

Scena treća, dan kasnije
Ponovo u parku. Jedan tata čuva djevojčicu, ima možda 2,5 godine, za trećinu glave veća od moje, koja dosta divlje trčkara parkom, bezglavo, sa sprave na spravu, tata cijelo vrijeme trči za njom i opominje je, ona ga ne doživljava... Uočava moju klinku i dolazi do nje, zagrli ju kao da je krpena lutka, baš snažno i sirovo, čučnem i objašnjavam da ne može tako jako nju stiskati, otac je miče...Za koju minutu scena se ponovo ponavlja, ponovo čučnem i razdvajam ih, žao mi moje curke, ali žao mi i ove male, kao da nije navikla na sve to..prilazi otac, viče na nju i vrlo je konkretno udari po ruci, mala krene plakati, a ja bez razmišljanja reagiram sa "Tata, ne tući! Ona je mislila dobro, samo je htjela zagrliti malu curicu..." Otac je uzima i odlaze...

Dakle, u sve tri scene klinci nisu imali nikakve loše namjere, sve tri scene činile su mi se čak vrlo lako rješivima, a ispale su nasilne. Viđate li slične situacije? Ja nisam dugo pa me ovo drmnulo. Je li nasilje nad djecom i dalje prisutno u tolikoj mjeri ili se meni samo to tako naredalo? Ili sam preosjetljiva, a ovo je zapravo realan život?

[Kosjenka]

Je prisutno je.
Ja nisam vidjela ali tako nekad kroz razgovor čujem i tukli smo ju /ga pa ne vrijedi...
Ja valjda živim u tako divlječkoj okolini u kojoj je najnormalnija stvar po guzi udariti.
A još gore mi je kada čujem da ljudi znaju isto rješavati probleme s većom djecom. Nije sada da se to dobiva batina na svakodnevnoj bazi, ali s vremena na vrijeme kad nešto jako zgriješe dobiju batina. Baš je jedna mama pričala kako dijete laže i dalje laže bez obzira što je i batina dobilo za to laganje. Ono prije kad bi dobilo batina vrijedilo je, ali sada više ne vrijedi(čitaj sad ih se više ne boji).
No i dalje ti neki misle da je to ok metoda.
Znam za jednu situaciju kada je otac ošamario kćer koja je došla pred jutro doma, trebala je doći do 23h, nije se javljala na mob ovaj ju je izbezumljeno ošamario...naravno prijavila ga je.
Iskreno, ako je to tako da ju je prvi i jedini put ošamario, nakon takve situacije...ne opravdavam ga, ali možda ga razumijem, možda.
Ali grozim se ljudi kojim je batinanje nešto što je način odgoja, ono mali je nešto spizdio pa kaže otac evo sad ću ja to riješit samo da se presvučem.

[Jadranka]

Zuska, i meni su dosle suze samo sto sam citala tvoju drugu pricu. Bas mi je nekako strasno takvo vikanje.

Ja mislim da je nasilje prema djece i dalje jako prisutno, jel vise ili manje nego prije, to ne znam. Kad smo billi dica, znam da su sve moje prijateljice i prijatelji dobivali doma kad bi nesto zgrijesili. Kuhaca se cesto spominjala. A jedan prijatelj je znao doci u skolu s crvenim otiskom od šamara preko lica. I moj otac je mog brata cesto tuka. Mene nije (otac), al je brat - pa dodje na slicno...

Sad nisam u kontaktu s toliko djece. Al evo znam da su moja rodica i njen muz znali svoju djecu klepnit kad su bili bas mali (oko 2, 3, 4 godine, a mozda i kasnije, al sam se ja odselila u drugi grad pa smo se manje vidjali), onako, opalit im lagani šamar. I više puta sam to vidjela, al nisam nikad reagirala. I znam cesto cuti komentare od roditelja kako su dali djeci po guzi.

A vidjam i vani svakakvih situacija, al vjerojatno manje od tebe. Pred koji tjedan smo prolazili kraj jedne mame koja je bila na plazi sa dvije djevojcice (od desetak godina) i nesto se naljutila na jednu (ne znam zasto, po meni su cure samo sjedile uz more i nesto pricale) i prvo je opalila po guzici, a onda joj opalila šamar da je sve odzvonilo.

Super mi je sto si reagirala, svaka cast! Ja mislim da djetetu puno znaci da se netko zauzme za njega. I da zna da postoje odrasli koji mu zele pomoc i kojima ce se mozda moc obratit.

[Zuska]

Ja sam se nakon druge scene osjećala najgore.
Prvo, zato što njega stvarno dugo poznajem i spadao mi je u red ok ljudi, a malu znam od rođenja, vrlo je bistra, živa i draga, jedno od one djece koju voliš sretati. Njegov stav implicirao je da mu nije strano "mlaćenje" (djeteta od 2,5 godine!) ili barem takva ideja, a bez obzira što nije bilo eksplicitnog nasilja, scena je bila najnasilnija, a dijete je izgledalo iznimno povrijeđeno.

[Sumskovoce]

Osobno nisam nikad prisustvovala naslilju nad djecom, tužne su ti priče Zuska. Reagirala bi da sam tamo, pogotovo ako bih poznavala naslinika.
Moji su se služili prijetnjama raznih vrsta, morali su - nisam baš bila milo i poslušno dijete, a kamoli pubertetlija. Ali nisu nikad ostvarili prijetnje.

[Ms. Mar]

Meni se čini da je i dalje uobičajeno. Puno češće čujem one koji smatraju da je 'po guzi' jedini ispravan način odgoja, nego one koji misle drugačije. I to što malo tko reagira je rijeđe odraz nedostatka hrabrosti, a češće stav da je to ok. Da netko lupi vani tuđe dijete, većina bi reagirala. Ali kad lupi svoje smatra se da je to njegovo pravo. Jednom sam kao klinka bila svjedokom situacije gdje je odrasla osoba krenula po guzi lupati neko malo veće dijete i valjda su svi prisutni reagirali. Ali na meni neshvatljiv način - 'nije to vaše dijete da to možete'. Mene je ta reakcija tada zaboljela vjerojatno više nego što je tog klinca zabolio taj udarac.

[IvanaR]

Zuska, prvo svaka čast što si reagovala!
Čini mi se iz tvojih primera, da ljudi shvataju da je to što rade loše, jer oba roditelja kod kojih si reagovala su se povukli, a nisu se upustili u dalji sukob s tobom. Međutim, ljude treba učiti kako da postupaju sa decom (ne mislim konkretno na tebe). Čitala sam ovde na forumu da je kod vas u Hr organizovana neka radionica u vrtićima, pod okriljem UNICEFa na kojoj se govori o odgajanju bez nasilja. Roditelji se uče kako da upućuju ja poruke, kako da postave zabrane i granice bez vređanja i ponižavanja. Meni je to sjajna ideja. Žao mi je što i kod mene u Bg nema tako nešto. Bojim se da je u našim društvima tradicionalno prisutan taj stav da su deca neki mali, sebični divljaci koje treba naterati na civilizovano ponašanje milom ili silom. Biće potrebno puno sistematičnog i ozbiljnog rada da se taj kulturni obrazac promeni. Da kad kažemo dobro dete ne mislimo zapravo dobro dresirano dete.

[flopica]

Zuska, prvo svaka čast što si reagovala!
Čini mi se iz tvojih primera, da ljudi shvataju da je to što rade loše, jer oba roditelja kod kojih si reagovala su se povukli, a nisu se upustili u dalji sukob s tobom. Međutim, ljude treba učiti kako da postupaju sa decom (ne mislim konkretno na tebe). Čitala sam ovde na forumu da je kod vas u Hr organizovana neka radionica u vrtićima, pod okriljem UNICEFa na kojoj se govori o odgajanju bez nasilja. Roditelji se uče kako da upućuju ja poruke, kako da postave zabrane i granice bez vređanja i ponižavanja. Meni je to sjajna ideja. Žao mi je što i kod mene u Bg nema tako nešto. Bojim se da je u našim društvima tradicionalno prisutan taj stav da su deca neki mali, sebični divljaci koje treba naterati na civilizovano ponašanje milom ili silom. Biće potrebno puno sistematičnog i ozbiljnog rada da se taj kulturni obrazac promeni. Da kad kažemo dobro dete ne mislimo zapravo dobro dresirano dete.

ovo je tako često u mojoj okolini
najvjerodostojniji parametar nečijeg odgoja - poslušnost
tužno i pogrešno
nitko da se zapita o samom djetetu - kakvo je uistinu?
samopouzdano, pametno, odgovorno, domišljato, radoznalo, zrelo, samostalno, inovativno, maštovito,
empatično, emotivno izgrađeno... koga briga?

poslušno - sasvim dovoljno
sve više razmišljam da je djelomično i takav mentalni sklop doveo do ovakvog stanja u društvu i državi
držim i do kulture i do pristojnosti
ali ako mene netko pita - poslušnost je precijenjena

[Ms. Mar]

[/B]
poslušno - sasvim dovoljno
sve više razmišljam da je djelomično i takav mentalni sklop doveo do ovakvog stanja u društvu i državi
držim i do kulture i do pristojnosti
ali ako mene netko pita - poslušnost je precijenjena

Točno. Ja bih se usudila ići toliko daleko pa reći da društvu ipak odgovara kreairanje poslušnih pojedinaca, a ne onih koji razmišljaju svojom glavom. Ako dijete izdresiramo da bude poslušno, jednog dana mi više nećemo biti autoritet, bit će netko drugi, a ono će slušati.

[trampolina]

Teške li teme...
Par puta sam reagirala (kod poznatih) ali su me ismijali i nastavili po svome. S tekstom 'vidjet ćeš kad tvoj uhvati 2/3/4/x godina.

Iskreno, ne vjerujem da bi reagirala na 'blaže' nasilje tipa po guzi, sigurna sam da dijete ništa time ne bi dobilo.
Na nešto strašnije sigurno bih.

[anasti]

Kad čujem da mi sveki iz zabave iskušava dijete da vidi dal će poslušati i onda ga pohvali kako je poslušan, naježim se! To mi je baš onako fuj!
Nekad sam drugačije razmišljala o batinama, naravno dok nisam rodila svoje dijete. Sada mi je to nezamislivi užas! Svega par puta sam se zaderala na 16 mjesečnog sina, većinom iz osjećaja nemoći,umora jer sam većinu dana sama s njim i još se snalazim oko kućanstva. Ali svaki put bih se duboko, duboko posramila kad bi me pogledao svojim okicama! I ispričala mu se!
Što je najgore, na psihičko nasilje prema djetetu se gleda kao na "odgoj", "discipliniranje".
Ma pisati ću još kasnije svoje iskustvo, i što je bilo normalno kažnjavanje kada sam ja bila dijete..

[majola]

uf, sve sam mislila otvorit temu jer nisam nasla nit ovu nit slicne, pa ipak nisam jer mi je muka samo kad se sjetim kako sam cula kako mama udara kajsem sina. nasi susjedi, stigli kao podstanari proslo ljeto u kucu koja je dvojna sa nasom, oni u prizemlju mi na prvom katu. mali je vrsnjak mom starijem (6 god). primjetili smo odavno da roditelji imaju neki svoj rezim prema malom. culi nekad i deranje na malog, njegovo urlikanje, kako se protivi njihovom udaranjem. preko zime su zatvoreni prozori pa je to bilo minimalno. a nedavno, ja sam ostala u soku. stojim u sobi (srecom moja djeca nisu bila doma) i cujem kako mlati kajs, kako se mama dere na malog, kako on vice "nemoj me udarati, nemoj me cupati". u tri popodne. danima bi se najezila kad bi se sjetila. isti dan po noci ja dosla sa posla, ca. 23 MM budan, kad tamo opet vika, urlanje sve u 16. mi poludili, MM izaso i vice da umuknu, rekoh nemoj se i ti jos derat zovni ih. prijeti MM policijom, a oni tamo nista pametno za rec. od tad je muk. 10 dana nikog nismo vidjeli, ni malog nisu pustali vanka, inace se igra s nasim na ulici. meni je dosta, pa necu slusat svaki dan tako nesto a jos da mi djeca cuju, uzas. ali hajde budi pametan sto radit?

[Zuska]

Majola, teška situacija. Srce bi mi pucalo da mi u susjedstvu netko mlati dijete. Čitajući ovo, prva reakcija mi je "zvala bih policiju", ali nisam sigurna u posljedice, bi li to zastrašilo nasilnog roditelja, bi li postao još gori..? Mnogi roditelji samo ponavljaju ono što se s njima radilo dok su bili djeca, ne zamaraju se novim spoznajama i praksama... Fali edukacije u svim područjima, pa tako i u roditeljstvu. Fale kampanje, fali da se u mainstream medijima više gvoori o nasilju nad djecom, to nisu privatne obiteljske stvari, to je očito društveni problem.
Da su mi susjedi morilo bi me kako pomoći malom i kako utjecati na njihov mentalni sklop, a što bih konkretno učinila, teško je reći. Sigurno bih se raspitala o svim mogućim opcijama i izvagala. Grozno...

[Zuska]

Međutim, ljude treba učiti kako da postupaju sa decom

Bojim se da je u našim društvima tradicionalno prisutan taj stav da su deca neki mali, sebični divljaci koje treba naterati na civilizovano ponašanje milom ili silom. Biće potrebno puno sistematičnog i ozbiljnog rada da se taj kulturni obrazac promeni. Da kad kažemo dobro dete ne mislimo zapravo dobro dresirano dete.

Slažem se.

[majola]

iz prva smo ignorirali, pa komentirali, pa vise nemozes slusati i dodje ti da zoves policiju. ali kontam uzet ce im dijete, pa neznam sto mu je gore, da zivi sa takvim roditeljima ili u domu? eto zaprijetili smo im sa policijom pa se sad ne cuju, a sta se dogadja iza zatvorenih vrata ne znam. zao mi je djeteta. pametan je on, snac ce se bolje od mojih jednog dana, ali kad ga vidim srce mi se para, pogotovo kad vidim te neke tikove koje ima, ajme meni

[Optimist]

Ne oduzima se dijete tako lako. Eventualno bi dobili nadzor socijalne skrbi (o revnosti nadzora nećemo ).

[Smajlich]

Zuska, prvo svaka čast što si reagovala!
Čini mi se iz tvojih primera, da ljudi shvataju da je to što rade loše, jer oba roditelja kod kojih si reagovala su se povukli, a nisu se upustili u dalji sukob s tobom. Međutim, ljude treba učiti kako da postupaju sa decom (ne mislim konkretno na tebe). Čitala sam ovde na forumu da je kod vas u Hr organizovana neka radionica u vrtićima, pod okriljem UNICEFa na kojoj se govori o odgajanju bez nasilja. Roditelji se uče kako da upućuju ja poruke, kako da postave zabrane i granice bez vređanja i ponižavanja. Meni je to sjajna ideja. Žao mi je što i kod mene u Bg nema tako nešto. Bojim se da je u našim društvima tradicionalno prisutan taj stav da su deca neki mali, sebični divljaci koje treba naterati na civilizovano ponašanje milom ili silom. Biće potrebno puno sistematičnog i ozbiljnog rada da se taj kulturni obrazac promeni. Da kad kažemo dobro dete ne mislimo zapravo dobro dresirano dete.

Tzv. CAP program, Children Abuse program ili tako nešto, ne znam puni naziv, ali znam za to jer mi majka vodi radionice u svom vrtiću (nedavno im se jedna curica požalila na seksualno zlostavljanje, na kraju tip završio u zatvoru)...

[ana.m]

Znam za jednu situaciju kada je otac ošamario kćer koja je došla pred jutro doma, trebala je doći do 23h, nije se javljala na mob ovaj ju je izbezumljeno ošamario...naravno prijavila ga je.

Meni je ovo prestrašno, uopće ne znam kako bih komentirala.

U redu je to što je ona napravila, nije u redu njegova reakcija? NARAVNO da je ona njega prijavila, a njeno je ponašanje pohvalno? Divan odnos i odgoj!

[Kosjenka]

nitko nije rekao da je njezino ponašanje ok i prihvatljivo. To naravno je zato što klinci često u toj dobi, pubertetskoj ludoj misle da su starci najgore smeće na svijetu koje njima ne dozvoel disati. Znaju oni svoja prava, poznaju zakone koji ih štite i u stanju su prijaviti oca i poslati ga u zatvor. Ali isto tako pojam nemaju o svojim obavezama, pojma nemaju da im zakon brani da se klatare kojegdje u to doba.
Taj NARAVNO nije bio odobravajući.
Napisala sam da ne odobravam postupak tog oca, ali možda ga razumijem.
I mislim da je zakon tu prestrog, ako je to bio prvi i zadnji šamar, ako nasilje nije nešto što se ponavlja mislim da se puno toga može napraviti obaveznim psihološkim savjetovanje za cijelu obitelj.

[Svimbalo]

Za ovaj primjer s dolaskom ujutro kući uopće ne krivim oca.
Mogu se potpuno uživjeti u strah i sve što mu je prolazilo glavom do jutra.

A Zuskini primjeri....
Najprije da kažem da udarac po guzi ne smatram nasiljem.
Međutim, prve dvije priče su, makar su situacije izvađene iz konteksta cijelog dana i ne znamo što se događalo ranije i u kakvom su stanju bili ti roditelji, ipak tužne.
Ne znam bih li reagirala, najvjerojatnije ne bih izravno, nego obraćajući se svom djetetu nekim prigodnim komentarom.

Treća situacija je najblaža i vjerojatno bih (opet svome djetetu) rekla da curica sigurno nije mislila ništa loše.

[vertex]

Kontekst je važan, naravno, ali ne treba se tješiti da je zbog konteksta nasilje koje djeca osjećaju nešto manje štetno. Svi griješimo i puno nas je više ili manje nasilno u nekom trenutku, ali bilo bi dobro da se nađe netko tko će nas u tom času zaustaviti i prizvati pameti. Mislim da su to trenutci u kojem više treba čuvati dijete nego ego izbezumljenog roditelja.

[Svimbalo]

Kontekst je važan, naravno, ali ne treba se tješiti da je zbog konteksta nasilje koje djeca osjećaju nešto manje štetno. Svi griješimo i puno nas je više ili manje nasilno u nekom trenutku, ali bilo bi dobro da se nađe netko tko će nas u tom času zaustaviti i prizvati pameti. Mislim da su to trenutci u kojem više treba čuvati dijete nego ego izbezumljenog roditelja.

Apsolutno se slažem. Nasilje nikad nema ispriku.
Ali šamar tinejdžerki iz Kosjenkine priče za mene nije nasilje.
Kao ni udarac po ručici ovoj zadnjoj curici.
Nije to nešto što odobravam, ali isto tako ne vidim dugoročnu posljedicu.

[vertex]

A ne znam...
Za šamar tinejđerki, rekla bih da jest nasilje koje nam se svima više manje sviđa. Kako nije nasilje? Čovjek je puk'o i ošamario kći jer je (s razlogom) puk'o.
Proživjela sam sličnu situaciju, samo je nestala odrasla osoba, bliska mojoj obitelji. Bile su jako čudne okolnosti, ukratko, svi smo je satima tražili, mislili da se utopila...Kad se pojavila (ništa joj nije bilo i ni do danas nije jasno kako je izgubila pojam o vremenu na više sati), suprug se zaletio i snažno je ošamario dva-tri puta. Ono, svi smo to htjeli valjda napravit. A sad, da to nije bilo nasilje - ne znam, ipak jest, bojim se.

A za situaciju s curicom - po opisu, meni je to roditelj koji se ne snalazi, i jest nasilan u tom svom nesnalaženju. Udarac zato što dijete od dvije i po neprimjereno grli drugo dijete sigurno nije ni pametno ni nenasilno postupanje. Mogao je puno toga prije poduzet, a na kraju je curica "dobila" od njega jer je njemu bilo neugodno pred Zuskom.

[vertex]

Ali naravno, sve pišem uz ogradu da situacije nisam vidjela i uz pretpostavku da je Zuskin opis objektivan...Mislim, nije sad ni važno da točno definiramo te konkretne situacije.

[flopica]

apropos situacije s tinejdžerkom koja do 6 ujutro nije došla kući ajte molim vas, što bi vi napravili nego poludili
barem ja bih
da ne znam gdje mi je dijete od 23-06 a mobitel isključen, to je za oboliti
uopće ne mislim da je šamar baš super i da je išta riješio, dabome da nije
ali da mogu zamisliti očaj tog roditelja na njezinu neodgovornost, mog vrlo lako

[lulu-mama]

Nasilje je nasilje.
Roditelj je mogao poluditi i na drugi nacin. Npr. izbacati sve stvari iz njenog ormara, ili zapljeniti.
Kuzim da se covjek ne snadje u trenutku kad ima napadaj bijesa, uzasa, nemoci.
Ali bas zato treba pokazati da se moze i zna kontrolirati.

[ana.m]

A ti bi baš u tom trenutku bila svjesna i sebe i svojih postupaka...?
Ne opravdavam ga, ali i sama za sebe mogu reći da bih vjerojatno napravila isto!
Ne hvalim se time, ali znam svoj temperament i znam da bi ragirala u afektu. A da me nakon toga prijavi.....Ajooooj, jao ne znam, ne znam, nadam se da nikada saznati niti neću.
Nadam se da nikada tako nešto neću morati iskusiti....Uf!

[lulu-mama]

Mozda bi i ja poludila. Ne znam. Mozda ne bih.
Samo kazem da je to nasilje.
Kaj bi ta mama/tata napravili da jos saznaju da se drogirala. Pa ubili bi je od batina :/

[ana.m]

Da saznama da se drogira mislim da bih išamarala prvo sebe.
Totalno neki drugi doživljaj i ne, sigurno to ne bi bia reakcija...Bar ne meni!

[IvanaR]

Na temu šamaranja tinejdžera...
Hajde da zamislimo drugačiju situaciju. Vozite kola i odjedanput vas iseče tinejdžer na skuteru. Za dlaku izbegnete nesreću. Šta bi ste onda uradili? Verujem da bi mu većina nas ispsovala sve po spisku, ali sumnjam da je puno onih koji bi izašli na sledećem semaforu i ošamarili ga. Hoću da kažem da bi bili izbezumljeni, ljuti i uplašeni u obe situacije, ali nam više nije prihvatljivo da šamaramo tuđu decu. Pa zašto bismo se prema tuđoj deci ponašali lepše nego prema svojoj vlastitoj?

[Svimbalo]

Pa, eto, meni ova dva primjera nemaju veze jedan s drugim.
Isto kao što se voli uspoređivati "po guzi" s odnosom sa šefom ili partnerom.
MENI su to neusporedive stvari, bez donošenja vrijednosnog suda o većoj ili manjoj opravdanosti jednog i drugog.
Jednostavno, kruške i jabuke.

BTW, ja sam kao 17godišnja cura napravila gotovo identičnu stvar, samo što tad nije bilo mobitela i došla sam u 5 umjesto u ponoć.
Mama i tata dočekali su me uz upaljen TV (nikad, nikad, nikad, pa ni na Staru godinu nisu budni dulje od ponoći), i već iznemogli od užasa.
Nisu me ošamarili, niti išta slično (jer to ni inače nisu radili), nego su mi zabranili da idem spavati. Kako oni nisu cijelu noć spavali od užasne brige (sad tek to mogu razumjeti, e pa onda neću ni ja.
Sjedila sam u sobi na krevetu i kad su otišli na posao (bio je dan u tjednu!), tek tada sam zaspala.
Kazna je bila odlična, ali i da su me ošamarili, bila bih se pokrila ušima. Ne bi mi bilo na kraj pameti da ih prijavim za nasilje.
A znate zašto? Jer mi ne bi bilo na kraj pameti da sam ja ta koja je zlostavljana, da sam ja u centru zbivanja. Da je to imalo važnije od horrora koji su oni pretrpjeli tih 5 sati čekajući me.