Leptir

[Dragana_1]

Htela bih da podelim sa vama pricu koju sam skoro procitala. Elem, jedan covek posmatrao leptira kako se muci da izadje iz larve (ljusture) i bi mu zao leptira i uzme makazice i raspori ljusturu i izadje leptir. Medjutim, taj leptir nikada nije poleteo, bio je slab jer tim "mucenjem" je on trebao da napuha iz srca krv u krila da bi krila ojacala i da bi bio kasnije sposoban da leti. Leptir je zauvek ostao na zemlji uskracen jer je covek hteo da mu "pomogne". Hocu reci: Da li STVARNO svojoj deci cinimo uslugu svojim vaspitanjem (time mislim da dete nikada ne place, da su sve njegove potrebe odmah zadovoljene, da se ne pusta da placuci zaspe, da je uvek na prvom mestu, da je centar svemira) da li je neophodno da ponekad osete da zivot i svet nisu bajka i hoce li im posle kada izadju iz majcinog sigurnog gnezda biti tesko da se snadju u velikom svetu? Da li iko razume sta sam htela reci i sta vi mislite?

[MGrubi]

da li je neophodno da ponekad osete da zivot i svet nisu bajka

da bi bili snažni podnijeti teret svita trebaju imati samopouzdanje, a tome itekako pridonosi osjećaj voljenosti (samo znanje da postoji sigurna luka)

djeca su ko ptići, naučiti će letjeti, ali ne tako da ih roditelji šutiraju iz gnijezda

djeca koja su završila u Domove su te okrutnosti jako svjesna , i nemaš pojma koliko oni pate što ih nitko ne voli, mazi, ljubi....

[Sun]

heh dragana ja sam čitajući prvi dio priče pomislila kako našim bebicama odmažemo medikaliziranim porodom, ovo drugo mi nebi palo na pamet. Mislim da ni leptiru nebi odmogla ljubav pa tako niti našoj dječici

[MGrubi]

e a ta priča s leptirom me podsjeća na:
- hodalicu
- tata kupio sinu auto
- tata namistio posao
- tata sredio da ne padne godinu ....

kad se posao odrađuje umjesto djece

e da i na
- nepotrebno induciran porod
- rutinski interveniran porod

[Inka]

koliko sam ja shvatila, pravilnim reagiranjem na plač stvaramo djecu koja znaju da u nama uvijek imaju podršku jer prepoznajemo njihove potrebe pa su time i hrabrija da sama brže i lakše uče, da se mogu odvojiti i istraživati znajući da se imaju gdje vratiti za utjehu. nije stvar u tome da čim dijete zakmeči da se bezglavo leti vidjeti što je, odmah uzeti u ruke, već da prepoznavanjem plača znamo je li gladno, punih pelena, umorno, uplašeno ili pospano... ako se dijete pusti da plače, plakanje postane jednolično i više ne znaš u čemu je stvar.
i baš zato što je svijet takav kakav je, mislim da roditelji moraju biti ti koji će biti sigurna baza. a kako će dijete to misliti ako te uporno zove, a ti ne čuješ?

[Dragana_1]

Moram reci. Malo me strah jer sam ovde na forumu citala da se dete nije dovoljno razvilo motoricki jer je bilo stalno noseno pa i nije imalo potrebe vezbati i trenirati. Citala sam (ovde na forumu) da mnoga AP deca kasnije se ne znaju izboriti za sebe u vrticu i sa drugom decom. Da se razumemo moje dete nisam nikada ostavljala da place i bukvalno trcim cim je cujem da kaze "kme" ne zbog neke filozofije nego ja ne mogu podneti da ona place. Ja joj pruzam svu mogucu ljubav i paznju i ona je vrlo strpljiva, ceka jer zna da cu doci. I ne buni se. Znam da detetu treba samopouzdanje i ljubav to je sasvim normalno, ALI... Gde povuci granicu? Kad pocne da vozi kola onda je malo kasno za vaspitavanje. A znamo svi da ce bas ti sto nisu imali dovoljno ljubavi roditelja biti glavne face u skoli, jer su zeljni dokazivanja i trazenja paznje, takvi ce biti ratoborni, borice se za dobre ocene, u sportu, u svemu da budu naj, naj... da bi mozda konacno zadovoljili i pridobili paznju roditelja. Da li ce dete koje je bezuslovno voljeno imati takmicarski duh i zelju za dokazivanjem na kom principu funkcionise ovaj svet. Malo sam :/ Jer ako moje dete zna da je 100% voljeno i kada dobije keca, znaci bezuslovno, kako ce se uklopiti u ovaj ludi i kakodaganazovem uvrnuti svet pehara i nagrada?

[Dragana_1]

Moram reci. Malo me strah jer sam ovde na forumu citala da se dete nije dovoljno razvilo motoricki jer je bilo stalno noseno pa i nije imalo potrebe vezbati i trenirati. Citala sam (ovde na forumu) da mnoga AP deca kasnije se ne znaju izboriti za sebe u vrticu i sa drugom decom. Da se razumemo moje dete nisam nikada ostavljala da place i bukvalno trcim cim je cujem da kaze "kme" ne zbog neke filozofije nego ja ne mogu podneti da ona place. Ja joj pruzam svu mogucu ljubav i paznju i ona je vrlo strpljiva, ceka jer zna da cu doci. I ne buni se. Znam da detetu treba samopouzdanje i ljubav to je sasvim normalno, ALI... Gde povuci granicu? Kad pocne da vozi kola onda je malo kasno za vaspitavanje. A znamo svi da ce bas ti sto nisu imali dovoljno ljubavi roditelja biti glavne face u skoli, jer su zeljni dokazivanja i trazenja paznje, takvi ce biti ratoborni, borice se za dobre ocene, u sportu, u svemu da budu naj, naj... da bi mozda konacno zadovoljili i pridobili paznju roditelja. Da li ce dete koje je bezuslovno voljeno imati takmicarski duh i zelju za dokazivanjem na kom principu funkcionise ovaj svet. Malo sam :/ Jer ako moje dete zna da je 100% voljeno i kada dobije keca, znaci bezuslovno, kako ce se uklopiti u ovaj ludi i kakodaganazovem uvrnuti svet pehara i nagrada?

Mislim da sam procitala negde da je najveci uspeh roditeljstva nauciti decu da zive bez nas!!! Moja Mila ima 6 meseci a ja tako brinemmmm kako ce se ona snaci u skoli (meni je bilo katastrofa naporno)

[Inka]

neće biti pekmez ako joj ti pokažeš kako da se bori za sebe. ali ne da se bori za sebe "kod tebe"

[MGrubi]

Da li ce dete koje je bezuslovno voljeno imati takmicarski duh i zelju za dokazivanjem na kom principu funkcionise ovaj svet.

imam takmičarski duh 8) , moj brat baš i ne
ja sam jarac, on je rak
takmičarski duh je nešto s čim se rodiš

mislim da je pšuno lošije ako dijete sebe dokazuje roditeljima da nešto vrijedi, jer njemu te ocjene i ti uspjesi su u biti izvor traume ("ako ne uspijem mama me neće voljeti " )

granica se nalazi točno tamo gdje ti počinješ raditi umjesto djeteta
dakle: poticati i pokazivati samostalnost (obuvanje cipela, odabir odjeće, crtaje, pranje čarapa ... nije bitan rezultat nego trud)
nemožeš nekog prisiliti da bude samostalan,. kao i što ne možeš ubrzati pretvorbu gusjenice u leptira (točno to je napravio taj čiko iz priče)

ako odgoj podrazumjeva nenasilje, dakako da to dijete nije naviklo da nasiljem i udarcima sprovodi svoju volju, no uvijek postoje i drugi načini rješavaja konflikta
AP djete će uvijek reći roditeljima šta je bilo, neće ka moj frend trčati prijatelju sav krvav (pad s bicikle) jer će doma dobiti batine šta je bio tako glup da se razbije

mislim (bez obzira na okrutnost ovog svijeta) da se dijete odgaja s pozitivnim stavom, jer pesimizam ne vodi u dobro, ako je dijete pesimist prije puberteta, a brate mili, nema il će u darkere il u metalce ... kužiš

[jadranka605]

To MGrubi čaša je uvik do pola puna.

a šta se tiće teme...smatram da djeci treba pokazati da u roditeljima ima utočište šta god da se desi, podupirati kad im ne ide, pogurati kad zaostaju.
A duh i želja za dokazivanje dolaze samo po sebi. Jednog dana će se zaljubiti, osnovati obitelj i boriti se za svoje najmilije. Neće se boriti zato šta je bezuvjetno voljen, nego jer je to prorodna reakcija koja čući u svima nama.
Nebi ga ostavila da plače kad se udari samo zato da bi mu pokazala da život može boljeti, zar ne?
U tome i jest bit bezuvjetne ljubavi. Bez obzira šta se desi i šta napravija uvik imaš nekog na kog se možeš osloniti.
Ali kužim šta želiš reći

[Aphro]

Malo sam :/ Jer ako moje dete zna da je 100% voljeno i kada dobije keca, znaci bezuslovno, kako ce se uklopiti u ovaj ludi i kakodaganazovem uvrnuti svet pehara i nagrada?

Iz vlastitog iskustva znam da mi je najvaznije saznanje bilo upravo ovo, a i najkorisnije; da ce me roditelji voljeti bez obzira sta ja napravila i sta ja postala u zivotu. Oni su mi puno puta to i rekli; da ce me voljeti jednako i da sam ubojica i da sam kurva, jer sam ja njihovo dijete., Oni ce voljeti mene, ali ne i moje postupke. Mislim da treba napraviti tu razliku; dijete treba voljeti bezuvijetno, ali mu objasniti koje njegovo postupke ne volimo i zasto, ono ce samo shvatiti sta mu je ciniti...
Misljenja sam da djetetu treba dati sve uvijete da se u zivotu snadje; skolovati ga, pokazati mu sto vise svijeta, razlicitih stvari i mjesta, da samo moze odluciti sta mu se od toga svidja. Ne treba ga stiti i drzati pod staklenim zvonom, ali to ne znaci da necu skociti pomoci kada mu je pomoc potrebna ( ponekada je najveca pomoc upravo da ga pustimo da nesto ucini sam ). Naj bitnije je da mu postavljamo zadatke prema njegovom uzrastu, da mu ne budu pre lagani niti pre teski., da gradi samopouzdanje i vjeru u sebe i svijet oko sebe.

[Hana_Sara]

Htela bih da podelim sa vama pricu koju sam skoro procitala. Elem, jedan covek posmatrao leptira kako se muci da izadje iz larve (ljusture) i bi mu zao leptira i uzme makazice i raspori ljusturu i izadje leptir. Medjutim, taj leptir nikada nije poleteo, bio je slab jer tim "mucenjem" je on trebao da napuha iz srca krv u krila da bi krila ojacala i da bi bio kasnije sposoban da leti. Leptir je zauvek ostao na zemlji uskracen jer je covek hteo da mu "pomogne". Hocu reci: Da li STVARNO svojoj deci cinimo uslugu svojim vaspitanjem (time mislim da dete nikada ne place, da su sve njegove potrebe odmah zadovoljene, da se ne pusta da placuci zaspe, da je uvek na prvom mestu, da je centar svemira) da li je neophodno da ponekad osete da zivot i svet nisu bajka i hoce li im posle kada izadju iz majcinog sigurnog gnezda biti tesko da se snadju u velikom svetu? Da li iko razume sta sam htela reci i sta vi mislite?

ja osobno mislim da ce se upravo ovo o cemu ti pricas za 30 godina pokazati kao najveca mana AP-a. dakako da nije dobro kad dijete nema roditeljske ljubavi, kada se osjeca prepusteno sebi i samo na ovom svijetu. no, dok ljubavi stvarno NIKAD dosta, pretjerano mazenje, udovoljavanje, nabijanje samopouzdanja do neba - to vec ima. tako da.... vrlo vjerojatno si u pravu, po mom misljenju

[ronin]

To je tako teško...balansirati između bezgranične ljubavi i poriva da mu pomogneš;i odluke da mu upravo iz ljubavi daš prostor da učini neke stvari SAM.

Ja već nekako sad znam(a djeca su mi još mala)da ću baš s tim imati problema. :/

[ronin]

pretjerano mazenje, udovoljavanje, nabijanje samopouzdanja do neba - to vec ima. tako da.... vrlo vjerojatno si u pravu, po mom misljenju

Jel to baš nužno mora jedno s drugim kao negativni primjer? :? :?

Mislim,ja svoje klince mazim i ljubim do besvijesti,tisuću ih puta na dan zagrlim i poljubim-no da im u svemu udovoljavam-to naprosto nije istina.

Ne treba baš tako generalizirati i sve trpati u isti koš. :/

[Hana_Sara]

Jel to baš nužno mora jedno s drugim kao negativni primjer? :? :?

Mislim,ja svoje klince mazim i ljubim do besvijesti,tisuću ih puta na dan zagrlim i poljubim-no da im u svemu udovoljavam-to naprosto nije istina.

Ne treba baš tako generalizirati i sve trpati u isti koš. :/

ta vrsta mazenja meni i ide pod ljubav . ali vise sam mislila u metaforickom smislu, djeca koju se "mazi i pazi" ako znas sto hocu reci

[ronin]

Otprilike znam na što misliš,čini mi se da se ne slažem baš sto posto s tobom,možeš li mi malo pojasniti što si točno mislila pod "mazi i i pazi"?

[Hannah]

Mislim,ja svoje klince mazim i ljubim do besvijesti,tisuću ih puta na dan zagrlim i poljubim-no da im u svemu udovoljavam-to naprosto nije istina.

Tako je kod mene. U početku sam bila jako zbunjena, postavljala sam si slična pitanja, vezana za ovu temu. No kako Šimi raste, sjedi, puže, hoda, osamostaljuje se, tako i pokazuje svoje ja, svoju osobnost, karakter, a ja polako postavljam granice. Tako da pažnje, maženja, bezuvjetne ljubavi, razumijevanja ima kao i u početku jako puno, ali pokušavam mu uvijek kada "zabrlja" dati do znanja da to nije ok, da je pogriješio i sve na njegovom nivou. Učimo se skupa Za budućnost mi je užasno važno da zna da ga volim, da ću mu uvijek biti podrška, da mi može i treba biti iskren, da sam tu kada će me trebati, ali i pokušat ću ga naučiti vrijednostima. Dao Bog da uspijem.

[ronin]

Da ,to je to.
Možemo nastojati dati sve od sebe,slušati svoje srce i zdrav razum,i nadati se da će sve ispasti OK.
Mislim da nema recepta.Ne možeš reći:Ako učinim to i to moje će dijete ispasti ovakvo i onakvo.Učiš u hodu,modeliraš se zajedno s djetetom poput smjese za oblikovanje,rasteš u spoznajama iz dana u dan.
Mislim da sve teorije nekakvog svjesnog ograničavanja ograničavanja radi ne drže vodu.I ne vode nužno uspjehu.

[Hana_Sara]

Otprilike znam na što misliš,čini mi se da se ne slažem baš sto posto s tobom,možeš li mi malo pojasniti što si točno mislila pod "mazi i i pazi"?

pa mogu ti otvoreno reci: ja nisam AP roditelj. previse drzim do odredenih tradicionalnih smjernica odgoja i nakon 9 godina odgoja i dalje mi je drago da nisam otisla u tom smjeru. dakako, ti imas potpuno pravo na svoj nacin i ti najbolje poznajes svoje dijete. sto se mojih klinaca tice tocno znam i vidim po njima da svakome od njih jako dobro odgovara odredeni nacin odgoja, nacin na koji im pristupam, koliko me pustaju u svoj intimni prostor, itd... sve je to tako individualno

[ronin]

Ma AP ili ne,pusti etikete,nije bitno.
Ja ne znam jesam li ja Ap ili nisam,ne gledam stvari tako.
Slažem se s individualnim pristupom,eto imam dvoje djece i svakome od njih pristupam na različit način,jer i oni su različite osobnosti.Takav mi je pristup skroz logičan.

Kad malo bolje pogledam i sagledam svoj odgoj,dolazim do zaključka da je on neka čudna mješavina mojih vlastitih instinkta i tradicionalnih vrijednosti,jedino što u svemu tome nikako ne dolazi u obzir tjelesna kazna,to mi je grozno.

Tečemo ko neka rijeka iz dana u dan,volimo se i poštujemo,imamo naravno boljih i lošijih dana,no sve u svemu dobro je.Puno se ljubimo i govorimo si da se volimo,ispričavamo se ako nam jezik poleti prebrzo..uopće,teško mi je moj odgoj uopće pretočiti u post jer teško nalazim riječi,no ovo razdoblje mog života mi je definitivno najsretnije otkad sam svjesna sebe.

[lucky day]

nisam citala sve postove ali - meni je prva asocijacija price bila:

covjek je prije vremena leptira ISTRGNUO iz NARUCJA ljusture...
da prije poleti a ona se nije stigla RAZVITI i OSNAZITI u sigurnom okruzju i izaci kad bude spremna...

ljustura mi je utroba ali i narucje majke...
covjek moze biti - medikalizirani porod ali i pritisci (industrijskog) drustva...

dijete ne slabi u narucju majke - ono se PUNI kao sto se leptiru pune krila

[Ivanna]

nisam citala sve postove ali - meni je prva asocijacija price bila:

covjek je prije vremena leptira ISTRGNUO iz NARUCJA ljusture...
da prije poleti a ona se nije stigla RAZVITI i OSNAZITI u sigurnom okruzju i izaci kad bude spremna...

ljustura mi je utroba ali i narucje majke...
covjek moze biti - medikalizirani porod ali i pritisci (industrijskog) drustva...
dijete ne slabi u narucju majke - ono se PUNI kao sto se leptiru pune krila

Potpisujem. Ovo boldano je i meni prvo palo na pamet.

[Tashunica]

Ma AP ili ne,pusti etikete,nije bitno.
Ja ne znam jesam li ja Ap ili nisam,ne gledam stvari tako.
Slažem se s individualnim pristupom,eto imam dvoje djece i svakome od njih pristupam na različit način,jer i oni su različite osobnosti.Takav mi je pristup skroz logičan.

Kad malo bolje pogledam i sagledam svoj odgoj,dolazim do zaključka da je on neka čudna mješavina mojih vlastitih instinkta i tradicionalnih vrijednosti,jedino što u svemu tome nikako ne dolazi u obzir tjelesna kazna,to mi je grozno.

Tečemo ko neka rijeka iz dana u dan,volimo se i poštujemo,imamo naravno boljih i lošijih dana,no sve u svemu dobro je.Puno se ljubimo i govorimo si da se volimo,ispričavamo se ako nam jezik poleti prebrzo..uopće,teško mi je moj odgoj uopće pretočiti u post jer teško nalazim riječi,no ovo razdoblje mog života mi je definitivno najsretnije otkad sam svjesna sebe.

U zadnje vrijeme kad god naletim na tvoj post, slažem se s njim od a do ž tako da uopće ne moram ništa pisati, samo te potpisujem
Posebno mi se sviđa ovo mješavina vlastitih instinkta i tradicionalnih vrijednosti, točno to vidim u svom odgoju. Ne možemo odbaciti ni AP, ni instinkte ni tradiciju, nego sve lijepo ukomponirati.

[Zdenka2]

Tog leptira bi se moglo usporediti sa starom sintagmom "odgoj pod staklenim zvonom". Ne treba djecu previše zaštićivati, to mi svakome trebalo biti jasno. Mi njih odgajamo za realni svijet s kojim se oni susreću već vrlo brzo bilo u vrtiću bilo u drugim interakcijama s ostalom djecom i drugim ljudima. Ali, nježnosti i ljubavi prema djetetu nikada dosta, zvao to tko AP ili ne (ja ne). Djetinjstvo je bez sumnje dio perioda osamostaljivanja djeteta, izgradnje cjelovite osobnosti, ali ono bi svoj djeci trebalo dati i veliku zalihu ljubavi, zalihu dovoljnu da potraje cijeli život i da iz nje mogu crpiti snagu i vraćati se tome izvoru u iskušenjima njihovog odraslog života. Ljubav djetetu treba neštedimice davati, jer ga ona gradi, a gradi i nas i vraća nam se.

Jedna strane te ljubavi je i odgoj, a odgoj uključuje i postavljanje granica, učenje odgovornosti itd. Nikako ne bih rekla da jedno drugo isključuje, odnosno da maženo i ljubljeno dijete znači i nesposobno, nesamostalno dijete. Tko omogućuje svome djetetu da se osamostali i preuzme odgovornosti koje su u skladu s njegovom dobi i osobnosti taj reže krila tom leptiru.

A ovo o dokazivanju, ne slažem se da su nevoljena djeca najmotiviranija za uspjeh u školi. Moje iskustvo kao učenice pokazuje upravo suprotno, to jest da su ta djeca imala manje motivacije, manje samopouzdanja i manje natjecateljskog duha. Oni koji su imali potrebu za dokazivanjem htjeli su se dokazivati prvenstveno sebi, htjeli su biti bolji i ja mislim da je to vrlo zdrav osjećaj.

[Zdenka2]

Tko omogućuje = Tko ne omogućuje

[ronin]

Zdenka,kao i uvijek ,krasno rečeno!

Tashunica

[Dragana_1]

Svaki post sam procitala vrlo pazljivo, i svaki mi se cini da je bas tako. Vidim da svi ucimo u hodu, da nas sve brinu iste brige , da zelimo svojoj deci samo najbolje. Zato i jesmo ovde na ovom forumu Nasu decu necemo vaspitavati samo mi, tu su i babe dede, prijatelji, ucitelji, nastavnici, profesori, TV, internet i najvaznije - ona iskustva koja nasi klinci steknu sami. Tako da mogu malo da se opustim ( ne bi mi skodilo ) i podelim odgovornost vaspitanja sa celim svetom (drustvom) u kome se hteli ili ne nalazimo. Hvala vam zaista na tako lepim odgovorima da budem iskrena malo sam brinula kako cete reagovati ali sam morala da cujem razlicita misljenja ovome. Razumemo se.

[Honey]

nisam citala sve postove ali - meni je prva asocijacija price bila:

covjek je prije vremena leptira ISTRGNUO iz NARUCJA ljusture...
da prije poleti a ona se nije stigla RAZVITI i OSNAZITI u sigurnom okruzju i izaci kad bude spremna...

ljustura mi je utroba ali i narucje majke...
covjek moze biti - medikalizirani porod ali i pritisci (industrijskog) drustva...

dijete ne slabi u narucju majke - ono se PUNI kao sto se leptiru pune krila

Upravo tako!

Mene je ovo prijevremeno čupanje iz ljušture asociralo na izbacivanje iz roditeljskog doma prije nego je dijete spremno, ili dovoljno zrelo da se suoči s vanjskim svijetom. Čovjek iz priče je htio "pomoći" leptiru, a ispalo je da leptir nije bio spreman izaći. Upravo u ljušturi, tj. pod okriljem majke i oca dijete jača i priprema se za život. I tu ima dovoljno prilika da osjeti da život i svijet nisu bajka. Zar itko svojem djetetu dopušta sve što mu se prohtije? Na primjer, ja znam da mom sinu još jedna igračka koju vidi u trgovini i čokolada koju hoće s police nisu potrebne, pa ih neće dobiti bez obzira na proteste. Isto tako ne može lupati po staklenim vratima niti prolijevati vodu po podu, jer mu se tako hoće. Ali zato na primjer spava sa nama u krevetu, nosim ga kad mu je teško zaspati i mazim kad je tužan. TO mu treba.

[Imga]

Mene je ovo prijevremeno čupanje iz ljušture asociralo na izbacivanje iz roditeljskog doma prije nego je dijete spremno, ili dovoljno zrelo da se suoči s vanjskim svijetom. Čovjek iz priče je htio "pomoći" leptiru, a ispalo je da leptir nije bio spreman izaći. Upravo u ljušturi, tj. pod okriljem majke i oca dijete jača i priprema se za život. I tu ima dovoljno prilika da osjeti da život i svijet nisu bajka. Zar itko svojem djetetu dopušta sve što mu se prohtije? Na primjer, ja znam da mom sinu još jedna igračka koju vidi u trgovini i čokolada koju hoće s police nisu potrebne, pa ih neće dobiti bez obzira na proteste. Isto tako ne može lupati po staklenim vratima niti prolijevati vodu po podu, jer mu se tako hoće. Ali zato na primjer spava sa nama u krevetu, nosim ga kad mu je teško zaspati i mazim kad je tužan. TO mu treba.

Ovo potpisujem od početka do kraja...
Kod nas je upravo tako.

[MGrubi]

bitno je razlikovati potrebe od želja

[branka1]

Čitajući ovo, i meni je prva asocijacija bila kao i Sun i lucky day - asistrirani porod

I ja također smatram da djeca koja nisu imala dovoljno roditeljske ljubavi i pažnje nisu uz školi motovirana za veće uspjehe, već sasvim obratno - da će oni prije postati problematični
A mislim da su pažena i mažena djeca, ali u pozitivnom smislu, daleko motiviranije za uspjehe.

[Dragana_1]

Naglasak je bio na to da je izgledalo da se leptir muci - a njemu je bas to bilo potrebno da bi ojacao i bio sposoban za let. A covek koji je hteo da mu pomogne da se ne muci mu je u stvari odmogao. Verovatno je porod prva asocijacija ali nije u tome sustina price. U kontekstu je bilo reci o tome da svako mora da se pomuci da bi nesto naucio i da bi na kraju i odrastao. I to se sve izgleda odnosi na ono sto je neko rekao da mu tata kupi kola i nadje posao. To nema veze sa ljubavlju koju mi svojoj deci nesebicno pruzamo. A eto razmisljam o takmicarskom duhu. Verovatno je svima motivacija nagrada koji sledi pa sada kome je koliko stalo do toga. Nekako sam uvek mislila da su oni zeljni stalnog dokazivanja i aplauza u stvari bili uskraceni toga u detinjstvu. Mozda gresim. A bas to pokrece citave sisteme vrednosti od skole do zaposlenja, vecita borba: ja mogu bolje, ja znam lepse... Ali

[BusyBee]

heh dragana ja sam čitajući prvi dio priče pomislila kako našim bebicama odmažemo medikaliziranim porodom, ovo drugo mi nebi palo na pamet. Mislim da ni leptiru nebi odmogla ljubav pa tako niti našoj dječici

Potpis!

[Hana_Sara]

a meni je odmah u prici upalo u oci da je covjek pomogao leptiru jer mu se smilio, nije htio da se muci ... a zapravo mu je odmogao jer se leptir mora pomuciti da bi bio snazan za nadolazeci zivot.

isto tako i sa djecom. ako im se previse popusta, udovoljava, a sve u cilju "olaksavanja" djetinjstva, jednog dana ce im se to obiti o glavu kada vide kako funkcionira odrasli svijet.

mislim da je dragana to htjela reci i moram priznati da se dosta slazem!

[lucky day]

Naglasak je bio na to da je izgledalo da se leptir muci - a njemu je bas to bilo potrebno da bi ojacao i bio sposoban za let. A covek koji je hteo da mu pomogne da se ne muci mu je u stvari odmogao.

i opet, zasto mi covjek NIJE roditelj u ovoj prici nego OKOLINA?
jer najcesce cemo iz okoline dobiti (dobronamjerne,najcesce) savjete da 'ocvrsnemo' dijete 'bacivsi ga medju vukove' (karikiram)...

u prici se cak radi o nekom izvana koji promatra... i cak nije istog roda... nije ni drugi leptir koji pomaze malom leptiru - nego allmighty covjek sa svojim razmisljanjima ali bez dubinskog shvacanja prirode...
izmedju bebe leptira i covjeka nema komunikacije - samo unutarni monolog covjeka...
svakako - kad bi covjek iz price bio majka/otac - onda bi to bila majka koja nema komunikacije sa svojim djetetom nego ga promatra izvana kao malog i bespomocnog... gotovo sa zaljenjem... i odmaze mu pomaganjem...
na svu srecu, ne poznajem takve majke...

a svakako se slazem da ce dijete vec doma biti suoceno sa svijetom - jer mi smo dio njega i imamo svoje granice...
sa malom ali znacajnom razlikom - u roditeljskom domu je sigurnije pogrijesiti... dobit ce utjehu kad padne... dobit ce saznanje da, koliko god puta palo - ljubav je tu...
pristasama 'ocvrscavanja' na onaj nacin koji sam gore opisala - ce se to ciniti kao mucenje... jer ce dijete slabiti za 'okrutan' svijet koji je oko njega...

a ono sto je kratko ali vrlo bitno naposala mgrubi je - treba razlikovati potrebe od zelja...
i TU se mnogi nece sloziti jer - neki nemaju isti stav (ali i saznanje) o velikim potrebama djeteta...
samo da dodam- procitala sam na iskonu prije par mjeseci ( a ne mogu sad naci tekst) da i odraslima DNEVNO treba odredjen broj zagrljaja za normalno psihicko funkcioniranje... mislim da je brojka negdje oko 16...
koliko ih tek treba djeci...

zato grlimo svoju djecu (dok nam jos daju )

[lucky day]

inace, ovo je samo nacin na koji interpretiramo pricu... po postovima se kuzi da se prema djeci ipak odnosimo slicno...

[Honey]

E pa evo jedan primjer.
Junior čupa psa za dlaku. Tata mu govori da to ne smije raditi, psa boli, mogao bi ga ugristi, tralala. Mali ne odustaje. Tata ga odvaja od psa i objašnjava mu da to ne smije raditi, da je to ružno. Dijete udri u vrisku i protest. Uto doleprša baka iz druge prostorije, uzima malog u ruke i tješi ga. Ona je čula da on viče "pa joj ga je žao". Eto, roditelj nenasilnim metodama uči dijete nečemu, a linijom manjeg otpora baka želi da je mali zadovoljan, pa i pod cijenu da mu se svašta dopušta. Hoće li nakon što je počupao našeg psa (koji nije okom trepnuo kad mu je maleni iščupao pramen dlake) vani naići na ne tako miroljubivog koji bi ga ugrizao ako ga dirne?

Maziti dijete je jedno, a razmaziti i popuštati nešto posve drugo. Popuštanje nema veze s AP-om, koji se stalno spominje.

[lucky day]

mislim da bi se u ovoj situaciji mogla povuci paralela izmedju bake i covjeka iz price... tata - ljustura, dijete - leptir...
nije tata mucio svog sina, a nije ga bome ni napustio i ostavio da place, a kamoli tukao...
pa je bakina reakcija bila neprimjerena... cak i potencijalno opasna za malog leptira...

ali ne volim inace komentirati takve 'situacije' jer su izolirane...
ne znamo kakav je inace odnos tate i djecaka, bake i djecaka, djecaka i ostalih pasa itditd...

jer TO je zivot... neko je spomenuo - fluidan, tece, razvija se... i ne mozemo ga pretociti u 'situaciju'...
a price su inspiracija...

[Dragana_1]

Of course. Zivot tece... ali ipak ima neke principe po kojima tece, koji se mogu iskrisaliti na povrsinu u vidu takvih kratkih pricica. Deca takodje u skoli pocinju uciti citajuci kratke price dok ne dodju do romana Rat i Mir. Naravno da ne mogu biti uvrsteni svi moguci i nemoguci faktori koji bi eventualno uticali na ucesnike dogadjaja u prici, to je nemoguce, ali to nije ni potrebno. Pricom se zeli nesto konkretno reci, izvuci zakljucak, to je nekad veoma individualno. Mene zivot nije bas mazio. Moji roditelji su uvek pruzali podrsku i uvek sam im se mogla obratiti za pomoc. Medjutim, volela bih da mi je njihova pomoc i podrska mnogo manje u zivotu bila potrebna. Znaci, volela bih da sam mogla mnoge stvari napravati sama. Osecala bih se zadovoljnije sobom, cini mi se, i dakako, bila bih nezavisnija, zrelija, mozda gresim :? Gledam prirodu i vecitu borbu za opstanak ( a i mi smo navodno deo prirode ) tu nema mnogo mazenja, prirodna selekcija je ostra, ako ne naucis da lovis, nema te, gotovo. U nasem drustvu te niko nece bukvalno pojesti kao u prirodi ali, dok trepnes ostanes bez posla, bez muza, moras stalno da se boris, nema predaha, da se usavrsavas, konkurencija je katastrofa na svakom mogucem polju, ako ne znas da se izboris za svoje mesto, propadas.. Moras da pokazes zube. Znaci, kako dete nauciti od malena da se snadje u svoj ovoj zbrci sto sam rekla, nauciti ga da se bori kao sto macka uci macice da love, da ostre nokte, da se popenju na drvo kad je opasnost. Imam POTREBU da ucim moju malenu, da je pripremim, ona tako veselo gleda sve oko sebe, zuri, sa 6 meseci vec puzi i ne moze da doceka da zakoraci u svet, sve je lepo, sve je sareno, mama i tata je vole. Idila. A kad izadje napolje, pa kad zlocesta deca pocnu da daju nadimke, nabijaju nepotrebne komplekse, vecita takmicenja u skoli oko ovog onog, kako ce moj ususkni i bezbrizni mis da se u svemu tome snadje? kako da je priprimim? Razumete li me kao majke majku? Mozda JA treba da naucim da imam vise poverenja u nju?

[flower]

Mozda JA treba da naucim da imam vise poverenja u nju?

, a i u sebe. stvorit ces joj sigurnu luku i ona ce moci otploviti u svijet kakav god bio.

[Zdenka2]

Dragana 1, nju će život svemu tome naučiti, a ti si tu da pružaš podršku.

[Honey]

A kad izadje napolje, pa kad zlocesta deca pocnu da daju nadimke, nabijaju nepotrebne komplekse, vecita takmicenja u skoli oko ovog onog, kako ce moj ususkni i bezbrizni mis da se u svemu tome snadje? kako da je priprimim? Razumete li me kao majke majku?

Ja te jako dobro razumijem
U ovom gornjem slučaju, tvoj mali miš će za sve otrovne komentare znati da su prazni i ne znače ništa, znajući da je ona dobra, pametna i voljena, što ste ju vi kao roditelji naučili.

[MGrubi]

Medjutim, volela bih da mi je njihova pomoc i podrska mnogo manje u zivotu bila potrebna.

Znaci, volela bih da sam mogla mnoge stvari napravati sama. Osecala bih se zadovoljnije sobom, cini mi se, i dakako, bila bih nezavisnija, zrelija, mozda gresim :?

Gledam prirodu i vecitu borbu za opstanak ( a i mi smo navodno deo prirode ) tu nema mnogo mazenja, prirodna selekcija je ostra, ako ne naucis da lovis, nema te, gotovo.

ne znam čitavu priču.. da li su te sprečavali da sama obavljaš posao? ono u stilu: ma ne tribaš dušo ja ću ...
to ti je bar lako: ako dijete hoće nešto samo napraviti (makar pri tome napravilo teški rusvaj a rezultat ima male šanse da liči na nešto) jednostavno ga pustiš
pa onda još i stekne naviku spremanja za sobom


ja sam ti prirodu proučavala puno duže nego ljude (s 12 sam htjela u greenpeace )
borba za opstanak - o da
ALI .. ako gledaš razvoj vrsta, svaki sljedeći stepen u razvoju života na Zemlji je išao ka što boljem čuvanju mladunčadi od vanjske opasnosti (prvo imaš gola jajašca bez čuvanja, pa jajašca s korom i rwlativnim čuvanjem, pa jaja s tvrdom ljuskom i 24h čuvanjem, pa je formiranje potomka prebačeno u utrobu jedinke ...)
opstanak vrste ovisi i o brizi prema potomcima, što je stupanj zaštite veći , veća je i šansa za nastavak vrste

kako mačići uče loviti:
mačka im donese živog miša (poticanje) , ne ostavi ih 10 dana same pa ako skuže sve 5
kako ptiči nauče letjeti:
roditelji slete nedaleko od gnijezda s hranom i zovu ih, ako se ne odvaže taj dan, pokušava se slijedeći (poticaj) ne šutiraju ih iz gnijezda i viču: maši, brže maši krilima
kako se štene nauči boriti
mama se s njim bori ali bez ugriza i popušta, ne suoči ga s odraslim psom i kaže : sad si sam (i da odrasli pas naiđe i krene prema štenetu kujica će izložiti svoj život u obranu)

na samostalnost se potiče, bez očekivanja da će biti stvorena preko noći
baby steps

nap. nošenje djece koja znaju hodati:
- ako je dijete izmoreno i ne može više stati na nogama - nošenje je potreba, ne samo želja
- ako je dijete odmorno samo mu se ne da hodati , onda je nošenje želja i ne treba se udovoljavati i sad imaš dvije opcije:
a) hodaj! pa neka cvili, tuli, vrišti ..
b) koristiti inteligenciju i zapakirati hodanje u pogodbu: ti hodaj do onog kuta pa ću te nositi do raskršča i sl ... pa mjenjaš pravila u hodu i ciljeve , zapričavaš dijete da zaboravi

recept je uvjek isti: slušaj i komuniciraj
proučavaj dijete, to ti je jedan skroz novi čovjek, gledaj koje su mu karakteristike
neka djeca su rođeni samostalci i s njima je lakše, druga (kao moja kčer) su osjetljivija i traže veći aganžman
samostalci će sami razvijati svoje vještine, dok ovi drugi će trebati puno poticaja i podrške
samostalnost uz samouvjerenosti i sigurnosti je dobitna kombinacija (put ka osobnom uspjehu)

komplicirano a?

ja znam i uviđam greške kako su odgajali mene i MM-a, njih znam i lako ću izbjeći i filtrirati samo dobre strane
lako je biti general poslije bitke 8)

znam i opće loše pristupe i dobre opće pristupe
ali ću griješiti .. a di i kako znati ću kad ulete u pubertet i pokažu svoje zube

[seni]

...
...
U bivanju ovom sto zivot se zove
i najveci poklon predstavlja nama,
[/color]korjenje cvrsto i krila snazna,[color=red]
dati ti zele, tvoji tata i mama.

[seni]

...
...
U bivanju ovom sto zivot se zove
i najveci poklon predstavlja nama,
[color=red]korjenje cvrsto i krila snazna,[color=red]
dati ti zele, tvoji tata i mama.

[lucky day]

mgrubi - jako lijepo napisano, bas mi je bio gust citati...

dragana1, kao mama mami , mene isto znaju ponekad pucati neki strahovi za moje dijete... misli koje opisujes znaju se zavuci i u moju glavu...
no, bas za njegovu (a i svoju) dobrobit, ne dozvoljavam si da me takve misli preplave jer su kontraproduktivne... sa strahom u kostima jednostavno nije moguce 'dobro' funkcionirati... opustenost, veselje, masta i krativnost se teze aktiviraju u nama ako smo pune straha...

zivot je takav kakav je... ali nasa moc fokusa i BIRANJA fokusa omogucava nam da ga
1) dozivimo drugacije tj. onako kako je bolje za nas
ali i
2) privucemo u svoj zivot ljude, situacije, knjige, mogucnosti, sredstva, 'slucajnosti' itd. koja su skladu sa tim nacinom razmisljanja, tim fokusom -
pa zasto onda ne bi svoj fokus usmjerili na ono sto nam bolje sluzi u zivotu...
dakle, na potencijalnu opasnost gledati kroz naocale izazova, snage, mogucnosti, promjene, optimizma a ne kroz naocale straha...

a mislim da pozitivno razmisljanje bolje sluzi u roditeljstvu nego negativno razmisljanje... (pri tom mislim na nekakav opci ton razmisljanja jer u svima nama je prisutno i jedno i drugo, ali MOZEMO se prikloniti jednoj ili drugoj strani kao onoj na kojoj vise boravimo... stvar izbora - koji je nekima laksi a nekima tezi ali je ipak u konacnici izbor i stvar vjezbe, gotovo samodiscipline.. dok ne postane dominantan nacin razmisljanja)...
recimo - ja bi jako rado TO htjela prenijeti svom djetetu...
cini mi se da je taj alat jako vrijedan...
no, ako i ne uspijem koliko bi to zeljela - stvarno mogu imati povjerenja u prirodu da ce on to sam otkriti - kao sto su mnogi koji su imali izrazito 'negativno' djetinjstvo to otkrili...

otisla sam OT ali kad vec dijelimo lijepe misli rek'o -ajmo!

[Dragana_1]

Svidja mi je mackin stil. Donese malim macicima zivog misa da treniraju. To je tako originalno Ili ovi roditelji malog ptica sto stoje sa hranom i mame ga To je tako savrseno odradjeno! E bas to ja pokusavam da otkrijem. Kakav je ljudski stil? Za sta ih pripremamo? Mozda sam otisla previse u filozofiju, sve je pocelo od leptira i od toga da mozda ono sto nama IZGLEDA da se nasa deca ponekad muce da je njima bas to i potrebno za kasniji samostalni zivot. Sto se tice mojih roditelja oni su divni i uvek su bili tu kad god mi je to bilo potrebno znala sam da mogu da racunam na njih. Ne mogu njih da krivim sto sam ja nekako vise knjiski moljac a manje tip za akciju. Koliko je to dobro ili lose jos mi je rano da prosudjujem, "tek" mi je 30-ta Htela bih da znam da prenesem neko svoje iskustvo, neku svoju uspesnu zivotnu filozofiju svom detetu. Znam da ce ona morati SVOJOM glavom da lupi u zid da bi shvatila da ne moze kroz njega mada joj ja to milion puta rekla. Morace da stice svoje sopstveno iskustvo. Ali eto ja i dalje OSECAM POTREBU da je ucim. Da je usmeravam u nekom odredjenom pravcu. Nekako mi je teze da prihvatim filozofiju da smo svi maslacci koje nosi vetar pa gde ga oduva. Tezim za necim smislenijim i svrsishodnijim u svemu ovome. Elem, tom leptiru je bilo NEOPHODNO da se pomuci da bi kasnije bio sposoban da leti. Covek je svojim uplitanjem u prirodu sve to poremetio, da ne kazem upropastio svojom zeljom da pomogne. Naravno da treba pozitivno razmisljati i to je veliki uspeh kad tako naucis uvek da razmisljas. Meni su svi govorili od vajkada da roditelji uvek brinu i za sta treba i za sta ne treba. Moj tata ima roditelje koji jos uvek brinu, baba mu uvek potura papuce da obuje da joj sin slucajno ne nazebe mada ima 56 god. Shvatila sam da je moja briga sasvim normalna i pomirila sam se tim da je to deo cari roditeljstva. Svakoga dana ucimo u hodu kako je neko od vas rekao, dovijamo se na sve moguce nacine da ucinimo zivot lepsim i boljim i sigurnim mestom za odrastanje nasih malisana. Ta vecita svakodnevna borba sa ovim sa onim, to nas valjda odrzava uvek svezim i novim. Od kako sam postala roditelj u 29. god tj. pre 6 meseci otvorili su se mnogi novi horizonti, do sada ne istrazeni. To ne mora biti strah, moze biti zatecenost i ogromna zelja da ucinim ono najbolje za svoje dete. Trazim odgovore na mnoga pitanja koja se svaki dan mnoze na kvadrat. I zamislite sta? Uglavnom niko ne zna odgovore :?