Htela bih da podelim sa vama pricu koju sam skoro procitala. Elem, jedan covek posmatrao leptira kako se muci da izadje iz larve (ljusture) i bi mu zao leptira i uzme makazice i raspori ljusturu i izadje leptir. Medjutim, taj leptir nikada nije poleteo, bio je slab jer tim "mucenjem" je on trebao da napuha iz srca krv u krila da bi krila ojacala i da bi bio kasnije sposoban da leti. Leptir je zauvek ostao na zemlji uskracen jer je covek hteo da mu "pomogne". Hocu reci: Da li STVARNO svojoj deci cinimo uslugu svojim vaspitanjem (time mislim da dete nikada ne place, da su sve njegove potrebe odmah zadovoljene, da se ne pusta da placuci zaspe, da je uvek na prvom mestu, da je centar svemira) da li je neophodno da ponekad osete da zivot i svet nisu bajka i hoce li im posle kada izadju iz majcinog sigurnog gnezda biti tesko da se snadju u velikom svetu? Da li iko razume sta sam htela reci i sta vi mislite?