Tog leptira bi se moglo usporediti sa starom sintagmom "odgoj pod staklenim zvonom". Ne treba djecu previše zaštićivati, to mi svakome trebalo biti jasno. Mi njih odgajamo za realni svijet s kojim se oni susreću već vrlo brzo bilo u vrtiću bilo u drugim interakcijama s ostalom djecom i drugim ljudima. Ali, nježnosti i ljubavi prema djetetu nikada dosta, zvao to tko AP ili ne (ja ne). Djetinjstvo je bez sumnje dio perioda osamostaljivanja djeteta, izgradnje cjelovite osobnosti, ali ono bi svoj djeci trebalo dati i veliku zalihu ljubavi, zalihu dovoljnu da potraje cijeli život i da iz nje mogu crpiti snagu i vraćati se tome izvoru u iskušenjima njihovog odraslog života. Ljubav djetetu treba neštedimice davati, jer ga ona gradi, a gradi i nas i vraća nam se.

Jedna strane te ljubavi je i odgoj, a odgoj uključuje i postavljanje granica, učenje odgovornosti itd. Nikako ne bih rekla da jedno drugo isključuje, odnosno da maženo i ljubljeno dijete znači i nesposobno, nesamostalno dijete. Tko omogućuje svome djetetu da se osamostali i preuzme odgovornosti koje su u skladu s njegovom dobi i osobnosti taj reže krila tom leptiru.

A ovo o dokazivanju, ne slažem se da su nevoljena djeca najmotiviranija za uspjeh u školi. Moje iskustvo kao učenice pokazuje upravo suprotno, to jest da su ta djeca imala manje motivacije, manje samopouzdanja i manje natjecateljskog duha. Oni koji su imali potrebu za dokazivanjem htjeli su se dokazivati prvenstveno sebi, htjeli su biti bolji i ja mislim da je to vrlo zdrav osjećaj.