"E, moj M., nećeš ti opstat u vrtiću! Moraš se naučit gurnut i udarit! Pa, budi muško!" - ovo su riječi koje je jučer naša susjeda uputila mom sinu (2,5 god.) u parkiću u kojem se svakodnevno igramo.![]()
Možda to ne bi trebalo bit tako, ali od tada do sada mi to odzvanja u ušima i stvara u meni mješavinu osjećaja tuge, bijesa i, uglavnom, gomilam negativne emocije zbog jednog "bezveznog" komentara. A o čemu se zapravo radi? Reći ćete, klasična priča iz parkića: jedno mirnije dijete se igra, dođe drugo, nešto starije i življe (namjerno pišem da je dečko življi a ne agresivniji jer nekako ne vjerujem u loše, zle namjere djeteta od 3 godine) i iz čistog mira složi ga po podu i još se nalegne na njega svom svojom težinom. Manji (moj M.) normalno, počme plakat i zapomagat. Moram napomenuti da se to ponovilo već nekoliko puta i M. svaki put kad ga vidi nastoji ga zaobići, ode u drugi kut parka a igra se sam sa sobom ili sa još jednim dečkom i jednom curicom, ako su vani a koji su po prilici iste naravi ko on (a to znači da se nikad, ali stvarno nikad nisu potukli, zapravo nikad nisam osjetila da je itko od njih imao poriv dignut ruku na ovog drugog, a i inače vole mirnije igre, rijetko kad netko od njih radi nečeg zaplače, uglavnom sve se nekako dogovore, koliko je to moguće u toj dobi i sl).
Nastavak: došla mama od tog dečka, izlemala ga tu pred svom djecom, jadničak se derao, stvarno ga je jako tukla, pokušavam je smirit, da ga nije namjerno nego slučajno samo da ga prestane tuć, ali bez efekta...no to je sad tema za neki drugi topic...![]()
Sve to promatra naša susjeda i prijateljica od te mame, koja je također majka, i onako sa žaljenjem pogleda mog M. i govori:
"E, moj M., nećeš ti opstat u vrtiću! Moraš se naučit gurnut i udarit! Pa, budi muško!". :shock:
Ne znam kako vi, ali meni nije ni na kraj pameti učiti ga da vrati kad ga netko udre. Mislim, znam da je to realnost, da će možda stvarno u vrtiću nadrapati radi svoje mirnije naravi ali jednostavno ne mogu preć preko svojih uvjerenja pa makar se i sam morao naučit tome...Sad sam tako ljuta, bijesna, čak i na samu sebe, s jedne strane što sumnjam u svoj odgoj a s druge na sve oko sebe, jer očito većina roditelja odgaja po principu "vrati milo za drago".
Uglavnom, bojim se za njega jer dogodine ide u vrtić, da li će stvarno nadrapati, kako kaže naša "dobrohotna" susjeda? Kako se uopće takva djeca kao on adaptiraju u vrtiću? Mislim, 1 teta na njih 24 koliko će ih bit u toj grupi, svjesna sam da će bit svega...Molim drage mame djece u ovoj dobi koja idu u vrtić a koja su slične naravi kao M. da me ili utješe ili spuste na zemlju, bilo šta...samo da nešto kažu, kako se njihovi klinci nose s tim...Hvala!