Meni je to vrijeme za sebe prije isto zvučalo kao potpuna kretenarija, ali kako vrijeme prolazi, čini mi se da to i nije baš tako besmisleno....

Svom Luki sam full-time mama cijele njegove dvije i pol godine. Mogu na prste jedne ruke nabrojati koliko puta sam ga ostavila s mužem ili svekrvom i to samo u prilikama kad sam morala ići kod doktora ili na neki poslovni razgovor. Otkako se on rodio kavu s prijateljicama bez njega sam popila 2 (dva puta). MM i ja smo dvaput bili u kinu, jednom na svadbi i jednom na proslavi Nove godine. I to je to. Sve ostalo vrijeme sam provela uz njega.

Jedna moja poznanica radi 9-6 (počela je raditi prije nego što joj je dijete navršilo godinu dana). Ona i muž imaju dogovor da svatko od njih ima po 2-3 večeri tjedno za aerobike i ostale svoje aktivnosti. Vikendom dijete ostavljaju baki da bi mogli na miru piti kave i baviti se čime se već bave. Efektivno valjda viđaju dijete po nekoliko sati tjedno.

Moja poznanica je sa svojim djetetom uvijek vesela i nasmijana. Vječito pjeva, guguće, igra se... Ima volje, ima strpljenja... A ja? Meni nekad bude svega dosta. Nekad se osjećam ko da sam u zatvoru. Ima dana kad sam predvečer već toliko iscrpljena da bi najradije zaplakala od muke. Vičem, derem se na svoje dijete bezveze. Nervozna sam, nemam volje igrati se, zapjevati ili nasmijati se.

To su sad dva ekstrema, ali katkad se zapitam koja je od nas dvije bolja majka

Nekad mislim da bi mi stvarno dobro došlo malo tog famoznog "vremena za sebe"... Ali imam osjećaj da i, kad bi imala to vrijeme, ne bih znala što ću s njim. Toliko sam puno bila mama da sam zaboravila tko sam bila prije toga - kao da je to bilo u nekom drugom životu, kao da to nisam bila ja. Hoću reći da mislim da možda griješe svi koji sebe potpuno zapostavljaju. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog one praznine s kojom ćemo se suočiti kad nas djeca više ne budu (toliko) trebala...