I mene strašno živciraju ljudi koji, kada postanu roditelji, imaju glavnu misiju ne dopustiti svom djetetu da promijeni njihov život i ispuni svo njihovo vrijeme. Imaju petsto i jedan savjet kako ne dopustiti djetetu da uđe u njihov krevet, naručje, postane ovisno o njihovoj pažnji, dojci,... bitno je da dijete ne poljulja centar njihovog egocentričnog svijeta. U tim bezbrojnim savjetima i razmišljanjima, imam osjećaj da dijete gubi osobinu živog bića sa svojim potrebama i osjećajima, i postaje "netko" ili "nešto" čime možemo manipulirati i kontrolirati, nešto što možemo "izdresirati". Meni je moj sin promijenio cijeli svijet jer sam mu ja to "dopustila" (uf, kakvog li žrtvovanja , jer sam to željela, jer je posve prirodno da su njegove potrebe važnije od mojih, jer to pruža najdiviji osjećaj na svijetu...da je jedno takvo prekrasno biće ovisno o tebi, da imaš takvu moć u rukama da možeš modelirati nečiju osobnost i nečiji svijet i učini mu život sretnim. Ne poznajem ništa što može učiniti život ispunjenijim od majčinstva, i nadam se da ću to osjetiti sa barem još jednim klincem ili klinkom 8)