Mame, tate, bake... svi smo skloni žuriti sa svime što se tiče dječjeg napretka...
Ne znam je li nam u podsvijesti ili genetskom zapisu još uvijek ono: a moja je prohodala sa devet mjeseci..., ali činjenica je da se žuri sa dohranom, pa se djeca vode za ručice kad imaju samo 9 mjeseci, pa ih se stavlja u "broj veću" autosjedalicu, pa im se oblače odijela i leptir mašne...
svatko od nas ima neki razlog, ali svi bismo trebali stati na loptu:nismo muhe da nam život traje tri dana, sve ćemo stići.

ja sam se uglavnom držala tablice dohrane iz Moje prve godine (sa pomakom od mjesec dana kasnije), i to sve pripremala na vulgaris način: što je moglo sirovo, išlo je sirovo, što se trebalo kuhati, stavila bih na paru... i to najčešće sve pojedinčno.
uopće mi nisu bile važne neke kombinacije, bilo mi je super da dijete upozna pravi okus namirnice.
isto tako sam se ponašala i sa konzistencijom: nisam jabuku ni mrkvu pretvarala u kašice kad im Priroda nije tako dala.

zapravo je to sve odraz moje lijenosti i komocije, ali je dobro ispalo