Prvo lijep pozdrav Mami Dadi i pusa njenim sinovima koji su stvarno posebna vrsta malih genijalaca.
Imam potrebu se osvrnuti na nezadovoljstvo Boljeg života jer sam dugo godina radila kao odgajatelj u toj ustanovu i ništa od navedenog ne mogu prihvatiti kao opravdani razlog nezadovoljstva.
Još i sada osjećam sjetu za odličnom ekipom, super klincima i mrak roditeljima (rijetko kada se to posloži)
U montessori programu nema igračaka i to nema veze sa djecom ili odgajateljima takva su pravila svih montessori kuća jer imaju adekvatno rješenje za igre umjesto autića. Dijete može autić donjeti do vrtića ali ga u sobu ne može unjeti i sprema ga u svoj ormarić.
Strahovi i nezadovoljstvo su nejasno navedeni, neznam na šta se točno odnosi, ali kao pedagoškoj ustanovi nama je zadovoljstvo roditelja i zadovoljavanje dječjih potreba uvijek bilo primarno a suradnja s roditeljima od bitnijih stavki.
Unutar kuće vlada jedan prijateljski i kvalitetan pristup i odnos među djelatnicima, takav odnos se nastoji ostvariti i s roditeljima jer svi imamo isti cilj = zadovoljstvo djeteta (u vrtiću il u školi)
Ponekad se može desiti nerazumjevanje između dviju strana, nezadovoljstva mogu postojati ali ona su motivacija da budeš još bolji u svom poslu.
Ponekad se roditelji ili dijete ne snađe u montessori programu i za njih je bolje probati probati nešto drugo, hvala bogu danas izbora ima.
I još samo da dodam, da ravnatelj koji vjeruje svojim djelatnicima i na demokratski način vodi svoje ljude poželjan je u svakoj radnoj organizaciji i zato ne razumijem nezadovoljstvo Boljegživota :"ja vjerujem svojim djelatnicama koje su predivne" to nas je jako pogodilo"
Teško je roditelju biti objektivan kada ne čuje ono što očekuje.