kada poceti 'odgajati' dijete?

[YoungMummy]

Svugdje pise: ne mozete bebu razmaziti prvih 6 mj. A sto kad prodje 6 mj.? Kad treba poceti dijete 'odgajati'?
Kod Vala vec primjecujem odlucnost u sprovodjenju vlastite volje, uz vrlo glasne pobune ako nesto nije onako kako on zeli. Recimo uzmem mu igracku iz ruke jer mu moram presvuci zabljuckanu majcu - dreka! Ma glup primjer ali valjda me kuzite sto zelim reci.
Vec se vidim za 2-3 godine kako mu kupujem sve na sto pokaze prstom u ducanu da se ne bi poceo bacati po podu ko u onoj reklami za Durex

Naravno, ne mislim da 6 mj. treba bebu nositi, ljubiti, tjesiti, ispunjavati sve njegove potrebe i zelje, a onda odjednom napraviti rez, samo me zanima kad i na koji nacin poceti pokazivati djetetu da ne moze sve biti bas sad, bas tu i bas njegovo, da i drugi imaju svoje potrebe itd. Beba od 6 mj. mi se cini definitivno premala da ikakvu odgojnu metodu moze shvatiti, zato i pitam kad je pravo vrijeme za to? Kako ste se vi postavljali prema svojoj djeci kad su vec bila dovoljno svjesna svijeta oko sebe? Kad ste poceli ignorirati njihovo 'hirovito plakanje'? (recimo, jednogodisnjak je sit, cist, naspavan, ali place jer zeli da ga mama nosi, a ona u to vrijeme recimo kuha rucak. opet glup primjer ali zanemarite moj momentalni hendikep maste)

[Luna Rocco]

Hm, ne znam što bih ti rekla. Mene riječ odgoj neodoljivo podsjeća na dresuru. Možda sam u krivu, ali odgoj mi podrazumijeva neka kruta pravila, norme, red, rad i disciplinu... A ja nisam osoba koja drži do takvih stvari.

Kod nas je zasad ovako: branimo stvari koje su opasne (voli se zašpurati prema cesti i naprosto pošizi kad ga zaustavim) i ono što ugrožava druge (ne smije tući djecu, npr.). Ostalo je sve, ali sve, podložno dogovoru, promjenama...Npr., ide spavati oko 19.30-20 h jer mu tako paše, ali kad ne pokazuje želju za spavanjem - nastavimo se igrati. Ne zabrijem "sad je vrijeme spavanja i MORAŠ spavati". Isto tako je s jelom, igrom, ostankom vani. Danas sam ga, primjerice, baš kao i prije par dana, dovela iz parka mokrog i blatnjavog jer ga je oduševila blatna lokva pa je udarao ručicom po njoj, a na kraju skroz ušao u nju. Jedna me mama gledala kao osmo svjetsko čudo (s neprikrivenim neodobravanjem) - ali ja stvarno ne vidim razloga braniti mu nešto što je njemu neopisiv gušt, a nije opasno, niti smeta drugima.

Dakle, Kaleb sa svojih 15 mjeseci nema bitno drugačiji "odgoj" nego tvoj maleni koji ima 6 mjeseci. Provođenje vlastite volje (osim u goreopisanim slučajevima - dakle, kad ugrožava svoju sigurnost ili nekog drugog) apsolutno potičem i ohrabrujem. Kaleb je tvrdoglav i teško mu je preusmjeriti pažnju, ali to nije osobina koju želim ubijati. Neka je takav, to je dio karaktera.

"Hirovito plakanje" ne ignoriram. Ako kuham ručak - ugasim ručak. Ili kuham s njim na rukama. Nije cendravo dijete koje bi se nosilo non-stop i kad želi da ga uzmem - uzmem ga. Ne vjerujem da to radi iz hira.

I prije sam znala, no sad kad imam svoje dijete s kojim provodim cijele dane pogotovo, da djeca ne rade neke stvari iz obijesti ili da bi nama napakostili. Kad Kaleb zvizne moj mobitel u pod, a na moje "ne to raditi" umre od smijeha i zvizne ga ponovo, on to ne radi zato što je zločest ili bezobrazan nego zato što mu je fora kako mobitel pada, zvuk koji se pri tom čuje, moja reakcija...Mene oduševljava njegov istraživački duh (koji ima svako dijete) i nekakav odgoj (u širem smislu riječi) više shvaćam kao usmjeravanje u sklopu našem svakodnevnog života. Ništa nemam unaprijed zacrtano, učim i reagiram u hodu...I zasad nam skroz dobro ide.

[Deaedi]

Potpisujem Lunu 100%. Kod nas identično, a H ima već 2g i 4 mj. I uz sav taj "neodgoj" ona je mirno, drago i pristojno dijete. Puno je vise "odgojenija" nego djeca koju roditelji odgajaju npr. zabranama ili po guzi (moje zapažanje).

[Romina]

Puno je vise "odgojenija" nego djeca koju roditelji odgajaju npr. zabranama ili po guzi (moje zapažanje)

ovo ja potpisujem

[bebelina]

Jedan zadarski pedijatar je rekao da se dijete odgaja od rodenja! E sad sto je odgoj? Po meni sve ono sto radimo! Znaci zagrljaj , poljubac , ne-ne, setnja , kupanje...Svakim svojim postupkom ga odgajas. Ako je jednogodisnjak sit , cist i place , a ja kuham rucak stvit cu ga u sling i kuhati s njom. Ali isto tako naucit cu je da u ladicu gdje su Franine knjige ne smije dirati. To ti ide otprilike reci ne-ne i lagano zatvoriti ladicu. I onda pricas : to nije Katino , braco ce se ljutiti , ti imas svoje igracke.....Za pet minuta ona ce opet pokusat iznova otvoriti opet istu ladicu , pa ti ponovis sve ono otprije i tako u nedogled. Sve polako , bez vike i njezno, izgleda glupavo , ali ipak bar nesto od onoga sto pricas im ostane u glavicama. Naravno svaku , ali bas svaku dobru stvar koju dijete napravi treba pohvaliti , bez obzira kako malo bilo. Eto , tako ja bar svoje odgajam i zasad nemamo problema.

[YoungMummy]

Luna, zato sam 'odgoj' i stavila u navodnike, jer ne smatram pod njim nekakve metode dresure (posebno ne ono 'po guzi'!), nego poticanje i usmjeravanje na drustveno prihvatljivo ponasanje (izmedju ostalog). Ni ja ni MD ne drzimo do nekih silnih pravila, zivimo prilicno lezerno i spontano, nismo ni jedno ni drugo neki autoritarni tipovi...pa me zato i brine da nas malisa ne bi jednog dana, koji se sad cini daleko a zapravo ce doci brzo, postao mali anarhista Ne smeta me da on baci moj mobitel o pod i necu zbog toga dici dreku, ali sto ako baci mobitel od nekog ko nam je dosao u goste? Kako ce on shvatiti da to nije drustveno prihvatljivo ponasanje, ako to moze napraviti doma?

[martinaP]

Pa ako ti baci mobitel na pod, skloniš ga i trudiš se da mu ubuduće ne bude nadohvat ruke. Jer ako ga dohvati, sigurno će ga baciti (i biti jako sretan zbog toga ).

[mama courage]

Jedan zadarski pedijatar je rekao da se dijete odgaja od rodenja! E sad sto je odgoj? Po meni sve ono sto radimo! Znaci zagrljaj , poljubac , ne-ne, setnja , kupanje...Svakim svojim postupkom ga odgajas.

ovo je, mislim si, bit svega. svatko na svoj nacin...

recimo... nikad ne bih dozvolila, nit bi mi bilo simpaticno ako bi mi zxuja frknula mob na pod (i to posebice kad bih ju opomenula). ona to nikad nije ni cinila... mobiteli, daljinski... nismo ih pred njom sklanjali, jer smo znali da ih nece bacati na pod, nego koristi kako spada tj. imitirajucu nas ona ih je koristila, a nije ih bacala (barem ne namjerno).

moja mama je prije pola godine cuvala 2 dana jednu trogodisnju curicu, koja se igrala s zxujinim igrackama u nasem stanu. i vidi moja mama iz prikrajka kako mala uzme neku igracku i svom snagom skochi na nju (nesto sto se dalo slomiti). moja mama ju opomene, a ova opet. onda je moja mama joj oduzela igracku. ne vidim razloga takvo agresivno ponasanje podupirati il razumjeti. sad se moze tu razglabati jel dijete bilo nesretno sto je na dva sata ostalo s mojom mamom, sto joj je otac otisao nesto obaviti i sl... sto god i da je, frustracije se ne lijeche na taj nacin. i to se cak i trogodisnjem djetetu mora objasniti, a ne tolerirati jer je jos "premala" pa sto ona konta.

i ovo sto je luna rekla... sve drugo je stvar dogovora.... mozda u konacnici i najvjerovatnije da je tako, moj i njen odgoj nisu puno razliciti, al ja to nikad ne bih nazvala "stvarom dogovora", jer ja se ne dogovaram s malim djetetom, koliko god to sad okrutno zvucalo. jednostavno ona i ja nismo na istom nivou... jer sto god da ona "predlozi" ipak ja imam zadnju rijec i o meni ovisi hocu li pristati na njen prijedlog ili ne. i pristajem vremenom sve vise... al opet smatram da je do mene...niti se o svemu da voditi polemika i rasprave. i to ne smatram samo nekim svojim pravom (ono tipa: ja sam te rodila pa ce biti kako ja kazem), nego prije svega roditeljskom obvezom. najlakse je pustiti dijete da napravi raspashojs, a tesko je ispadati svako malo babaroga, jer branis nesto. al ja osobno mislim da je to moja obaveza, ispadati babaroga, ako zelim od nje stvoriti covjeka.

Kako ce on shvatiti da to nije drustveno prihvatljivo ponasanje

po meni od prvog puta kad to ucini mora shvatit da je to neprihvatljivo. i nema to veze s cinjenicom ciji je mobitel - mobiteli se ne bacaju na pod i tocka. cemu podupirati tu destruktivnost ?

[Lucija Ellen]

Moj je stav da dijete ne mogu "razmaziti" barem prvih bar 12 mjeseci. Poslije mozda da, ako nisam dosljedna u svojim pravilima. I definitivno jesam za pravila i granice: smatram da su sretna djeca koja su odgajana s puno ljubavi ali im pritom nije bilo sve dopusteno, nego su znala granice i svoje i tudje, te su imala roditelje koji su u postavljanju tih granica sebi ali i djetetu bili dosljedni.

[Luna Rocco]

MC, ja se skroz slažem s tobom po pitanju mobitela. 8) Bila bih prvoklasni debil da nakon tog drugog puta što ga je fijuknuo uz blagoteleći pogled ponudim mobitel i treći put uz "ajde, sinko mamin, zavitlaj ga još jače". NARAVNO da sam ga nakon toga sklonila. Poanta primjera s mobitelom jest da ga Kaleb nije bacao jer je neodgojen i destruktivan, nego zato što je znatiželjan. Dakle, ja to ponašanje ne ohrabrujem, ali ga niti ne osuđujem. Razumijem zašto to čini. Stoga moja reakcija nije "baš si zločest".

Primjer od neki dan iz parka. Dečkić od koje 2,5 godine ne da Kalebu svoju loptu. Njegov tata na to saspe na njega drvlje i kamenje "sram te bilo, dečko je manji od tebe a ti takva škrtica, pa neće ti pojesti loptu, baš si bezveze, nitko se neće družiti s tobom"...Mislim, čemu to? Zašto bi dijete moralo dijeliti svoje igračke? Je, lijepo je dijeliti i ja isto učim svoje dijete da dijeli - ali ako ne želi, onda ne želi i ima potpuno pravo na to. Na takve stvari mislim kad kažem dogovori i rješavanje u hodu. Mogu ja u glavi imati zacrtano da je lijepo dijeliti koliko god hoću, ali ako dijete to ne želi, ja ga u ime "dobrog odgoja" neću siliti.

Što se tiče tuđih stvari, tu nema puno filozofije - kažem "ne" i maknem ga iz sporne situacije. No, trudim se što manje ga dovoditi u situacije koje ga frustriraju (npr. stvarno ne razumijem kako neki ljudi svaki dan vuku dijete na kavu sa sobom i čude se što dijete radi scene i šizi -a umire od dosade), a i družim se uglavnom s roditeljima koji imaju srodan pogled na ophođenje s djecom.

Polako ga učim svojim granicama - maksimalno mu se dajem, ali kad želim malo mira - onda mu to i objasnim. "Mama sad radi to i to, možeš se tu igrati ili biti s tatom" ili sl. Nevjerojatno kako to dobro prihvaća. Pretpostavljam da je to baš zato što ga inače uvažavam kao malu osobu.

Naravno, radim puuuuuuuuno grešaka (ne radimo li ih svi?), ali se i mijenjam iz dana u dan. Danas nisam roditelj kakav sam bila jučer, a sutra neću biti ista kao danas. Rastemo skupa i učimo se. Trudim se biti prirodna i spontana i reagirati iskreno, a ne onako kako "bi se trebalo" (vidi primjer s lokvom). Bitno mi je da je moj mali čovjekić sretan i zadovoljan.

[Luna Rocco]

Što se tiče dosljednosti, nekad bih potpisala da je bitna, sad više ne znam što bih mislila o njoj. Dosljednost mi se čini bitna kod životno važnih stvari, ali kod manje bitnih mi se ne čini bitna. Naime, tko je od nas u životu u svim aspektima dosljedan? Ja prva nisam. Malo jedem zdravo, malo zabrazdim u junk. Malo štedim, malo sam rasipna. Tupim MD-u kako mi ide na živce durenje, a onda se sama nadurim...Itd, itd. Forsiranje dosljednosti na račun vlastite autentičnosti mi se ne čini baš mudrim, ne za mene i moje dijete. Nevjerojatno je kako on nanjuši i osjeti kad nešto doista mislim i stojim iza toga, a kad ne. Npr., nekad može brljati rukama po hrani, ali najčešće ne može. Mislim da ga odstupanja i nedosljednosti kod takvih malih i nebitnih stvari ne zbunjuju i ne čine razmaženim, već ga uče da ljudsko ponašanje nije uvijek linearno i predvidljivo i da život skriva svoja iznenađenja. Ne kažem da svi moraju tako ili da je to preporučljivo, ali za nas je to dobro rješenje.

[ronin]

Dijete odgajaš od trena od kad ga ugledaš;vidiš jedno bespomoćno biće nevino u svakom pogledu:poput praznog lista papira na kojem će jednog dana pisati najljepše rečenice.

I sve tada počinje:već od prvog dana oni upijaju baš sve:kako ljubav tako i negativne emocije,našu zabrinutost,ljutnju i strah.
Treba voditi računa o tome,mislim da formiranje njihove ličnosti počinje već tada.Što svjesnim,što podsvjesnim kanalima svijesti naši nas mali ljudi promatraju,proučavaju,imitiraju,kopiraju,i ako želimo da jednog dana postanu još bolji ljudi od nas,prvenstveno moramo raditi na sebi,poboljšati sebe kao njihov uzor.Od dana kad se rode.

Naravno,kako oni rastu,izazov je sve veći.Odgoj jednogodišnjaka različit je onom četverogodišnjaka-evo sad kad se sjetim svog starijeg sina kao jednogodišnjaka shvaćam da sam nekako i ja "rasla" i razvijala se s njim kao roditelj.Tražila sam i postavljala granice koje će u konačnici zadovoljiti njega i mene,nekad ih brisala i postavljala nove...
U cijelu priču ušao je i drugi sin,sa totalno,nebo i zemlja različitim karakterom od starijeg-ponekad sam se osjećala kao neki žongler koji izvodi vratolomije a da svi budemo zadovoljni.

Već sam negdje napisala,teško mi je definirati kako odgajam djecu ;slijedim nekakve svoje instinkte ,dosta im toga i dopuštam ali istovremeno granice postoje.Mislim da se i u riječi NE također krije roditeljska ljubav,koliko god se možda ne činilo tako.

Uvijek kažem,kod nas vlada demokracija,no u situacijama koje ugrožavaju njihovu sigurnost uvodi se diktatura.

[lucky day]

Nevjerojatno je kako on nanjuši i osjeti kad nešto doista mislim i stojim iza toga, a kad ne.


Mislim da ga odstupanja i nedosljednosti kod takvih malih i nebitnih stvari ne zbunjuju i ne čine razmaženim, već ga uče da ljudsko ponašanje nije uvijek linearno i predvidljivo i da život skriva svoja iznenađenja. Ne kažem da svi moraju tako ili da je to preporučljivo, ali za nas je to dobro rješenje.

u ovim rijecima i (negdje iza njih ) mi je cijela mudrost odgoja i zivota...

ja 'odgajam' samu sebe, razvijam se, skupa sa svojim sinom...
i nekad imam osjecaj da ja vise od njega ucim nego on od mene... :/

a ono sto mi se cini prakticnom i sto stvarno cijelm svojim bicem osjecam da znam (npr. prelazak ceste ) - pokusavam mu prenijeti na najbolji moguc nacin - imajuci u vidu njegov uzrast... i vidim da on to nanjusi cak i kad mi se cini da ne uspijevam kvalitetno prenijeti i iskomunicirati to...

primjer bacanja mobitela sa godinu i pol i sa tri godine (pa sa 15, 20, 35 itd ) mi je neusporedivo... ili mozda nekad je?

opcenito - ne volim izolirane primjere neposluha - pa sad sto napraviti...
npr. udari psa - kako mu pokazati da to nije sigurno niti lijepo? nego - kako nauciti dijete njeznom i/ili opreznom odnosu prema zivotinjama?


no na uvodno pitanje bi ipak mogla nekako odokativno odgovoriti - imam osjecaj da se nekakvo verbalno (pre)usmjeravanje paznje pocelo jos prije godine dana... sa nekih 10tak mjeseci...
prije toga sam mu samo baljezgala gluposti
a negdje sa godinu dana sam mu pocela objasnjavati stvari - znajuci da me ne razumije ali da razumije ton mog glasa i da ga to zanima... cak mi je i odgovarao na nakom svom jeziku... a ja, npr objasanjavam da cu sad otvoriti pecnicu i da ga vruci zrak iz nje moze opeci pa neka stoji podalje...
nekad koristim mimiku...
nekad sam tankih zivaca i nisam takticna...
a nekad sam tankih zivaca pa nekako ipak nadjem takta...
slikom i rjecju:
al mi nekad padnu loptice!

[lucky day]

ronin, mi istovremeno... i obje o zongliranju

[ronin]

He he...znači ima nešto u tom žongliranju...

[~Dedi Kul~]

Hm, bojim se da niko od vas do sada nije detektirao ''pravi'' smisao postavljenog pitanja/topica, djelomično i zato što je nespretno postavljeno.

Ovako, i YM i ja se 100% slažemo sa svim napisanim, i mislim da je to jasno samo po sebi, jer na koncu da ne gledamo na stvari iz tog rakursa nebismo se družili ovdje i izmjenjivali iskustva, nego bili na forumu www.batinajeizrajaizašla.com
Meni osobno, a mislim da je i sa većinom tako, takav način razmišljanja/odgoja/ophođenja ne nameće ni pomodnost, ni nova dogmatika kako ju god mi zvali (AT) nego gospodina Razum, Zdrav Razum

Sve što je napisano stoji i sa svime se slažem (mislim da je isto i za YM, jel draga?), naročito činjenica da je ljubav jedini način, da ta divna stvorenja odgajamo od prvoga dana pa svkoga dana. To se ne dovodi u pitanje, a i nije tema topica, no to niko nije shvatio.

Mene/nas zanimaju savjeti/mišljenja o problematičnim granični situacijama. Da budem slikovit. Dakle, svi, mnogi od vas (naravno i mi), smatraju da se djete ne može razmaziti do 6mj, da ljubavi nikad dosta, da prisnost treba razvijati neprestano (ponavljam za to mi ne treba dogma AT-a, Roda ili J. Juul, to mi nalaže zdrav razum). No ono što mene muči je činjenica da su djeca razumna bića i da će kad tad shvatiti da plačem mogu manipulirati ( oprostite ali to je činjenica). I ako krenemo logikom da djete neprestano odgajamo i prst puta oko metodom postavimo granicu razvoja ''razumskog'' u djetea (neki 6 mj, neki 12, neki 3 god)->aka do tad ne razumije i sve je dopušteno. Onda ulazimo u sljedeću misaonu zavrzlamu. Odgajamo ga, sve mu dopuštamo do imaginarne vremenske granice i onda kad ono ''shvaća poruku'' (po našoj procjeni) mi počeinjemo govoriti NE, ponekad u istim onim situacijama u kojima smo mu do jučer govorili DA, ali jučer prema našoj prosudbi ne bi shvatilo NE pa je sve bilo DA a danas nije jer eto ima 12/18/24 mj (KARIKIRAM naravno). Po meni je to misaona jednadžba bez rješenja. I tu trebam/o svijet, dakle kada podvući crtu i reći NE za neke stvari ( a za koje će se stvari govoriti NE to je procjena i odabir i na kraju krajeva pravo/odgoj svakog pojedinog roditelja) . Dakle, ako ga odgajamo cijelo vrijeme onda bi ga cijelo vrijeme trebali odgajati i uz taj korektivno/preventivni element! E tu je kvaka, kako?! Kakao vi razlikujete plač ''treba mi nešto'', ''osjećam se nesigurno'', ''strah me je'', ''gladan sam'' od plača manipulacije (plača radi plača)?

Ja (a i YM) sam stvarno ''liberalnih'', slobodarskih, nazovi_ih_kako_očeš načela i pogleda na svijet i uvijek sam za slobodu pojedinca, tako ću se (nadam se) odnositi i u odgoju svog djeteta, no neke granice (koliko god mekane bile ) moraju postojati. E pa pitanje je kada i na koji način od ekskluzivnog pružatelja bezuvjetne ljubavi dobivamo i epitet/ulogu korektivnog faktora djeteta (a to svi jesmo po vokaciji roditeljskog ''zanimanja''). Kada i na koji način podvući crtu i prepoznati trenutak kada plač više nije samo plač nego metoda?!

Nadam se da se razumijemo i da je jasno formulirano! Svjestan sam/o da je to pitanje od milion dolara (kako prevenirati nastanak plačljivog- cendravog- manipulatorskog- samodostatnog- asocijalnog ''čudovišta'')

Ovo oko ''cjelokupne'' filozofije/pristupa nije upitno! Problem su granični slučajevi.

[ronin]

Svjestan sam/o da je to pitanje od milion dolara (kako prevenirati nastanak plačljivog- cendravog- manipulatorskog- samodostatnog- asocijalnog ''čudovišta'')

A ja maloprije objašnjavala cjelokupnu filozofiju sadržanu u onome"od početka":

tako da im ne kažeš DA na ono što će za kratko vrijeme biti NE

iliti

dosljednost od početka

[mamma san]

YM i DK, vaša beba je još jako mala...o nekakvom posebnom odgoju, tu, u stvari, nema riječi. Odgajajte je svom svojom ljubavi. Odgovarajte na njezine potrebe za hranjenjem, maženjem, nošenjem, kontaktom i komuniciranjem. Samo time će steći sigurnost u vas i u sebe. Riječ "ne" rezervirajte za opasne situacije. Ne branite joj previše. Stvari koje ne želite da uništi, sklonite.
U stvari, u ovom zbrkanom postu, mogu reći da potpisujem Lunu.

I na kraju o bacanju stvari. To je faza u bebinom odrastanju. Ono što vam može uništiti maknite.

I ne opterećujte se ... sve će doći u svoje vrijeme.

[toma_06]

Kakao vi razlikujete plač ''treba mi nešto'', ''osjećam se nesigurno'', ''strah me je'', ''gladan sam'' od plača manipulacije (plača radi plača)?

Kada i na koji način podvući crtu i prepoznati trenutak kada plač više nije samo plač nego metoda?!

Mi smo od prvog dana regirali na njegov plač. I sa strane su nam govorili o malom budućem manipulatoru.

Ali to se nije desilo. Naprotiv. Toma plače kad ga nešto boli, kad je pospan, kad je ljut, ali zasada sam 100% sigurna da nikada nije plakao da bi time manipulirao. Jednostavno za to nema potrebu.

I to je u biti moja filozofija kojom se vodim (i MD, naravno ) - dali smo mu sve, ono sto je opasno je ne od prvog dana, na nepozeljno ponasanje ne vicemo "ne" - npr. mi imamo psa pa umjesto da mu vicem "ne vuci maxa za rep" ja mu kazem "dragi max" (inace jako izbjegavam ne - nama je ne samo za cestu). I nema razloga za manipulaciju placem.

Za neke svakodnevne situacije, potpisujem lunu.

Rezultat toga je veselo dijete koje uredno svaki put obiđe cijeli konzum, sve pogleda i vrati na mjesto, u svojih 17 mjeseci nije strgao apsolutno nista (bas se nedavno cudila moja sestricna - kak on stalno hoda, nesto dira, ali nista ne trga ni ne baca), na cesti stane i da ruku i preko ceste uredno ide preko zebre ("zeba, zeba") - i nema plakanja.

Ako ustrajete u ispunjavanju svih njegovih trenutnih potreba kao što radite, jednostavno ćete s vremenom skuziti kako se ponasati u kojem trenutku.

[lucky day]

i osim rijeci 'ne' ima tu jos masa rijeci: stani, pricekaj, to me boli, draaaagi (zeko), a vidi ovo, daj mi ruku, gdje te boli, to je vruce, hocemo zajedno?, hoces sam?, a gdje nam je nestala...?,'ajde mi pomozi napraviti ovo..., to je mamino, 'ajmo sad po (jogurt, kruh..), to je prljavo... itd i tome slicno...

[ronin]

toma 06 ali vaš malecki je još mali....

[YoungMummy]

evo sad sam tek sjela u miru i procitala komentare...koji su prilicno saroliki, sa inspirativnim elementima, neki su pogodili bit, neki nisu...uglavnom hvala sto ste podijelile s nama vasa iskustva ali ujedno:
1) nakon nekih postova osjecala sam se ko debilcek, tj. imala sam feeling da mi se objasnjava nesto sto je po samoj prirodi stvari jasno. Naravno da ne mislim od sutra krenuti 'odgajati' Vala (niti mislim da na vremenskoj liniji postoji tocno odredjen trenutak za to), naravno da odgoj zapocinje rodjenjem djeteta i najvise odgajamo dijete svojim primjerom, naravno da cu ga i dalje maziti i ljubiti i ispunjavati sve njegove potrebe
2) odgajanje primjerom shvacam kao prvi i kako rekoh prirodan nacin usadjivanja vrijednosti djetetu...ali to ne moze biti jedini nacin. Paralelno s njim pomalo krece i ono svjesno 'odgajanje' i moje pitanje je bilo kad ste svjesno i ciljano poceli prenositi djetetu neke poruke. Ja sam do sad u svojoj komunikaciji i ophodjenju s najdrazim mi V. uglavnom stvari cinila spontano, ne razmisljajuci kako ce to utjecati na njegovo ponasanje/stavove itd. (jedini cilj mi je bio da on bude sretna i zadovoljna beba), ali svjesna sam da ce ta ciljana komunikacija postajati s vremenom sve vaznija i vaznija.
3) mozemo okrenuti pocetno pitanje u - kako razmaziti dijete? Kad se uopce moze dijete razmaziti? (po mome razmazena djeca nisu mazena djeca, nego ona ciji roditelji idu linijom manjeg otpora dopustajuci im da debelo prekoracuju tudje granice)
4) jel kuzite vi mene/nas uopce? Zar niste nikad bili u slicnim dilemama???

[Luna Rocco]

Ja sam do sad u svojoj komunikaciji i ophodjenju s najdrazim mi V. uglavnom stvari cinila spontano, ne razmisljajuci kako ce to utjecati na njegovo ponasanje/stavove itd. (jedini cilj mi je bio da on bude sretna i zadovoljna beba)

Eto, što se mene tiče - ovdje si sama sebi odgovorila.
Kužim ja tebe jako dobro. I savršeno sam uvjerena da si izvrsna mama, čim se već sad pitaš sve što se pitaš. I sama imam milijun pitanja i znam da u tom nisam usamljena. Ali, odgovor je isti kao i prije, bar što se mene tiče - nastavi s tom spontanošću u komunikaciji, vjerujem da je tvoj sustav vrijednosti dovoljno ispravan da nećeš pogriješiti.

mozemo okrenuti pocetno pitanje u - kako razmaziti dijete? Kad se uopce moze dijete razmaziti? (po mome razmazena djeca nisu mazena djeca, nego ona ciji roditelji idu linijom manjeg otpora dopustajuci im da debelo prekoracuju tudje granice)

Opet si sama sebi odgovorila i ja te mogu samo potpisati. Mislim da je gotovo nemoguće da razmaženo dijete bude ono koje obiluje pažnjom, ljubljavlju, uvažavanjem...I granicama, naravno. Ali onim osobnim, iskrenim granicama kroz koje ono upoznaje svojeg roditelja kao osobu, a ne unaprijed zadanim skupom pravila unaprijed pomno osmišljenih u svrhu nekog "dobrog odgoja".

Kužimo li se sada?

[mama courage]

MC, ja se skroz slažem s tobom po pitanju mobitela

dzizus, opet ona a i niceg spektakularnog za kvotat. :? ovo me pocinje plasiti... il se ti sve vise pocinjes priblizavati mojim metodama... il ja sve vise pocinjem lichiti na.... rodu :shock:

[Luna Rocco]

Brzo si odi strusiti nešto žestoko. 8)

[YoungMummy]

Luna Rocco , bas si me nekako podigla

Ma na kraju uvijek ispadne da se svi manje-vise kuzimo i slicno razmisljamo, mozda smo se stvarno s vremenom 'poRodili' (pazite na akcent!)

Lucky Day, sad sam ponovo procitala tvoj post i upravo to je ono na sto sam mislila. thanks.

[anima]

Slažem se sa svime što je napisano ali nekako ne mogu izdržati a da ne primjetim da LR vjerojatno ne radi pa je puuno lakše tako odgajati dijete kad si doma i kad si mu posvećen od 0-24 Ako griješim, unaprijed se ispričavam LR i onda zaslužuje

[AdioMare]

... da LR vjerojatno ne radi ...

anima, brzo povuci to što si rekla!

[Angie75]

Ja isto ne bih rekla da je razmaženo dijete ono koje je bilo okruženo ljubavlju i puno maženo (i ta riječ "razmaženo" je općenito vrlo nespretna i najradije bi je izbrisala kao takvu iz riječnika). Razmažena djeca su zapravo odgojno zapuštena djeca, dakle, s njima se nije radilo baš ništa, eventualno se udovoljavalo njihovim željama za materijalnim stvarima i tako se nakratko kupovala njihova naklonost.
A mislim da je odgoj upravo ono što ti, YM, radiš od početka.

[sofke]

zašto je tako loše reći djetetu NE?

ja nju puštam da se zmaže ko pajcek vani, smije hodati bosa po pješčaniku ak hoće, smije leći nasred poda pod uvjetom da je ne zgazi netko na biciklu, može skakati po lokvama, crtati vodenim bojicama i sve usvinjiti, ako prolije jogurt po tepihu, a bilo je slučajno nitko se ne ljuti i ne dere i slično..

ali ne može raditi stvari koje ugrožavaju nju, druge, tući djecu, ne smije namjerno prolijevati/razbacivati/trgati zato što je ljuta - to joj se odmah i strogo kaže, zna se razljutiti i rasplakati, ali tu već počinje njena manipulacija..jednostavno, nešto se ne smije, a nešto se mora i doviđenja, nemam se ja što s njom oko toga raspravljati ipak je njoj je tri, a meni tridesettri

i niš joj ne fali, jako je vesela, ponekad malo sramežljiva,skoro uopće nije agresivna, ako se i naljuti pa nas ide tući onda maše ručicom ispred nas da nas ne lupi, samo 'prijeti'..naravno da je ljubimo i mazimo, but it goes without saying i mislim da to ovdje i nije tema nego odgoj

[seni]

MC, ja se skroz slažem s tobom po pitanju mobitela

dzizus, opet ona a i niceg spektakularnog za kvotat. :? ovo me pocinje plasiti... il se ti sve vise pocinjes priblizavati mojim metodama... il ja sve vise pocinjem lichiti na.... rodu :shock:

to ti je luna vidjela avatar, pa si joj odmah prirasla srcu.

[sanja74]

Odgoj je dio svakodnevnice. Najveću ulogu igramo mi kao uzor, jer djeca i uče oponašajući i istražujući.

Keti su "zabranjene" radnje kojima može ozlijediti sebe ili druge (ovo uključuje i stvari).


Zanimljiv mi je najnoviji primjer s fotićem.
U jednom trenutku je poželjela imati ga u ruci. Pokazala sam joj kako radi posjevši je na krilo. Fotkale smo okolinu, pa radile autoportrete, ali joj nisam dala da fotić sama drži.
MM joj ga je nekoliko puta dao (nije mu se dalo objašnjavati i natezati s njom) i fotić je bio u velikoj opasnosti da završi na podu. Kad sam ga više puta upozorila da to ne radi, prestao je.. a Keti sve više željela dobiti fotić.
Par tjedana je nisam mogla ni fotkati, jer bi odmah išla k meni, zaplakala i tražila fotić. Ja bi smireno objasnila da se može razbiti i da možemo zajedno slikati ako želi. Ili bi pristala na to, ili bi ja sklonila fotić.
Sada, mjesec dana kasnije, ona kad je fotkam (ako pitam što mama radi, ili ponekad sama) prokomentira "mama slika", i nastavi raditi što god..
Obično joj ga ne ostavljam na dohvatu, ali u nedjelju je ostao kod MMovih na niskom stoliću. Baka ga je uzela u ruke, vjerojano da ga skloni, a Keti izkomentirala da nek ga ne dira, jer je fotić mamin.

Ne sviđa mi se kad joj MM iz vlastite komocije dozvoli da uzima ne-igračke (poput fotića, mobitela..) i neoprezno se igra s njima, baca ih (objašnjavam joj da bacamo isključivo lopte, i to uglavnom funkcionira) i sl. Dijete shvati koje joj granice tko postavlja - njegov mob završi na podu, moj ne (eventualno ispadne jer ga je nespretno primila)..


Konstantno učimo o odgoju, ljubavi, toleranciji. Volimo se i odgajamo međusobno.
Ljubav i odgovaranje na potrebe dijete neće razmaziti, već mu pomoći da odraste u samosvjesnu osobu. Ili bar ja tako gledam..

[Angie75]

I da, sjetila sam se što sam negdje pročitala, a jako mi se svidjelo:

Ne brinite se što vas djeca ne slušaju. Brinite se što vas GLEDAJU.

[Luna Rocco]

Slažem se sa svime što je napisano ali nekako ne mogu izdržati a da ne primjetim da LR vjerojatno ne radi pa je puuno lakše tako odgajati dijete kad si doma i kad si mu posvećen od 0-24 Ako griješim, unaprijed se ispričavam LR i onda zaslužuje

Radim od kad je Kaleb imao 2 tjedna Od doma, prevoditeljica sam. Istina je, doduše, da uzimam daleko manji opseg posla nego prije trudnoće, ali to je još uvijek dosta posla. Ipak, slažem se s tobom da je daleko lakše i jednostavnije kad je roditelj stalno s djetetom, jer je inače dosta teško ispravljati krive Drine koje usade jaslice, vrtići, čuvalice, bake...

Naklon ne zaslužujem jer i sama radim na stotine grešaka. Neke su manje, neke su veće, konstanta je samo da se trudim, ali ne uspijevam uvijek. Kad me po noći po deseti put traži cicu, a ja krepana, znam mu plačnim glasom govoriti da je dosta, da me muči...Nije mi drago zbog toga, ali tako je, teško mi se kontrolirati kad sam premorena. Dakle, ne pokušavam se prikazati savršenom mamom niti to jesam. Često skrenem s roditeljskog puta kojim želim kročiti, ali se uvijek vraćam na njega i trudim se ne raditi nepopravljive greške (udaranje, vrijeđanje, omalovažanje...).

sofke, u "ne" nema ničeg lošeg. Koji put je nužno reći "ne". Ali ako se upotrebljava za svaku glupost iz naše komocije (npr. dijete ne smije razbacati igračke jer se nama ne da pospremati), onda se izliže i više nema efekta. Zato ja strogo "ne" koristim samo za stvarno opasne situacije ili za ugrožavanje tuđeg integriteta. Prema ovom što si napisala čini mi se da imamo vrlo sličan pristup onome što se smije, a što se ne smije.

[Loryblue]

Ja isto ne bih rekla da je razmaženo dijete ono koje je bilo okruženo ljubavlju i puno maženo.....Razmažena djeca su zapravo odgojno zapuštena djeca, dakle, s njima se nije radilo baš ništa, eventualno se udovoljavalo njihovim željama za materijalnim stvarima i tako se nakratko kupovala njihova naklonost.

s ovim se nikako ne mogu složit.

mm i ja smo negdi, uz put, malo fulali sa odgojem male i postavljanjem nekih granica. najviše jer se on i ja nismo složili oko NE i šta smije mala, a šta ne smije. i dok smo se on i ja usuglasili i odlučili NE podržavat kod onog drugog, mala je već postala "razmažena". a bome i nesamostalna jer sam ja umisto nje sve radila. stalno je bilo: pusti, mama će, nemoj, mama će ti....i danas moja princeza sidi pola metra od igračke (npr.) i urla da joj je ja dodam jer je njoj teško pomaknit dupe i uzet je (nije uvik, ali imamo mi i takvih dana, nažalost).
a to da je razmaženo dite ono sa kojim se nikad ništa nije radilo i da je odgojno zapušteno, mi je nebuloza. sa malom maksimalno radimo, od kad je postala svjesna sebe i svijeta oko sebe. njoj smo maksimalno posvećeni i nikad ljubav i nakolonost nismo kupovali materijalnim. njeno traženje u dućanu se stalno svodi na: ja bi jednu lizalicu. sa njom se oduvik pričalo, pjevalo, mazilo, šetalo, grlilo, ljubilo.....a opet ima konstatnte izljeve urlanja koje ne mogu ničemu drugom pripisat nego razmaženosti i upornom testiranju naših granica i živaca.
da ne mislite kako kod nas nema NE i kako joj u svemu popuštamo, nismo. ja znam zapet ko sivonja (isto ko i ona) kad nešto odlučim da je NE, ali to triba bit stvarno baš opasno i za nju, a i za druge.
ko zna je li nam sad kasno ispravljat krive drine (duboko se nadam da nije). veliku ulogu u našoj popustljivosti je imalo to što smo je dugo čekali, napokon dočekali i što smo je relativno kasno dobili (ovo je relativno i nije opravdavajuće, osim da sebe utješim).

ona npr. nikad nije bacala stvari jer smo to u korijenu sasjekli, nije nikad grizla...ali urla li urla za svaku glupost.

sorry, fulala sam skroz temu, ali mi se tribalo malo ispuhat

[Luna Rocco]

Tvoje dijete je tvrdoglavo, a ne razmaženo. Imam takvog jednog doma, isto urla čim mu nešto nije po volji. To je njegovo pravo, kao što je moje i tvoje pravo da im i dalje ne damo ono zbog čega urlaju.

Uh, da vidiš Kaleba kad ga maknem od ceste...Performans samo takav. Ali to stvarno ne bih nazvala razmaženošću. On se samo ljuti što ne može raditi ono što bi jako volio.

Prema ovom što pišeš, jedino mi se čini da si pogriješila što si sve radila umjesto nje...Ali to je ispravljivo, osim toga, još je ona dosta mala. Ako te to što tješi, većina mojih prijateljica je ispalila na živce baš kad su im malci bili negdje te dobi kao što je tvoja malena. S nekih 3,5 godine situacija navodno postaje daleko lakša.

[vitekova mamuška]

Po gornjim postovima dalo bi se zaključiti da je, kada se priča o odgoju, jako bitno koliko je dijete ima mjeseci/godina i kakvog je karaktera. Nije isto kada o odgoju priča mama bebe od 6 mjeseci, 16 mjeseci ili mama dvogodišnjaka. Ja bih Lunine postove potpisala sve odreda do prije nekoliko mjeseci kada se moj sinek počeo približavati brojci 2 u godinama. Sada mi dosljednost ima smisla, a i zabrane bome Vito je dijete čije su potrebe uvijek uvažavane i ispunjavane, ali je i dijete strašno temperamentnog karaktera. I reći ću samo...nije lako

[BusyBee]

On se samo ljuti što ne može raditi ono što bi jako volio.

A ljutnju ne zna pokazati na drustveno prihvatljiv nacin.

Nama je odgoj=zivot. Ne ucimo je nicemu sto mi svojim primjerom ne pokazujemo, stoga joj toleriramo ono sto je mogla nauciti od nas (a nije bas drustveno prihvatljivo ili nije prihvatljivo kod djece, npr. deranje) + jos malo bonusa na godine zbog kojih znam da nekad jednostavno nije u stanju kontrolirati reakciju zbog siline frustracije.
Granice ima poprilicno jasno postavljene u stvarima koje su nama jako bitne, a ostale su podlozne dogovoru i situaciji, a sad pomalo i ovise o tome kako zeli pregovarati - nema pregovora dok traje dernjava, kad se iskulira, onda moze. (ali ona ima 6 godina, to prije nije bilo moguce i mislim da nije bilo ni realno ocekivati)

Vrlo rano smo stavom i ponasanjem ("odgojem") dosli do toga da nam jasno i glasno pokaze da smo joj ucinili nepravdu, pogazili njene granice i sl. i to nam je dosta olaksalo suzivot... uz cinjenicu da ne postavljamo pred nju velika ocekivanja i ... jos nesto sto sam u medjuvremenu zaboravila jer me omeo telefon.

[Loryblue]

Tvoje dijete je tvrdoglavo, a ne razmaženo.

Prema ovom što pišeš, jedino mi se čini da si pogriješila što si sve radila umjesto nje...Ali to je ispravljivo, osim toga, još je ona dosta mala. Ako te to što tješi, većina mojih prijateljica je ispalila na živce baš kad su im malci bili negdje te dobi kao što je tvoja malena. S nekih 3,5 godine situacija navodno postaje daleko lakša.

znam da sam falila i kad vidim kako druga dica sve rade sama, dođe mi kosu počupat sama sebi. ona je toliko napradna u jednu ruku za svoju dob (motorički i konverzacijski), a u drugu je ko mala beba (nesamostalnost)
i sad se trudim da ona radi ono što je primjereno njenoj dobi, a onda opet iz mene provali: mama će ti...

čula (i čitala) sam i ja da je razdoblje između 2-3 godine najteže, pa se nekako tješim da će proć uskoro. i brojim dane (ko ane iz pisme: brojim dane i noći ). a onda ćemo vidit koliko mi je živaca ostalo.
mene najviše izluđuje i frustrira njeno bezrazložno plakanje za svaku glupost. imam ponekad osjećaj da ona ništa ne zna priupitat normalnim tonom i glasom neko sve nešto kenjkavo i poluplačno. i odma mi se kosa digne na glavi.
a ako to šta je upitala nije iste milisekunde ispunjeno onda ide aaaaa, buuuu, huuuuu, urlanje. uz obavezne suze koje doslovno iskaču iz očiju.

bože, kad će je proć to plakanje ili će cili život bit tako plačljivo i kenjkavo dite????

[realna]

eto, javljam se na ovu temu...mada vec slovim kao stroga mama koja nema ni tunke osjecaja na ovom forumu...

mislim da je odgoj djeteta od prvog dana kada dodje doma...
samo je nacin odgoja promjenjiv, u odnosu na dob..

neke stvari su meni bile neprihvatljive, i nikad ih nisam dozvoljavala...
recimo bacanje igracaka i stvari...

to je bilo nedopustivo, bacanje razbijanje i nepospremanje, to je nepostivanje osobe koja se trudila da taj novac zaradi, da nekoga iznenadi i uveseli...

kad je bila mala mala...micala sam igracke....
kad je imala godinu dana pricali smo pricu o tome da igracke ne vole djecu koja ih ne stave na mjesto, ne paze i ne pospremaju...
nama je igracka koja se bacila ili ostala nepospremljena "otisla"..."potrazila je djecu koja tu igracku vole i paze"..
ja sam ostala dosljedna i igracka se vise nikad nije vratila...ali su se zato nakon dva tri nestanka igracke pocele pazit i pospremat...

danas je vec velika djevojka ( ima skoro 11 godina), jos uvijek pazi na igracke, knjige i stvari...

[realna]

Tvoje dijete je tvrdoglavo, a ne razmaženo.

Prema ovom što pišeš, jedino mi se čini da si pogriješila što si sve radila umjesto nje...Ali to je ispravljivo, osim toga, još je ona dosta mala. Ako te to što tješi, većina mojih prijateljica je ispalila na živce baš kad su im malci bili negdje te dobi kao što je tvoja malena. S nekih 3,5 godine situacija navodno postaje daleko lakša.

znam da sam falila i kad vidim kako druga dica sve rade sama, dođe mi kosu počupat sama sebi. ona je toliko napradna u jednu ruku za svoju dob (motorički i konverzacijski), a u drugu je ko mala beba (nesamostalnost)
i sad se trudim da ona radi ono što je primjereno njenoj dobi, a onda opet iz mene provali: mama će ti...

čula (i čitala) sam i ja da je razdoblje između 2-3 godine najteže, pa se nekako tješim da će proć uskoro. i brojim dane (ko ane iz pisme: brojim dane i noći ). a onda ćemo vidit koliko mi je živaca ostalo.
mene najviše izluđuje i frustrira njeno bezrazložno plakanje za svaku glupost. imam ponekad osjećaj da ona ništa ne zna priupitat normalnim tonom i glasom neko sve nešto kenjkavo i poluplačno. i odma mi se kosa digne na glavi.
a ako to šta je upitala nije iste milisekunde ispunjeno onda ide aaaaa, buuuu, huuuuu, urlanje. uz obavezne suze koje doslovno iskaču iz očiju.

bože, kad će je proć to plakanje ili će cili život bit tako plačljivo i kenjkavo dite????

eto jos jedno iskustvo...

kad je meni dosla kenjkavim glasom traziti nesto, ja sam njoj odgovorila engleski ili taljanski..
kad me bljedo gledala, ja sam rekla da taj jezik ne razumijem, pa sam tako odgovorila jer sam mislila da je to engleski...
neko vrijeme smo se tvrdoglavo nerazumijevale, onda je naucila lijepo pitati kad joj nesto treba...

moram priznati da nisam pristasa razgovora sa djecom u stilu.."jel še moja bebiča jako umojila..."

[vertex]

Malo o odgoju na nivou banalne svakodnevnice...
Mislim da je česti razlog za "hirovite plačeve" pretvaranje "ne" u "da". Dijete nešto hoće ili radi, roditelj kaže ne, a kad dijete protestira, onda se roditelj predomisli jer shvati da stvar baš i nije vrijedna scene ili nema volje to slušati. Zato je važno unaprijed odrediti što se želi. Bolje odmah reći "evo ti mobitel pa se igraj", nego to učiniti nakon pet minuta plača. Naravno, postoji i opcija "mobitel nije za igru" i dijete će to (na kraju, nakon određenog broja scena koji ovisi o temperamentu djeteta) prihvatiti ako roditelj to stvarno misli. (Izabrala sam primjer mobitela jer je on stalno po rukama i na vidiku, dakle, nije nešto što se makne kako bi se smanjio broj potencijalno kriznih situacija).
Meni dosljednost ima jako smisla, s tim da se , opet, prije promisli što ti je važno. Ja sam roditelj koji puno toga dopušta (blatne lokvice i tako to...), ali ono što se ne smije, ne smije se ni danas ni sutra. Sve ostalo mi je nefer, a i nemoguće. A. mi to jednostavno nije ( u ovoj dobi od godinu, dvije, tri) dopuštao. I ne znam koji sam ja to argument mogla upotrijebiti da bih objasnila zašto je jučer mogao pojesti puno čokolade, a danas samo malo (a njemu čokolada od 2 g. nadalje strašno napeta, i čelične je volje). Bilo nam je nužno odrediti pravilo koliko se čokolade i kada može dobiti, mada ja uopće nisam tip od pravila i nisam zamišljala da ću ih postavljati. D. voli lupati vratima od kuhinjskog ormarića, što mu ne dozvoljavamo. I sa svim gore rečenim, dogodi mi se , kad opet počne, a ja nešto radim, da pustim jer kao "nije jako, neće baš", a istina je da mi se u tom momentu baš tlaka time bakćati. Greška, naravno...Jer na kraju se moram time baviti, samo na način gori za svih.

[TeinaMama]

Mi isto ne dozvoljavamo da npr. tuče drugu djecu, nas, psa ili bilo kog drugog. Stvari se ne smiju bacati ili potrgati. Daljinski, mobiteli i slične stvari su joj na dohvat ruke i ne dira ih jer smo joj objasnili da ne smije. Ako želi pogledati svoje slikice na mobitelu, odnese ga tati da joj on pokaže.
Ako ljutito razbacuje igračke oduzmem joj ih i naglasim joj da sam ih oduzela zato jer ih razbacuje. Zbog toga je već naučila da se to ne smije i više to ne radi.
Ne vidim ništa loše da u tome da se djetetu kaže Ne, samo se taj ne ne smije trošiti za svaku sitnicu i za one stvari koje su zapravo normalne da ih dijete istraži.
Mislim da puno znači i pozitivno ponašanje ljudi u njenom okruženju. Jer dijete modelira svoje ponašanje prema onome što vidi. Znači bitne su naše smirene reakcije ako nam nešto ne ide od ruke, razgovori, iskazi ljubavi. U takvom okruženju potreba za korekcijama je manja.

Meni osobno jako digne tlak kad npr. naš pas zalaje, a moja pametna svekrva veli Tei:"Vidiš zločesti pas, moraš ga tući kad je zločest". Naravno Tea je to pokupila istog trena i išla tući psa. Evo kak je malo dovoljno da zezne sav trud. I sad ju ti nauči da se nešto ne smije kad joj baka pokaže da se smije. Nekad mi se čini da djeca prije pokupe loše stveri koje im se pokažu, nego one dobre. Valjda se ove loše čine zabavnijima.

[Loryblue]

....Nekad mi se čini da djeca prije pokupe loše stveri koje im se pokažu, nego one dobre. Valjda se ove loše čine zabavnijima.

mene uvik fascinira kako ditetu moraš sto puta ponovit da se kaže: molim te daj mi....i na hraju hvala. a dovoljno je samo jednom da čuje psovku i odma je zapamti točno u slovo, od riči do riči.

[Ancica]

Imam frendicu cije je jedno od osnovnih pravila da cim se protiv neceg pobunis dernjavom i histeriziranjem ili ruznim ponasanjem, da onda nema odmaka od prvotne odluke ni pod koju cijenu. Pa njeni klinci uce da, ukoliko zele da se odluka promijeni, da takve strategije izbace iz upotrebe. Ja bih htjela da imam petlju i zivaca da tako nesto provodim dosljedno (iako u principu provodim).

[Lucija Ellen]

Što se tiče dosljednosti, nekad bih potpisala da je bitna, sad više ne znam što bih mislila o njoj. Dosljednost mi se čini bitna kod životno važnih stvari, ali kod manje bitnih mi se ne čini bitna. Naime, tko je od nas u životu u svim aspektima dosljedan? Ja prva nisam. Malo jedem zdravo, malo zabrazdim u junk....

Znas da ne mogu da se barem u necemu ne slozim s tobom. Ali kad kazem da u odgoju moram biti dosljedna to je zato da ne zbunim dijete i izbezumim ga. Ako mu danas dopustim da neto radi a sutra zbog toga sizim, mislim da dijete nece skuzit: "Mama ima los dan" nego ce biti zbunjeno. Drugo je nedosljednost s partnerom (iako i nju izbjegavam) i sa samim sobom, a drugo nedosljednost s djetetom. Meni barem.

[anchie76]

Ja cu se samo osvrnuti na ovaj pojam razmazenosti i kako dodje do toga da dijete postane "razmazeno".

Djeca zele puno toga. Zele i autic, i bonbon, i lutku, i ici u setnju, i jesti sladoled, i da se vi igrate s njima, i da spavate s njima, i da ..... milion stvari. Pozelit mogu doslovce SVE.

Djecje potrebe su nesto sasvim drugo. Potreba za bliskoscu, komunikacijom, potreba za jelom, picem, potreba za moci (kotroliranjem situacije), potreba za ljubavlju i intimnosti, potreba za razvitkom i napredovanjem, potreba za osjecajem zasticenosti, itd.

Roditeljska odgovornost je da iza zelje otkrije koja potreba se skriva i da ispuni tu potrebu, ne zelju nuzno.

Dijete nezna koja potreba se skriva iza zelje. Ono zeli sladoled, a u biti mozda zeli biti nasamo s roditeljem i druziti se dok setaju jer se nisu vidjeli cijeli dan.

Ukoliko roditelji ispunjavaju sve zelje, a ne sve potrebe, onda dolazi do razmazenosti djeteta

Imajuci ovo u vidu, mislim da se ne treba previse razbijati glava o "odgajanju" djeteta prvih 12 mjeseci. Obicno su do tada potrebe u igri (dijete ne place da bi vas cimalo nego mu stvarno nesto treba), zelje se pocnu pojavljivati tek tu negdje oko 12 mj.

[BusyBee]

....Nekad mi se čini da djeca prije pokupe loše stveri koje im se pokažu, nego one dobre. Valjda se ove loše čine zabavnijima.

mene uvik fascinira kako ditetu moraš sto puta ponovit da se kaže: molim te daj mi....i na hraju hvala. a dovoljno je samo jednom da čuje psovku i odma je zapamti točno u slovo, od riči do riči.

Iz naseg iskustva ovo uopce nije tocno.
Hvala-molim-izvoli-oprosti, ona je pokupila u svoj govor, dok psovke, blage, ali ipak nesto sto ne bih voljela cuti iz usta vlastitog djeteta (iako ne bih kaznila ostro, jer bi to bilo licemjerno), nije preuzela. Mozda stoga sto sam svaki put kad sam opsovala pred njom, primijetila da je to zaista ruzno i da bih trebala poraditi na sebi da bolje reagiram.

Imam frendicu cije je jedno od osnovnih pravila da cim se protiv neceg pobunis dernjavom i histeriziranjem ili ruznim ponasanjem, da onda nema odmaka od prvotne odluke ni pod koju cijenu. Pa njeni klinci uce da, ukoliko zele da se odluka promijeni, da takve strategije izbace iz upotrebe. Ja bih htjela da imam petlju i zivaca da tako nesto provodim dosljedno (iako u principu provodim).

Mi ovako radimo (osim u vrlo izvanrednim situacijama kada smetamo hrpi drugih ljudi). S tim da sam ja stava da je tek odnedavno Ema dovoljno zrela da u buri frustracije do nje uopce dopre moja poruka da je necu saslusati dok se ne smiri. Prije bih je obicno umirila, ne spominjuci razlog frustre, a tek kad bi se smirila, onda smo razgovarale o ljepsem nacinu da nesto kaze. Danas sve cesce ja mantram "ne razumijem sto mi govoris dok vristis" pa se ona smiri (osim ako ja ovu mantru ne vristim na nju... onda izgledamo kao dvije ludjakinje).
I redovito je razina frustracije i "histerije" proporcionalna nepravdi koja joj je nanesena.

Npr. ako joj za treci sladoled kazemo da ga ne moze dobiti jer smatramo da ih je previse pojela ili joj ja kazem da je ja necu voditi u McD, ever, onda ce reci dobro ili zakukati i zaboraviti (ili malo dulje kukati o nepravdi zivota), ali ako joj bez najave iscupam kist iz ruke jer sam si ja zamislila da je SAD vrijeme za kupanje ili prestanak slikanja ili je bez objasnjenja ili razmisljanja/razloga odbijem u necemu ili je nepravedno nesto optuzim jer sam ja sama zivcana/umorna/okupirana necim trecim - dobit cu tocno ono sto sam zasluzila, oluju.

Ama, obozavam je... ona je meni zivi, hodajuci primjer kako dobijes tocno onakvo dijete od kojeg imas nesto nauciti.

[vertex]

I redovito je razina frustracije i "histerije" proporcionalna nepravdi koja joj je nanesena.

Isto ovako. Kad su naše "mjere" u redu, ne mora mu se sviđati, ali prihvaća (govorim o A). Kad se dogodi da pretjeramo (sad već jako rijetko, da se pohvalim) onda on dobije pomračenje uma.

[Trina]

Dijete se odgaja od rođenja.Odgoj nije dresura.Ako povikneš NE,ako mu zabraniš razbijati i bacati,ako od njega makneš ono što želi a ne smije i nakon svega ovoga djetetova prirodna reakcija je plakanje i negodovanje..to ne znači da dresiraš dijete ili da si strog.To samo znači da postavljaš granice i učiš dijete pravilnom ponašanju.

Netko je napisao da su razmažena djeca raspuštena i neodgajana djeca.To nije točno.Često su to djeca roditelja koji nisu znali postaviti granice.Roditelja koji su od silne želje da verbalno ili emotivno ne povrijede i uvrijede dijete, od straha da povisivanjem tona djetetu nebi dlaka s glave ispala pa su umjesto savršenog malog čovjeka koji neće imati traume zbog mame zlostavljača koja viče NE na ono što se ne smije,napravili malog tiranina.