 |
|||
Mene su učili i puno puta sam to pročitala da je razmaženost kad želja postane potreba. To je jednostavna definicija koja nevjerojatno precizno definira svaku problematičnu situaciju kad nije jasno u kojem smjeru je krenulo dječje zahtijevanje. S druge strane, određeni stupanj razmaženosti omogućava razvoj samopouzdanja pa je efektan odgoj valjda negdje na sredini.
Negdje sam čula poslovicu da djecu dobro odgojenih roditelja ne treba odgajati, ali s time se ne bih u potpunosti složila.
u mom slucaju - moja zxuja je od malena znala prilicno razumljivo izrazit svoje zelje/potrebe, kad je prije pola godine (a mozda i manje) svoje frustracije pocela lijeciti na (vrticki nacin) da baca stvari, da se duri, da cak krene rukom na mm il da pocne pljuvati - ja joj to nisam dozvolila. i imala sam drugi pristup nego da se radilo o malom djetetu koje ne zna kako se sporazumjeti. imala je tad i fazu cendranja... ja joj uopce nisam dozvolila da dovrsi recenicu (nisam ju ni razumjela), nego sam joj smireno rekla da ju molim da se smiri pa da mi objasni. to je trajalo mozda tjedan dana...
u ovoj godini smo posebno strpljivi s njom, jer imam osjecaj da njoj ponekad "hormoni" prorade pa radi gluposti koja ni ona sama sebi ne bi odobrila. jer vidim da se u sekundi promjeni i dodje me grliti... tocno vidis da je i ona zbunjena svojim ponasanjem... ponekad... a ponekad i to bas najcesce u situacijama kad maksimalno das svog strpljenja i obazrivosti vidis da poludi na drugu stranu i onda te "voza okolo", te ona bi juhu, al u velikoj salici, al ne bi ovu veliku zlicu nego onu malu, al ne onu malu nego onu malu s winnie poohom i sl. onda najcesce procjedim kroz zube da je sad dosta, da mi polako nervira i da se odluci.
u stvari je jako tanka ta granica, i imam osjecaj da kao roditelj stalno hodam po zici - s jedne strane da odgovorim svim njenim potrebama, da ne budem nepravedna, s druge strane da od nje stvorim covjeka koji se i mora znati pomiriti s tim da se na sve njene zelje ne moze odgovoriti potvrdno. a ovo sto napisah je samo teorijski dio, da ne spominjem onda primjenu u praksi, kad uz to jos dodje umor, glavobolja, stres i sl.
Odlican pointanchie76 prvotno napisa
Hm.. djelomicno se slazem s ovim boldanim, ali ne u potpunosti.
Imam u okolini osobu koji je dobar primjer osobe koja imaja problem s postavljanjem (svojih) granica, ali to nije rezultiralo time da je dijete razmazeno. Rezultiralo je time da dijete toj osobi konstantno gazi granice. Drugima ne jer su ih definirali, ali toj osobi da jer se nije izjasnila gdje je granica. Mozda ako oba roditelja ne postavljaju granice nego ispunjavaju sve zelje.. A onda opet dolazimo do toga da nije stvar u granicama, nego neprepoznavanju stvarnih potreba. Krivo shvacanje da je svaka zelja istovremeno i djetetova potreba i da je treba ispuniti. Treba imati dobru moc rasudbe pa da se uspije iz zelje prepoznati potreba - nije to uopce lako.
meni se isto cini da je tako... dijete moze znati kroz roditeljsku zabranu da mu roditelj nece ispuniti tu zelju... ali ga nece niti ubiti u pojam da niti ne sanja... ili da nauci da je opasno ili neprihvatljivo previse zeljeti u zivotu...
zelja nije sama po sebi problem nego roditelj da do znanja da ju nece/ne moze/ne zeli ispuniti u tom trenu ili ikada... ali ne pokazuje svojim ponasanjem niti govorom - ti si zlocest/zao/razmazen sto se uopce usudjujes tako sta raditi ili zahtjevati od mene...
pa kad dodje u razdoblje zivota kad si sam moze masu toga ispuniti - a on si ne zeli dopustiti uopce sanjati nesto van normi prihvatljivosti koje su mu roditelji dali, da ne velim nametnuli...
pa imamo prekrasno odgojene ljude koji nemaju pojma sto zele... ljude visoke inteligencije i i divnih potencijala i talenata koji se ne usudjuju sanjati snove van neke granice a kamoli ih ispunjavati...
ne usudjuju se probati (nesto sto vec nije dobrano utabano i sigurno)...
ne usudjuju se pogrijesiti...
ispasti glupi/ludi/neposlusni...
masa stvari im se cini pre ludom ili pre teskom - kao, nije to za mene - to je za hrabre/lude/neposlusne...
po tome mi se stvarni izazov cini prepoznati u kojim se zeljama krije trunka potrebe mog djeteta, kao sto je anchie ( i jesper juul) napisala...
i kako da neke zelje koje u nikad necu ispuniti - da bar njihovo sjeme ne zatrem u potpunosti svojim ogranicenjima... da naucim prenijeti mu da ga kao osobu - postujem - pa cak i to s cime se u korjenu ne slazem...
Možda bi bilo dobro razmisliti i o tome da postoje lakše odgojiva i teže odgojiva djeca (bar se to tako naziva), pa onda nikako nije isto imaš li malog tvrdoglavca (kao ja) koji pod svaku cijenu MORA provoditi svoju volju inače je jaaaakoooo nesretan, a to nijedna majka svome djetetu ne želi, ili je možda tvoje dijete sklonije roditeljskom vođenju i s njim se o svemu MOŽE razgovarati i dogovoriti se.
Do ovakvog sam zaključka bila primorana doći upravo iz razloga što sam svome djetetu do negdje godine dana, željela, htjela i ispunjavala sve njegove želje i potrebe i bilo mi je potuno neprirodno (a za njega, vrlo vjerojatno, i šokantno) da sam samo jednoga dana to iz čistoga mira prestala činiti jer sam smatrala da je sada dovoljno "velik" da ga počnem "odgajati", ma što god to značilo.
Hm, dosljednost, najdosljednija sam još uvijek i jedno u NEdosljednosti, jer smatram da se jedan roditelj kao i svemu ostalom u životu, mora jedino znati dobro prilagoditi datoj osobi (djetetu) u datoj situaciji.
Dakle nije mi isto hoću li svom sinu dozvoliti nešto doma, vani, kod bake (koja to nešto kod sebe ne dozvoljava, a ja doma dozvoljavam), u gostima - npr. kopanje po ladicama i izvlačenje lonaca kod nas doma je sasvim normalna i čak poželjna pojava jer smatram da dijete takvim istraživačkim pobudama može puno toga naučiti, ali isto tako to ne znači da negdje kod nekoga drugoga u gostima smije i može to raditi...jel ga na taj način zbunjujem? ne znam, ali znam sigurno da ga zbog toga ne želim u vlastitom domu držati u kavezu, kako bi kasnije znao da se to vani ne radi.
Isto tako su mi postale simptomatične priče (obje) bake da se "on tako ne ponaša kad je s nama" - što će mi reći jedino to da dijete ipak sa mnom osjeća oderđenu slobodu i utočište (ili to nužno moramo nazvati nekim drugim terminom) što smatram čisto normalnim i prirodnim odabirom. Ili ga ja zapravo zato krivo odgajam?
naravno da nije isto, al to samo znaci da odgojne metode trebaju biti razlicite, a ne da rezultat treba biti razlicit tj. da moje dijete koje stvarno nije tvrdoglavo (fala prirodi sto me usrecila s takvim djetetom!) ne dobije drugi sladoled, jer sam joj fino objasnila da vise ne moze, da je dosta jedan, a recimo jedno drugo tvrdoglavije dijete to dobije, jerbo histerizira i jako je tvrdoglav i uz to eto jaaaakoooo nesretan kad ga ne dobije.pa onda nikako nije isto imaš li malog tvrdoglavca (kao ja) koji pod svaku cijenu MORA provoditi svoju volju inače je jaaaakoooo nesretan,
ne moze i ne smije dijete biti tvrdoglavije od roditeljabarem ne u teoriji, (drugo je opet praksa, kad je roditelj umoran, u stresu i sl, pa svi onda pravimo kikseve)
to hodanje po zici je meni poznato...
ja sam bila mlada mama bez ikakvog znanja o odgoju djeteta..
sve sam radila po nekom instinktu...mamu "dobre" djece sam pitala za savjet i pokusala ga prilagoditi karakteru mog djeteta, mame "zloceste ili razmazene" isto tako, i pokusala ne napraviti istu gresku...
al valjda je hodanje po zici svako roditeljstvo...pogotovo jer tek nakon nekoliko godina vidimo dal smo donjeli dobre ili lose odluke...
ja vec 10 godina, svaku novu godinu napisem u blok, sta mislim da sam dobro napravila, i di mislim da sam kiksnula..na cemu cu sa kcerkom poraditi u iducoj godini, i za sta joj moram odati posebno priznanje..to je neki kao ritual...
a koji to roditelj u praksi nije u stresu
Ja se moram složiti s Trinom....
a koji to roditelj u praksi nije u stresu
pa eto, vec sam spominjala da imam frendicu koja bi, sigurna sam, svojoj maloj dala i peti sladoled, jer ona (citat): ne zeli reci NE i ne zeli da dijete bude nesretno.kao da mi ostale majke zelimo da nasa djeca budu nesretna, pa im iz neke obijesti valjda govorimo NE.
ta zena je bila spremna za vrijeme voznje izvadit dijete iz AS jer je to njeno dijete pozeljelo
lucky day
meni je kao roditelju strasno pomogao jedan jednostavan savjet, a to je da kad mislim ne onda to i kazem. nekako sam se znala lomiti, pa bi ili ne bi, pa ajde ovako, pa onako - pa se ona isfrustrira, pa se ja isfrustriram...i opet bude ne (ili cak i da, kad izgubim snage) - sad mi je lakse - recem ne kad to mislim i objasnim zasto ne i ja sam mirna, a ona se moze ljutiti, ali se nekako i brzo smiri.
a kod cendranja ja isto imam taktiku - ne razumijem sto zelis, vidim da nesto zelis i da ti je vazno, ali ne kuzim sto?
ovo s temperametima mi je zanimljivo - ona je tvrdoglavka, samica, neovisna, nema sanse da se njoj nesto zmulja... i fakat nisam znala kako s njom (osim po literaturi, a to mi nekako nije autenticno moje) - fakat smo isle metodom pogresaka i pokusaja.
ne znam da li ce biti jednako uspjesan "proizvod" kao kod onih lako odgojivih, ali stvarno se trudimo ne lomiti je - mislim da je to meni i MM-u osnovna misao roditeljstva.
meni se nekako vrti u glavi pitanje: nisu li mozda lako odgojiva djeca ustvari samo 'lako lomljiva'? (ja sam bila jedno takvo lako odgojivo, divno i prekrasno dijete kako se veli - za pozelit'
pa si ponekad pozelim da je luka cak malo 'teze odgojiv'...
kao da bi onda bila sigurnija da, ako ga pokusam slomiti - da cu bar JASNO I GLASNO
ja ne pozelim da je moje dijete teze odgojivo.
jednog dana je jedno tesko odgojivo i prilicno tvrdoglavo (zensko) dijete, koje je svoju samohranu mamu dovodilo do ruba placa i tjeralo da svatko polugodiste ide moljakati nastavnike za prolaznu ocjenu, u nekom zanosu ushicenosti reklo mojoj mami: joj, teta z., blago se mc, vi ste joj dali svoj auto (suzuki jeep 8) , op.a.) da vozi!" moja mama joj je na to smireno odgovorila: "da jesam, duso, al ona je s odlicnim zavrsila godinu". 8)
ja sam bila lako odgojivo dijete i slusala sam svoje roditelje. osim nekakvih manjih istupa (tipa pijanki i sl
Lucky day... ti bila dijete za poželit? Da, do puberteta.
Uz sve ovo što ste rekle,bitno je napomenuti da se težina "odgojivosti" s vremenom mijenja... pa ponekad lako odgojivo dijete postane teško odgojivo i obrnuto također. Ili (k)ako kapaciteti roditelja opadaju s vremenom tako dijete koje je bilo "lako odgojivo" jer je roditelj imao puno strpljenja da to sve henlda s win-win rješenjima (znači, ne 2. sladoled, ali niti dijete koje je jako nesretno ili uopće dobije ideju da bude nesretno radi takve stvari....)... a kako je roditelj polako gubio strpljenje, te se usmjerio na "sebične" ciljeve i više ne bio dostupan 100% vremena.... to je dijete postalo teško odgojivo jer nije primalo sve ono što mu je potrebno da svi budu zadovoljni.
Mislim da se to nama dogodilo sa Omi jer što sam ja intenzivnije radila na svojim projektima to je ona bila kompliciranija za uravnotežena rješenja.
ja ne pozelim da je moje dijete teze odgojivo.
jednog dana je jedno tesko odgojivo i prilicno tvrdoglavo (zensko) dijete, koje je svoju samohranu mamu dovodilo do ruba placa i tjeralo da svatko polugodiste ide moljakati nastavnike za prolaznu ocjenu, u nekom zanosu ushicenosti reklo mojoj mami: joj, teta z., blago se mc, vi ste joj dali svoj auto (suzuki jeep 8) , op.a.) da vozi!" moja mama joj je na to smireno odgovorila: "da jesam, duso, al ona je s odlicnim zavrsila godinu". 8)
ja sam bila lako odgojivo dijete i slusala sam svoje roditelje. osim nekakvih manjih istupa (tipa pijanki i sl
ovo potpisujem 100x
i kod mene je bilo isto...postivanje dogovora obiju strana...
ja sam znala da moram biti doma kad je stari postavio sat...nije mi napamet padalo da zakasnim...
da slusam stvarno nije trebalo ni batine ni vikanja ni prijetnje...tocno se znalo kakva je kazna, a najgora je bilo ukidanje povjerenja...
presutno je i kod nas..moze auto..moze novac kako smo "dogovoreni"..ako se postuje ostalo...
Vjerojatno u nekim slučejevima, ali ne uvijek. Moj mališ je, za razliku od starijeg brata, (zasad) jako lako odgojivo dijete. On voli suradnju. Uživa nešto naučiti od okoline. Nije podložan frustraciji. Dosta uči oponašanjem, što kod brata nikad nije bio slučaj, odnosno, valjda jest, ali na neki njegov zakučast i kompliciran način. Lako usvaja rituale. Prihvaća kad mu kažeš: ja sad nešto želim napraviti (za sebe), pričekaj malo. Sa 2.5 godina se, na primjer, vrlo često potpuno sam oblači, od donjih gaća do cipela, strpljivo namještajući majicu koja se smotala da bi iz petog pokušaja uvukao ručicu u rukav. To je jednostavno njegova priroda. Naravno, on iskazuje neke svoje potrebe koje mi poštujemo, kao što je velika potreba za samostalnim obavljanjem stvari. On je meni toliko lagano dijete, da se ja pitam u čemu je trik. I pazim da u toj jednostavnosti nešto olako ne zanemareim.
Ja sebi stoput znam ponoviti, kad mi je postane prenaporno to stalno usklađivanje i pronalaženje tih vrlo tankih granica između mojih i njegovih DA i NE, da ne bih niti željela da mi je dijete "lako odgojivo" jer mi se nekako čini da će ovakvim stavovima i karakterom (ako ga i dalje budu držali) u životu puno lakše postići neke stvari koje sam ja možda samo željela, a nisam imala dovoljno upornosti, hrabrosti, tvrdoglavosti, volje i kreativnosti učiniti.
To bi mi recimo bilo jako drago da tako i bude, i da vidim jednoga dana da se moj trud zaista isplatio. Takve misli me utješe kad izluđena njegovim "prohtjevima", koliko god mu želim ispunjavati sve njegove želje, ipak odlučim da moram reći NE i, što je puno teže, pri tome i ostati.
Ja sam blizu ovoga što kaže stijena. "Teško odgojivo" dijete ne znači neodgojeno dijete, ono koje nema granice, koje mora sve dobiti, s kojim se ne može surađivati. To je dijete jake volje, koje mora sve prvo razumjeti da bi prihvatilo, koje ima svoje mišljenje, stav, neće biti poslušno samo zbog poslušnosti, autoriteti mu se moraju dokazati da bi ih priznalo kao takve, ide svojim putem, nalazi svoja rješenja. Na roditeljima je da se njegova upornost ne pretvori u tvrdoglavost i da se njegova jaka volja ne pretvori u tiraniziranje okoline. Odgoj takvog djeteta je naporniji i zahtjevniji, ali se roditeljima to i vraća.
Što se tiče dosljednosti, moje iskustvo kaže, umjereno s tim. Potpuna dosljednost za mene znači tvrdoću i beskompromisnost, a u tome ne vidim puno dobra. Istina, roditelj je taj koji odgaja, ali ipak u nekoj dijaloga s djetetom. Možemo imati neke svoje zacrtane ciljeve u odgoju, ali po mom mišljenju samo u najvažnijim stvarima. U ostalome prednost dajem odgoju koji prati dijete. Osim toga, odgoj ne vidim kao dril - lijepo je da se dijete ponaša "po PS-u", ali nije to uvijek najbitnije. Ne može se sve odjednom, pa sam ja tako u svakoj djetetovoj fazi prosuđivala o prioritetima i davala naglasak na njih.
Lucky day... ti bila dijete za poželit? Da, do puberteta.
.
ali znas sta? samo naizgled nisam...
jer stvari tipa skola, postivanje dogovora su bili i dalje pravilo koje sam pounutrila do te mjere da skoro uopce nisam osjetila kao neko pravilo koje dolazi iz vana...
mi smo vise problema imale tijekom faksa - jer sam veci dio istog zivjela s njom - sto je pak samo po sebi ustvari dosta 'neprirodna' situacija...
jer sam i dalje njezino dijete ali nisam vise - dijete...
tu je meni cist zgodan bio jedan teks ' mit o adolescenciji' ili tako nesto... mislim da ima na portalu - kako tada pocne neki zesci odgoj u mnogim obiteljima - a da su komunikacijski i sto se tice povjerenja stvari uspostavljene vise-manje kak spada PRIJE - to bi bilo doba kad u stvari roditelji polako sa 'prve linije bojisnice' polako se povlace na drugu... da bi krajem tog perioda relativno opustena sreca mogli gledati kako njihovo dijete - zivi svoj zivot...
vertex, stijena, zdenka - da, tim smjerom nekako idu i moja razmisljanja...
mc, ja bi imala zesci problem kad bi luka htjeo postati nor. vojnik ili policajac... u pubertetu nekakav skinhead...
ali bas o tome i pisem - vec sad gledam kako naci nacina da se postuje dijete cak i u nama totalno neprihvatljivim situacijama...
imam prijatelja koji je gay i njegovi su ga se odrekli... porijeklom je iz manjeg gradica u slavoniji i njima je to vjerojatno bio pre velik konflikt - unutarnji i vanjski... pa su izabrali to sto su izabrali...
uh sad vidim a sam vec zabrazdila u 'kad PRESTATI odgajati dijete'
Zdenka, ovo ti potpisujem 100 puta...
Ko da si mog Luku preslikala, nije s takvima lako. Pogotovo dok su još relativno mali pa ne mogu verbalizirati niti pravo razumijeti zašto. A zašto? Zašto? Zašto mama? Daj mi reci zaštooo?!Ali ide nam sve bolje i bolje...
Genijalno je kako će svaka mama za svoje dijete reći kako je baš ono teško odgojivo,strašno tvrdoglavo,svojeglavo i s njim nije lako
Mi još doduše nismo u "a zašto" fazi, ali ovo svakako vrrrrlo dobro opisuje i našu situaciju i verbalizira sve ono što dnevno mm i ja proživljavamo sva svojim djetetom.Zdenka, ovo ti potpisujem 100 puta...
Ko da si mog Luku preslikala, nije s takvima lako. Pogotovo dok su još relativno mali pa ne mogu verbalizirati niti pravo razumijeti zašto. A zašto? Zašto? Zašto mama? Daj mi reci zaštooo?!Ali ide nam sve bolje i bolje...
samim time olakšava mi da spoznam najbolje načine komunikacije, a primjećujem da sve što mu se jaaaakoooo dobro objasni, naravno što jednostavnijim rječnikom sa što više primjera (iako dobro regira i na nešto složenije intepretacije ali ih zaobilazim jer u biti niti ne vjerujem koliko me koji put razumije) prihvati samo tako i što je najvažnije u nekoj sljedećoj sličnoj situaciji sjeti se objašnjenja koje je dobio i neke si stvari već objasni i sam.
Pa vidiš da neće. Ja za svog mlađeg kažem da je izuzetno lako s njim (i to ne samo u usporedbi s bratom), i mc je rekla za svoju curu isto...Genijalno je kako će svaka mama za svoje dijete reći kako je baš ono teško odgojivo,strašno tvrdoglavo,svojeglavo i s njim nije lako
Ne kažem ja da je on teško odgojiv, tvrdoglav, svojeglav i sl.Genijalno je kako će svaka mama za svoje dijete reći kako je baš ono teško odgojivo,strašno tvrdoglavo,svojeglavo i s njim nije lako
Samo kažem da mi s njim nije bilo lako baš zbog toga što ništa nije htio poslušati niti napraviti ako za to nije SAM vidio razloge. Meni je bilo teško ispočetka dok to nisam u potpunosti shvatila i prilagodila se djetetu.
Mogla sam i dan danas se derati na njega da to napravi 'jer ja tako kažem' i 'zato jer se mora' i čuditi se i zdvajati da mi je dijete nemoguće i 'teško' odgojivo.
Dakle, nije on teško odgojiv nego sam ja morala pronaći način odgoja koji njemu odgovara. I naravno, puuuno nam je lakše sada kad razumije što mu objašnjavam i kada sam sebe već (donekle) kontrolira.
[quote="Stijena"][quote="Imga"]evo malo i (polu)sale:
pa ako je ovo opis zahtjevnog djeteta, ja stvarno i zelim da mi dijete bude takvo.
Moja su razmisljanja najbliza onima Anchie76. (Jako mi se svidja kako si suprotstavila pojmove zelje i potrebe).
sto se tice dolaska doma i tu sam imala slobodu da zakasnim 5, 10, 15 minuta jer su svi kafici bili na jednom kraju grada, a ja na drugom. al mi nikad za nikad nije palo na pamet da se recimo cijelu noc ne pojavim (poznam cure koje su to radile svojim roditeljima), ma ni da zakasnim sat-dva. znam da sam im (mojim roditeljima) jednom bila rekla da i ne znaju koliko mogu imati povjerenja u mene (recimo nikad ne bih sjela u auto s pijanim vozacem i sl). voljela bih takav isti odnos imati sa svojom kceri.
lucky day - jedno vrijeme sam se u svicarskoj druzila s zenom ciji je sin, pubertetlija bio zabrazdio u skinhead scenu. majka ga je opravdavala da je to pubertet i ono tipicno kontriranje starcima. a meni, kao strankinji bas nije bilo ugodno sjediti u njihovoj kuci, cudila sam se sto su oni to svi u obitelji prihvatili prilicno lezerno. kulminiralo je time da su ga neki nashi momci (s balkana, ne znam tocno koje nacije) prebili ko vola u kupusu (kad su ga susreli samog na ulici a ne u coporu celavih skinheada). vratio se placuci i skruseno pod mamine skute, odlucio je izaci iz te "scene". ne mogu ne priznati da mi je bilo malchice drago sto je dobio batina i to od "jugosa".
ne znam, nekako uvijek se kaze da se dijete voli bespogovorno, da si spreman voljeti ga usprkos svim njegovim manama i zivotnim kiksevima. i da pocini kazneno djelo, pa cak i da ubije nekog, mislim da bih kao roditelj bila uz njega.. nikad ne reci nikad... i svaki preobrazaj bih mogla prihvatiti (i homoseksualnost, pa i da pozeli postati casna sestra
tocno znam na sto mislis. imam(o) istu brigu.I pazim da u toj jednostavnosti nešto olako ne zanemareim
Što se tiče dosljednosti, moje iskustvo kaže, umjereno s tim. Potpuna dosljednost za mene znači tvrdoću i beskompromisnost, a u tome ne vidim puno dobra. Istina, roditelj je taj koji odgaja, ali ipak u nekoj dijaloga s djetetom. Možemo imati neke svoje zacrtane ciljeve u odgoju, ali po mom mišljenju samo u najvažnijim stvarima. U ostalome prednost dajem odgoju koji prati dijete. Osim toga, odgoj ne vidim kao dril - lijepo je da se dijete ponaša "po PS-u", ali nije to uvijek najbitnije. Ne može se sve odjednom, pa sam ja tako u svakoj djetetovoj fazi prosuđivala o prioritetima i davala naglasak na njih.
mislim da je mali dobio lekciju... malo tezu...
meni je drago daje imao skute u koje se mogao vratiti... jer da nije - vjerojatno bi se vratio jedinoj preostaloj soluciji - svojim pajdasima...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom