 |
|||
|
|
|||
prijedlog novog zakona
Hmm.. crtica.. (iz osobnog iskustva)
Rođena sam kad mi je mama imala 41, a tata 45 godina. I ono što sam oduvijek znala je da ne želim biti "stari" roditelj. Odnosno, da želim pružiti djetetu svoju mladost i snagu.
A sada.. (imam 33, a MM 37) se ne osjećamo nimalo "staro", i mislimo da imamo vremena proširiti obitelj (mada bi radije čim prije). Svjesna sam da odnos s mojim roditeljima nije bio pun nerazumjevanja zbog njihovih godina, već zbog njihovih stavova, životne (ne)energije, nefleksibilnosti..
Ali.. primjerice citat iz članka:
mi se nimalo ne sviđa. Ono što ja dajem svojem djetetu je puno, puno više od materijalne sigurnosti i nasljedstva. Roditeljstvo ne služi tome.... žena od 70-ak godina usvojila je dječaka koji je time dobio materijalnu sigurnost i nasljedstvo - ispričala je Pavić.
Ono što želim postići je imati sretno dijete, voljeno, sposobno za samostalan život, svjesno sebe.. materijalno nema puno veze s tim.
Ukidanje dobne granice neće značajno (ako uopće) povećati broj posvojenja.
Glavni problem je ipak u tome što se rijetki CZSS i Domovi pobrinu da dječica na vrijeme dobiju mogućnost biti posvojena..
prijedlog novog zakona
Konačno imamo prijedlog zakona koji ponovno, kao i prije 10 godina, više ne diskriminira potencijalne posvojitelje u odnosu na biološke roditelje.
Zanimljivo je da neki naši "sjajni stručnjaci" imaju dvojake kriterije i to na način da su s jedne strane mišljenja da biološki roditelji (naravno kada se radi o njihovim prijateljima i kumovima) trebaju i mogu imati djecu u dobi od 53 godine ili čak za očeve u dobi od 72 godine, jer to smatraju njihovim prirodnim pravom na potomstvo.
Međutim, s druge strane ti isti "stručnjaci" kad se ne radi o njima bliskim ljudima, a niti o tzv. biloškim pravima, zatvaraju oči pred pred velikim brojem njima nepoznate dječice koja žive kod udomitelja kao svoje prave i jedine obitelji, a čiji stvarni roditelji ( pravno samo udomitelji ) iako žele postati i njihovi pravni roditelji, isto ne mogu ostvariti jer su par godina stariji od brojke koja danas piše u našem apsurdnom zakonu.
Pojednostavljeno, kad poželim roditi još jedno dijete, onda mi razumljivo nikakav zakon ne može ograničiti u kojoj ću životnoj dobi donijeti takvu odluku, jer ću biti biloški roditelj. Međutim, ako mi to medicinski neće biti moguće, onda mi društvo svojim zakonima određuje u kojim godinama mogu ponovno postati roditelj, samo i jedino iz razloga što ću u ovom slučaju po slovu zakona biti posvojiteljica, a ne biloška majka.
Slažem se s ukidanjem dobne granice, jer se tu ne radi o tome da se 70-godišnjacima omogući posvojenje. I ovdje, na našem forumu se dosta pisalo o desecima obitelji i djece koji trpe strašne probleme, pravne, emotivne i društvene prirode zbog toga što dijete nisu mogla posvojiti oba roditelja. S razlogom su svi oni koji doista rade s djecom, bilo u domovima, bilo u CZSS za taj razlog, jer se oni uživljavaju u sudbine djece. Protiv su oni za koje je taj problem papirnat.
Nije mi uopće uvjerljivo iznošenje bojazni da se zbog ukidanja dobne granice neće moći posvojiti starija djeca. Eto, ja sam u dobnoj granici, a ipak nisam već dvije i pol godine uspjela posvojiti starije dijete. Razlog? Starije djece za posvojenje ima mnogo manje nego mlađe i kad ih ima, ona mjesecima, pa i godinama čekaju da se riješe sudski procesi kojima postaju slobodna za posvojenje. Njihov problem nije u tome što nema posvojitelja za njih nego u tome što:
1. CZSS rijetko i nerado pokreću sudske postupke za oduzimanje roditeljstva, iako za to postoje svi razlozi
2. ti procesi se vuku po sudovima na potpuno isti način kao i svi procesi u našem jadnom sudstvu
Sve u svemu, pozdravljam ukidanje te diskriminatorne odredbe.
Bolje da nema ograničenja. Mene bi zadovoljilo i ograničenje uz odredbu "ali iznimno" - samo je pitanje opet kako bi pojedini CZSS odlučivali o tom iznimno.
Ako je samo jedno dijete osjetilo nesigurnost zbog diskriminirajućeg zakona, i to je previše.
Ali zakoni ne mogu riješiti sve. Zdenka2 dobro kaže, koliko se čeka da se pokrene proces oduzimanja roditeljstva i koliko on traje? Iz vremena kad smo posvojili klinca znam za dvoje djece od 8 i 11 godina, čijim je roditeljima oduzeto roditeljsko pravo nakon postupka koji je trajao pune četiri godine. Koliko bi za tu djecu značilo da su našla novi dom s 5 i 8 godina, da je postupak trajao godinu dana, ko što nije?
A Centrima ostaje mogućnost da procjenjuju posvojitelje i da mlađima nude mlađu djecu, a starijima stariju. Ako netko ne želi ili se boji posvojiti starije dijete, nema zakona koji će ga na to natjerati, i bolje je da je tako.
Ovo je strašna priča koja samo dokazuje kako sustav tj. pojedinci tog sustava ne obavljaju svoj posao kako treba i na taj način upropaštavaju živote djece za koju su odgovorni.
"Lucija" mi ne izlazi iz glave,jednostavno ne izlazi.....
Večeras su na Dnevniku HTV-a dali jedan komadić govora Jadranke Kosor. Kao obrazloženje podizanja gornje granice za posvojitelje u novom zakonu rekla je "... jer imamo često puta apsurdnu situaciju, da mnoga djeca čekaju u domovima posvojitelje i čekaju godinama, a kako godine prolaze sve su manje šanse za posvojenje..."
Pa ona kao da ne živi u istoj državi s nama. Da, u domovima su mnoga djeca, ali ne, ne čekaju godinama posvojenje, nego se godinama nisu stekli uvjeti za posvojenje.
Kad bi u ovoj državi postojala suvisla jedinstvena evidencija bilo čega, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je djece u nekom razdoblju postalo "posvojivo", a koliko je od njih ostalo neposvojeno, i to po dobnim skupinama.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom