Perkica, straha se svatko od nas oslobađa na različit način. Ono što mi kažemo može te samo potaknuti da svoju situaciju pogledaš iz drugog kuta, možda ti može i pomoći, ali prava borba je tvoja, kao što će i zadovoljstvo s postignutim bit tvoje.
Ja ti se recimo divim već što si prošla medicinske postupke koje ja nisam.
Administraciju nitko od nas ne voli, čak ni mi koji radimo u upravi. Ali tamo su živi ljudi, ponekad bolje ili lošije volje, ograničeni nekim propisima, ali uglavnom rade najbolje što znaju. Većini nije prva pomisao kad vide stranku "Ajme, još jedna".
Ja sam imala svoje strahove i probleme, a sigurno i druge cure. Meni se uvijek piški kad sam uzbuđena, i stalno trčim na zahod, a ako sam ikad bila uzbuđena, uzrujana, preplašena, bilo je na tim razgovorima u CZSS (iako su žene stvarno bile ugodne). Onda sam objašnjavala "znate ja uvijek u takvim situacijama" i molila da me puste na wc, uvjerena da mi svaki put pišu debeli minus u dosje. A ipak sam nekako kroz to prošla.

U vezi sa strahom od stranog djeteta i njegovih osobina koje nisu potekle bilo genetski bilo odgojem iz vaše obitelji - tu nikakvo racionaliziranje ne može pomoći. Ili ćete oboje prihvatit taj rizik, ili bolje da se ne upuštate u priču, da ne budete povrijeđeni i vi i dijete. Da ne zvučim pregrubo reći ću: pričekajte dok budete spremni prihvatiti sve mogućnosti koje dijete donosi.
Ako malo više prošvrljaš po ovom dijelu foruma forumu vidjet ćeš da mi koji smo posvojili smatramo da je to najbolje što nam se dogodilo. A da ima problema - ima. Ali pogledaj na ostatak foruma, i pokušaj naći roditelja koji bez imalo zabrinutosti prati odrastanje svog djeteta.
A o dobi djeteta - sve je moguće, ali bolje da računate s malo većim. Ipak, najmanje dijete za koje smo mi dobili poziv (tada 37 i 40) na razgovor bila je curica od 13 mjeseci, s time da nismo telefonirali po centrima jer smo relativno brzo upoznali našeg mišeka.

Želim vam da zajedno dođete do najbolje odluke što želite i kako ćete prema tome krenuti. Puno, puno sreće.