Vidiš, vidiš...

meni je prvi put u životu ruku pružio primarius neurokirurg (stara škola) prije 3 godine kad smo došli k njemu s našom bebom totalno izbezumljeni. Predstavio se punim imenom i prezimenom (bez titula).

Taj me trenutak prvo totalno zbunio, ali moram priznati da sam se puno bolje osjećala. Odmah se izgubio se onaj osjećaj "nadmoći" tj. doktor - pacijent gdje je doktor sveznajući i svemogući a mi smo tu da slušamo i klimamo glavama.

Od tada uvijek kad imam posla s liječnicima (čak kada i telefonski tražim savjet iz npr. Klaićeve ili zarazne) prvo se predstavim i pružim ruku. Više ne čekam da to oni prvi učine. mnogi su zatečeni ali vidim da se prema meni/nama puno ljudskije odnose. A velika mi je prednost što preko telefona znam s kim sam razgovarala ako kasnije trebam još nešto pitati ili doći s malim.

Inače mi nema goreg da me oslovljavaju s "Mama, mama..."