Strahovi, tjeskobe

[argenta]

Vec sam nesto slicno pisala na drugom mjestu, ali kako nema odgovora zapocinjem novi topic. Mozda netko od vas ima kakvih pozitivnih meditacija, lijepih rijeci i rasterecujucih razmisljanja da mi podigne razinu pozitivne energije?

Naime, primijetila sam da me sve cesce hvata tjeskoba i strahovi. U prvoj trudnoci sam bila skroz "happy-go-lucky" i uopce se nisam sekirala. Ovaj put se svako malo uhvatim da brinem za bebu: hoce li biti dobro, je li zdrav, kako ce proci porod itd. itd. itd.

Mislim da je to, medju ostalim, i zato sto sad znam iz prve ruke kolika je frka kad je dijete imalo bolesno (cak i prehladjeno, a kamo li nesto ozbiljnije) i koliko toga moze poci ukrivo na porodu. A i moja nova ginica mi bes ne pomaze, jer je stalno za nesto zabrinuta i svako malo me salje na neke pretrage iako, po vlastitom priznanju, nema ama bas nikakvih konkretnih pokazatelja da nam ista od toga zapravo treba. Do sad su se svi nalazi vratili uredni. (Toliko o nocebu )

Znam da nisam jedina koja to osjeca, ali eto...

[ana-blizanci]

nisi jedina....meni je isto tako...treba se opustiti i raditi stvari u kojima uživaš!!!

[mozarela]

to mogu razumjeti...

upravo kako si rekla- poučena iskustvom s jednim porodom jednim spontanim i stalne brige za mog sina (koji je sasvimn zdrav i prav da nije tih glupih alergija!) trenutno mi se izmjenjuju osjećaji od teške raspekmeženosti i sreće do duboke zabrinutosti i tjeskobe prije svega da li će sve biti u redu sa trudnoćom pa kako će biti sa porodom, pa hoću li ja to sve preživiti i ako ne preživim šta će ovaj moj siročić... nisam normalna, znam- jedino me tješi da me malo deru hormoni... :/

[škorpion]

Ah,od početka trudnoće bila sam u strahu kako neću preživjeti carski,što će moja dva anđela bez mene.... Sad me to pustilo.Veselim se porodu jer ću jedino tako moći zagrliti svoje malo zlato i dječica će dobiti seku koje se ne mogu dočekati.A io postala sam si preteška i prevruće je pa je i to jedan od razloga mog veselja Još maaalo,još 4-5 tjedana

[argenta]

Još maaalo,još 4-5 tjedana

Da, i meni isto... zato se valjda i jesam toliko ufrastila

[Suzzy]

I ja bi voljela znati kako da se opustim... svakim danom mi je sve teže a tek sam na početku. Osjećam se kao u nekoj centrifugi, stalno me vuče k sebi a ja se borim iskoprcati.
Prije 7 mjeseci sam izgubila prvu bebu, teško sam to podnijela, nije bilo nikakvih naznaka da je nešto krenulo naopako... sad se bojim ponovnog gubitka.
Znam da se trebam opustiti i da je to najbolje za rast i razvoj moje bebice, ali ne znam kako.

[mozarela]

I ja bi voljela znati kako da se opustim... svakim danom mi je sve teže a tek sam na početku. Osjećam se kao u nekoj centrifugi, stalno me vuče k sebi a ja se borim iskoprcati.
Prije 7 mjeseci sam izgubila prvu bebu, teško sam to podnijela, nije bilo nikakvih naznaka da je nešto krenulo naopako... sad se bojim ponovnog gubitka.
Znam da se trebam opustiti i da je to najbolje za rast i razvoj moje bebice, ali ne znam kako.

imam isti problem a čini mi se i jako puno nas ovdje!


znam da sam nakon spontanog bila ogorčena na hladnoću medicinskih i drugih radnika od kojih ne da nisam dobila lijepu riječ nego sam na svoje suze(na stolu za kiretažu) dobila otresiti odgovor- " pa šta tu imaš plakati ako nje ovo bit će drugo dijete"! strrrrašno!



kada sam rodila svoga sina u prvoj trudnoći prolazila sam onu postporođajnu depresiju a da nisam niti znala(kako ću znati nešto s čim nikada prije nisam imala posla) a nailazila sam samo na uvrede o mojoj nesposobnosti!!! :shock:



bojim se da smo si same krive...


sjećam se rodilišta i apsolutno ne prihvatljivih higijenskih uvjeta, moljakanje za novu plahtu i spavaćice bez i jednog gumba!!! :shock: (nisu nam dali imati svoje) i kada sam se pobunila bila sam zgražena stavom mnogih rodilja kojima nije bilo jasno zbog čega se ja bunim! :shock:

[jenny]

ja se abnormalno bojim drugog poroda...prvog nisam toliko i sve je proslo nakraju ok,ali ovoga strasno...luda sam od straha..bojim se da mi nesto ne zeznu na porodu

[Lucija Ellen]

Bojim se da se nesto ne zakomplicira sa samom trudnocom, da mi ne podivlja tlak i sl. Poroda kao takvog se ne bojim ni malo, ne bojim se boli, imam vjere u svoju sposobnost radjanja, u bebine instinkte, u mog predivnog muza koji je od pocetka sa mnom na svakom pregledu i prozivljava s nama svaki dan, skoro kao da je i on trudan te naravno u svoje lijecnike. Za sad mi je to dovoljno, vidjet cemo kak ce biti kad me krenu sibat trudovi.

[anitalu]

Ja sam inače osoba koja "brine". Prva trudnoća završila spontanim u 9 tjednu. A bojala sam se stravično. Stalno sam mislila da ću nečim nauditi bebi. Sada kada je prije dva dana test pokazao plus (tek) ja sam cijelo vrijeme usplahirena i srce mi lupa ko ludo! E mislim da ću tražit nešto za smirenje.

[mirnic]

Ja se cijelu trudnocu borim s razno raznim strahovima. prvo nismo mogli imati bebu i kad sam napokon ugledala plus bila sam nasretnija na svijetu, a onda cu poceli strahovi zbog krvaruckanja i strah od spontanog. od mirovanja poceli su razno razni bolovi i pritisci koji su samo pravili crne price u mojoj glavi. prije 5 tj. na pregledu otvorena 1 prst vanjsko usce, ostajem 4 tj. u bolnici zbog viskih leukocita i crp-a, primam razno razne antibiotike jer nezanaju od cega je upala, tamo sestre komentiraju svakakve posljedice koje bi antibiotici mogli ostaviti na moju bebu. sad sam u strahu od preranog poroda, strogo mirovanje me izluduje, pocelo me nesto boluckat u rodnici, imam pritisak i mislim da sam definitivno pukla. uopce se ne mogu koncentrirati na nesto sto nije vezano za trudnocu, samo da izdrzim jos koji tjedan.

[ana-blizanci]

mirnic smiri se....znam da ti nije lako.nemoj slušati te glupe medicinske sestre.moja frendica je imala tešku upalu mjehura i pila pitaj boga koliko antibiotika i ležala na odjelu i sve je ok!
šta se tiće mirovanja ajde imaš još bar 2 tjedna da odmiruješ.nije to puno ali je naporno kad nesmiš ništa raditi pa ti se po glavi svaša vrti, zar ne?sjeti se da ćeš uskoro vidit svog malog anđelića!!

[mummy lidija]

U potpunosti vas razumijem cure, ja sam prvu trudnoću bila uplašena, ali mi se čini i da sam puno više uživala, rodila curicu u 40-om tjednu manje porođajne težine, nitko mi nije objasnio zašto, ali mala je sad 2,5 g.i napredna pa nema veze. Druga trudnoća završila spontanim pobačajem u 11-om tjednu, još nisam prebolila, a bliži se godina od toga. Treća trudnoća mi je ova sad, 28 tjedan, a ja u grču od prvog dana, ponekad si dozvolim da uživam, ali uglavnom umirem od raznih misli. Jučer sam bila na 3D UZV i slike je bila nejasna tj. bebac je zaklonio dio svog lica pa je ispalo kao da mu fali dio nosića i usnice, ja sad umirem i mislim da sam vidjela rascjep usnice i nepca,



Lea, 16.11.2004.

[koksy]

Bas me jucer pitala sogorica da li me strah poroda, jos nekih 8-9 tjedana je do kraja. Bez razmisljanja sam odgovorila da nije, jer stvarno nije. Jedino me strah da li cu prepoznati trudove, da li ce mi muz biti doma, jer je terenac, tako da nemoram zvati ljude okolo da me voze. A i vise me strah onoga poslje poroda, da li cu se snaci u ulozi majke. Ali trudim se ne razmisljati o tome, beba super raste, sve je kako treba biti i to me drzi u pozitivnom razmisljanju.

[Majuška]

Bilo bi jako lijepo kada bi postojala "support grupa" s jednim psihologom/psihijatrom gdje bi se sve trudnice koje (možda) pate od prenatalne depresije (tjeskobe&strahovi) mogle nalaziti i zajedno prolaziti step by step kroz svoje strahove. Ovako smo svaka prepuštena samoj sebi.. doktor samo kaže: popijte Normabel po potrebi: a meni je skoro svaki dan potreba umiriti se navečer kada se krenem brinuti kako će sve to ispasti...

Jednostavno rečeno: nikada nisam bila u bolnici, godinama nisam spavala odvojeno od MD i paničarim kad vidim krv ili me nešto boli
Porod znači sve gore navedeno i hvata me frka da ću tamo samo zablokirati! Već sam također pisala na nekim drugim postovima o ovome i molila sve koji su pričali da su našli rješenje da nama ostalima pomognu! Stvarno ne znam gdje naći dobrog psihijatra/psihologa/Yoga udrugu gdje se s povjerenjem mogu prepustiti

[Eci]

Slažem se da bi trebala postojati neka grupa za potporu.
U prošloj sam T izgubila bebu u 24.tj. Isto je sve bilo ok, dok nisam skužila da se ne miče. Morala sam ju roditi.
Cijelu sam ovu T u strahu, mislila sam da će što sam bliže kraju strah biti sve manji, ali je sve veći. Već sam izludila samu sebe i najrađe bi otišla u bolnicu i molila ih da me porode dok je još sa bebom sve u redu. Užasno me strah da se na samom kraju nešto ne dogodi bebi. Nije me strah poroda nego trudnoće.

[disa]

Uh,eci pa ovo nisam znala...stvarno tuzno
Ja ne smijem ni razmisljati o porodu,mislim,nije me strah bolova,znam da boli i da mora boljeti ali isto me strah krvi i ranica,ne smijem gledati i najmanju ranicu,neki dan se mm malo ocepio i rasjekla mu se kozica i bilo je krvi,ajme meni,jedva sam se ja nekako natjerala da mu stavim flaster,naredila sam mu da to dobro opere,da iscisti ranicu a ja samo nalijepila flaster,tako da ne znam kako ce izgledati na porodu,strah me samo da ne posustanem,da ne izgubim snagu ili da se jednostavno psihicki ne snadjem u svemu tome,nadam se samo da se za to bar malo pobrinula majka priroda,i da ce sve biti ok.

[argenta]

Bilo bi jako lijepo kada bi postojala "support grupa" s jednim psihologom/psihijatrom gdje bi se sve trudnice koje (možda) pate od prenatalne depresije (tjeskobe&strahovi) mogle nalaziti i zajedno prolaziti step by step kroz svoje strahove. Ovako smo svaka prepuštena samoj sebi.. doktor samo kaže: popijte Normabel po potrebi: a meni je skoro svaki dan potreba umiriti se navečer kada se krenem brinuti kako će sve to ispasti...

(...) Stvarno ne znam gdje naći dobrog psihijatra/psihologa/Yoga udrugu gdje se s povjerenjem mogu prepustiti

Potpisujem sve! Zato sam se nadala, kad sam zapocela ovaj topic, da ce se javiti i par "tjesiteljica", a ne samo mi tjeskobne

Doduse, moram priznati da mi je sve lakse kako se priblizava termin. Svaki si dan ponavljam mantru da cu imati siguran i spokojan porod i roditi zdravo i zadovoljno dijete, pa sam polako uspjela i sama sebe uvjeriti u to Nadam se.
A pomaze i to sto sam otisla na totalni odmor: more, spavanje i igranje s mojom starijom bebuskom cuda cine :D Puno srece svima u pronalasku nacina na koje mozete trudnocu provesti u radosti i zadovoljstvu, kako bi i trebalo. I radi nas samih, i radi nasih bebica.

[Majuška]

Super Argenta! Baš mi je drago za tebe... uostalom ne brini, još saaamo malo ti je ostalo a beba nekak mora izać kaj ne

Moram se malo šaliti s obzirom da nekima (meni) ostaje još dugih 5 mjeseci briga, strahova i (nadam se što manje) napadaja panike. Za sada više gubim na težini nego što dobijam a nisam sigurna ni kako ću na more idući tjedan jer me i ovdje u mom krevetu bude noću nekakve more i uhvati me frka. Kako će tek biti u stranoj kući?

No, mislimo POZITIVNO i sve će se nekako poklopiti.

A vi curke koje ste prošle kroz ovo i sad već imate svoje pišulince doma JAVITE NAM SE i utješite nas malo

[Majuška]

U potpunosti vas razumijem cure, ja sam prvu trudnoću bila uplašena, ali mi se čini i da sam puno više uživala, rodila curicu u 40-om tjednu manje porođajne težine, nitko mi nije objasnio zašto, ali mala je sad 2,5 g.i napredna pa nema veze. Druga trudnoća završila spontanim pobačajem u 11-om tjednu, još nisam prebolila, a bliži se godina od toga. Treća trudnoća mi je ova sad, 28 tjedan, a ja u grču od prvog dana, ponekad si dozvolim da uživam, ali uglavnom umirem od raznih misli. Jučer sam bila na 3D UZV i slike je bila nejasna tj. bebac je zaklonio dio svog lica pa je ispalo kao da mu fali dio nosića i usnice, ja sad umirem i mislim da sam vidjela rascjep usnice i nepca,
.

Srce mi puca kad čujem koliko se neke od nas muče sa svojim trudnoćama i koliko nam nanosi boli i straha
Mummy Lidija - još malo i sve je gotovo a znaš i sama da sigurno nema nikakvog rascjepa između usnice i nepca jer bi to doktor odavno vidio i rekao ti to.
Vjerujem da će za sve nas sve završiti dobro i cijela ova faza će biti smiješna kao što ja uvijek paničarim prije nečega i mislim da nešto ne mogu a (skoro) uvijek sve ispadne za 5 i ja dokažem da mogu puno više nego što mislim.
A onda opet ispočetka.............

[Minda]

cure jedna velika i za vas, i da što prije prođu strahovi!!!

[mummy lidija]

Hvala puno na dobrim željama, ja vama svima želim isto. Evo, povećani su mi leukociti u krvi i to poprilično pa sam od sinoć na Klavocinima, ali vjerujem da će moje zlato biti dobro i da će sve proći ok. Danas popodne idemo na more na 10-ak dana, moja curica će se nadam lijepo izbrćkati, a nadam se i pišonja u trbuhu...




Lea, 16.11.2004.

[Majuška]

Evo mene da se malo izjadam
Sinoć sam imala grozan napadaj panike van moje kontrole i tek sam u dva sata ujutro zaspala nakon 3 normabela i upornih vježbi disanja
jednostavno NE ZNAM što se događa?? Danas cijeli dan nemam snege ni volje za ništa i sve mi je potpuno svejedno a zadnja dva sata plačem bez razloga. Ne bi li hormoni trebali popustiti u 15. tjednu???

Sutra idem kod psihijatrice i ne znam.. možda me stavi na neki lijek.. što ne želim ali jednostavno ne znam što da radim...........
Ovaj tjedan bi trebali ići na more a ja ne znam da li to više uopće želim..zadnji put kad smo putovali prije par tjedana dobila sam napadaj panike u autu
Znam da i vas samo bediram s ovim ali moram se izjadati
pusa svima trudničicama od jedne zbedirane i zbunjene

[koksy]

Ne bi li hormoni trebali popustiti u 15. tjednu?

Draga moja, ja sam u 32. a hormoni jos uvijek divljaju. Pitaj MM-a, on najbolje zna

Nocne more sam imala dosta dugo a sad stalno sanjam da vidim bebu kroz trbuh. To je valjda zbog prevelike zelje da vidim obris nogice ili rukice na trbuhu
A neku noc sam se probudila sva splasena jer sam bila uvjerena da imam trudove. I dugo mi je trebalo da shvatim da mi nije bas nista i da ponovno zaspim. Sve je to normalno cure, pa nemoze nikome biti lako nositi se s spoznajom da smo odgovorne za taj mali zivot do kraja svog zivota.
I ja sam izgubila bebu u 22. tj. i necu to nikad preboljeti ali onda se sjetim da ispod srca nosim drugo maleno cudo za koje zelim da zna koliko je zeljeno i voljeno i zato mu to uvijek pricam a s tim odmah i ja shvatim koliko sam ustvari sretna jer imam priliku donjeti na svijet novi zivot kojem cu posvetiti svoj. I ta cinjenica me veseli, to me drzi i znam da ce sve biti ok.

[Helena28]

Ja sam u 20 tj. trudnoće i već 2 dana, tj. noći me hvata tjeskoba i strah. Noćas sam se probudila u 1 sat i imala sam osjećaj da ću se ugušiti, bojala sam se ponovo zaspati, jer sam mislila da se neću probuditi. Uzasno sam se bojala mraka i zatvorenog prostora i tek sam zaspala u 5 ujutro.
Zbog rizične trudnoće moram puno mirovati i rijetko izlazim iz kuće. Da li su tjeskoba i strah povezani s mirovanje i da li je to normalno?

[Adi]

ma cure opustite se

pa kako su prije žene rađale doma. I ja sam tako rođena.
Mislite na lijepe stvari ne na loše. Pričajte s nekim i podijelite strahove. Pozovite patronažnu sestru da malo popriča s vama.

Meni užasno fali micanje bebe u trbuhu. To mi je predivan osjećaj kad bebica me lijepo ritne da me sve zaboli.
A i sad mi je lijepo kad me rita dok dojim.

Jedva čekam kad ću ponovno moći biti trudna(al moram čekati 2 godine radi carskog).

pričajte bebicama puštajte im laganu glazbu, plešite s njima

[mozarela]

Ja sam u 20 tj. trudnoće i već 2 dana, tj. noći me hvata tjeskoba i strah. Noćas sam se probudila u 1 sat i imala sam osjećaj da ću se ugušiti, bojala sam se ponovo zaspati, jer sam mislila da se neću probuditi. Uzasno sam se bojala mraka i zatvorenog prostora i tek sam zaspala u 5 ujutro.
Zbog rizične trudnoće moram puno mirovati i rijetko izlazim iz kuće. Da li su tjeskoba i strah povezani s mirovanje i da li je to normalno?

imaš li i inače problema sa paničnim ili je to samo sada u t? sory na neznanju ali nisam stigla sve prelistati.

ako imaš iskustva s tim onda znaš da je sve to individualno! moji najgori panični napadaji događali su se u stanju apsolutnog mirovanja ili još gore u stanju sna! no, sada u trudnoći nemam tih smetnji ili barem ne tako izraženih!
kada te tako "uhvati" uzmi normabel(ako su ti propisali) i radi tehnike disanja ili barem duboko udahni zadrži kratko dah i polako izdahni. meni je to uvijek pomoglo...

nadam se da si u međuvremenu bolje!

javi!

[Helena28]

imaš li i inače problema sa paničnim ili je to samo sada u t? sory na neznanju ali nisam stigla sve prelistati.
nadam se da si u međuvremenu bolje!
javi!

Prije trudnoće nisam imala takvih problema. Evo moram se pohvaliti - nisam poslije poničarila niti nisam imala bilo kakvih strahova. nadam se da je to bilo
samo prolazno i da se neće više ponoviti.

[Majuška]

Ja mislim da sam napokon bliže spoznaji zbog čega mi se sada događaju panični napadaji - apsolutno mislim, na nekoj razini, da nisam spremna i da ja ne mogu biti majka jednom stvoru. Ponekad (navečer) kada zamislim da već doma imam bebu uhvati me strah... I onda plačem.. jednostavno sam zabrijala da JA TO NE MOGU i to je to
Inače, imam stabilnu vezu, relativno odgovoran posao i puno kućnih ljubimaca koji isto ovise o meni... ali imati SVOJE DIJETE mi se odjednom čini previše za mene.. I umjesto da se veselim ja bi samo plakala. Ima dana i trenutaka kad sam jako sretna i plačem od sreće i neku večer kada me prvi put ritnuo sam bila u blaženom stanju ... ali već sutradan...koma
Radim autogeni trening i puno čitam. Potpuno izbjegavam nasilne filmove i drame, jednostavno ne znam kako drukčije si pomoći.
Bože, nadam se da će sve biti u redu
Pusa svima

[mozarela]

majuška tvoje reakcije su toliko normalne utoliko jer njima pokazuješ svjesnost i odgovornost za sve ono što te čeka. to je proces koji jednostavno moraš "odraditi"!

mene više brine nedostatak emocija i nemogućnost da sagledam situaciju koja me čeka što obično znači da ti se u jednom trenutku sruči sva silina spoznaje što je puno teže nego postupno proći proces.

što se tiče autogenog ja sam vrijedno prikupila literatutru pa čak i cd i to sve skupa već mjesecima skuplja prašinu a ja nikako da se pokrenem.

[Trini]

Majuska, i sve ostale koje muci strah od odgovornosti koje nosi rodjenje, evo odgovora dvostruke mame dvojice sinova (11 i 8 godina) i sad opet trudnice:

- majcinstvo je dobrim dijelom instinktivno. Ako je majka zdrava, i dijete zdravo, prorade vam u dubini bica novi porivi, za koje niste niti znale da postoje, i znate itekako udovoljiti svim potrebama vase bebe. Nemojte se bojati.

Osim toga, cula sam jednu izreku, koja otprilike kaze ovako: dokle god se pitas jesi li (ili hoces li biti) dobar roditelj, znaci da se trudis biti jos bolji, da ti je stalo da budes dobar roditelj.

PS: I ja patim od strahova i to jako izrazrenih u ovoj trudnoci, da se razumijemo, samo od druge vrste strahova, a vezane uz moje godine, okolnosti i sl. Pa onda pricam o tome okolo, ali mi prica ne pomaze. Samo opterecujem okolinu.

[maestral]

Drage trudnice,

sve ove brige i strahove o kojima pisete, u manjoj ili vecoj meri, duze ili krace, sigurno je svaka od nas imala ili ima. A borimo se razlicito s njima.
Meni se cini da sam vise strahova imala pre nego sto sam uopste ostala u drugom stanju. Prvo sam se brinula da li ja uopce mogu da zatrudnim, ako mogu - koliko ce mi dugo trebati. Onda sam se brinula da li ja mogu da budem dovoljno dobra majka koja ce dovoljno dobro da se brine o svojoj bebi i da je dovoljno voli. A onda sam ostala trudna, s covekom kojeg jedva da sam i poznavala (ako se pored 15 dana provedenih zajedno racuna i dopisivanje - ukupno 2 meseca) s takvom lakocom da sam bila zaprepastena (ipak mi je 34 god).
U normalnim okolnostima bih poludela od brige zbog niza stvari. Promene koje mi se desavaju u zadnjih godinu dana su neverovatne i idu sve naporedo. Medjutim, da li je do hormona (bice da barem jednim delom jeste), ali ja sam vrlo smirena i prihvatam sve sto mi se desava na neki lagan nacin. Kao da se u mojoj glavi formirala neka gusta mreza u koju se zaplicu sve negative misli i ne dolaze do moje svesti. Cak i kada me uhvati neka nejasna frka oko svega, smirim se lako cim me mm uzme u narucje i pocne da me ljuljuska i da mi tepa kao detetu. Nekada mi je dovoljno da me pogleda u oci i kaze mi da ce biti sve u redu, i zacas mi vrati osmeh na lice.
No, da ne duljim.... Meni su za mentalnu pripremu za majcinstvo i neku vrstu resenosti da prelomim i budem majka, dosta pomogle neke knjige koje sam citala, iz privatno-profesionalnog interesovanja. Ne znam ima li ih u Hrvatskoj u prevodu, napisacu vam sta sam ja nasla u Beogradu i vani (ako koristite engleski jezik).
1. Daniel Stern - The birth of the mother (kod nas nema u prevodu, apsolutno fantasticna knjiga jednog od najvecih strucnjaka za rani razvoj deteta, napisana za majke)
2. Donald Winnicott - The child, the family and the outside world (kod nas takodje nema u prevodu, radi se o zbirci tekstova koje je cuveni pedijatar i decji psihijatar pripremao za radio emisije namenjene roditeljima)
3. Brazelton & Cramer - The earliest relationship. Parents, infants and the drama of early attachment (kod nas je knjiga prevedena kao Drama ranog vezivanja, izdata 2002, Zavod za udzbenike i nastavna sredstva)

Nadam se da vas nisam udavila predugim postom.

Pozdrav i sretno

[Majuška]

Puno hvala Maestral, Trini i Mozarela!

Čuda čine riječi utjehe, pogotovo od žena (majki ) koje su već prošle cijeli taj proces.
Iskreno, meni je ovih par dana otkada stavrno vježbam autogeni trening puno bolje. Stvarno se osjećam jednostavno smirenije. A i beba me počela lupkati i to je stvarno taaaako slatko da odagna moje misli o tome kako ću ja to i kakva ću majka biti!
Naravo, brige postoje... jučer me nije niti jednom ritnuo i navečer sam bila malo uznemirena ali onda se javio JAKO oko 5 ujutro i onda od sreće nisam mogla više zaspati

[argenta]

Draga maestral, bas sam se ovakvim tekstovima nadala kad sam otvorila topic. Puno ti hvala na trudu da se javis! I puno hvala svima ostalima koji su podijelili svoja iskustva.

[koksy]

ali onda se javio JAKO oko 5 ujutro i onda od sreće nisam mogla više zaspati

Brzo ce ti doci dani kad neces moci zaspati jer te toliko jako lupa. Onda ces, kao i ja, sve pokusati da ga smiris kako bi mogla spavati

[disa]

ali onda se javio JAKO oko 5 ujutro i onda od sreće nisam mogla više zaspati

Brzo ce ti doci dani kad neces moci zaspati jer te toliko jako lupa. Onda ces, kao i ja, sve pokusati da ga smiris kako bi mogla spavati

Da,aj sam se sinoc ljuljala na krevetu,pita me mm stase ljulkas stalno, pa reko uspavljujem bebicu,gura me

[argenta]

Da,aj sam se sinoc ljuljala na krevetu,pita me mm stase ljulkas stalno, pa reko uspavljujem bebicu,gura me Grin

A koliko cete ih tek uspavljivati kad se rode

[Thlaspi]

Drage cure, bas mi je drago da je otvorena ovakva tema...

Mene isto peru dvojaki osjećaji... još od početka trudnoće... MM i ja smo kratko u braku (niti godinu dana) i iako smo željeli dijete odmah, nekako me to sve zatrefilo prerano... naša bebica je željena i voljena, ali od kada sam saznala da je čekamo, stalno se preispitujem: pa hoću li ja to moći? kako ćemo mi to?.... onda, par dana kasnije se smijem sama sebi i puca me hiperaktiva i neizmjerna sreća zbog svega i ne mogu dočekati da se bebica rodi...
tako je cijelu trudnoću, s time da u zadnje vrijeme šizim i zbog poroda... većinom MM ne "opterećujem" s time jer ... nije da me ne bi saslušao ili razumio, ne želim i njemu puniti glavu s time... mislim da je dobro da je on moje "uporište" u svemu tome i znam da će uvijek imati pozitivno mišljenje...

najgore se osjećam kad previše "zabrijem" u strahovima pa se osjećam grozno opterećeno i kao da mi smeta moj ogromni trbuh... poslije me tako peče savjest, a svoje dijete ne bi dala nizašto na svijetu...

u priči s frendicom koja je rodila prije 3 mjeseca i drugom koja je još single i ne želi djecu tako skoro, iskrsnulo je pitanje kako žena zna da je "spremna" za dijete/djecu... to je pitala ova single, jer ona se ne osjeća spremnom... ja sam pomislila: pa ni ja se ne osjećam spremnom a termin mi je za 2 tjedna!!! ali, vjerujem da ću, uz podršku MM i moje obitelji (koji se svi jako raduju i s veseljem očekuju prvo unuče) prevladati sve strahove i roditi i voljeti svoje dijete kao i svaka druga majka...

eto, nadam se da nisam previše rastegla post... zanimalo me samo muče li ove sumnje samo prvorotke ili i majke koje nose drugo, treće itd. dijete
MM me zeza da će me sve to proći nakon što rodim još par puta...

mozarela, mislim da imamo sličan "problem"... spominjala si nemogućnost da sagledaš situaciju koja te čeka... mene uvijek "lupi" poslije... prođem kroz događaj kao kroz san a kasnije me strefi što je sve moglo biti... s jedne strane mi je to i dobro, ne stignem u tom "snu" previše brinuti, ali se kasnije osjećam totalno nesposobno, nespremno i nedoraslo situaciji... nadam se samo da će me nakon poroda to brzo proći...

hvala svima koje ste podijelile svoja iskustva

[maestral]

super pitanje - kada zena zna da je spremna?
meni se cini - nikada Tj. to je proces kao i svi drugi, pa smo u nekom periodu spremne, da bi nas opet za dan-dva ili mesec-dva ponovo obuzele sumnje...

meni se cini, da mi se nije desilo ovako, naprasno i neplanirano, nego da sam cekala da ja budem spremna i da moj partner bude spreman, docekali bismo penziju

ako izuzmemo psihicki faktor, cisto s materijalno-tehnicke strane gledano, tesko je biti potpuno spreman: stabilan posao, dovoljno velika plata, siguran krov nad glavom, podrska porodice....

a onda, mozda, kada se sve to sabere i dodje na svoje mesto, spremnost, mogucnosti, zelja, partner.... ko garantira da ce sve ici kako treba?

zato, ako se predje 30ta, ako nacelno postoji zelja i dobra volja, mislim da se ne treba mnogo razmisljati, vec iskoristiti prvu priliku

Pozdrav svim zbunjenima

[Gioia]

Ja se ponekad osjećam krivom što imam tako malo obaveza.
Prva mi je trudnoća. Radila sam do kraja 5.mjeseca a onda uzela godišnji, sad sam na bolovanju, a onda kreće porodiljni. Bavim se i dalje kućanskim poslovima ali pazim da puno puta preko dana legnem na bok, u tom položaju mi se beba najviše "javlja" pa pričam s njom i milujem trbuh; obavezno odrijemam svaki dan od 13 do 14 h...

Sve bi to bilo super, zar ne - e da već ne osjećam krivnju za drugo dijete, koje još takoreći nije u planu, ali ako Bog da imat ćemo ga. I sad, znam da pored ove curice koju nosim neću biti TOLIKO u stanju odmarati se i posvećivati TOJ trudnoći, i već sada unaprijed zbog toga žalim i osjećam da ju/ga - to drugo dijete - za nešto uskraćujem...

Luduju li to u meni hormoni i ima li ovo što govorim uopće smisla... :?

[disa]

Dali ima smisla ili ne to ne znam,ali znam da i ja o tome nekad razmisljam...

[Thlaspi]

eto, koliko nas se muči sa svakavim pitanjima i svašta nam se mota po glavi...

svima

[zg franka]

Drage cure!

i meni je drago zbog otvorene teme. Imam dečkića od 4,3 g. i nakon 1,5g uz AIH ostala sam opet trudna. Mislila sam da ću se sve dane trudnoće smijati od sreće - pa to sam već sve prošla i sada ću biti opuštenija! Još sam gora nego prvi puta: stalne brige :? , , , nervoza .... Znam da su hormoni, ali stalno me nešto muči i uopće se ne osjećam sretnom. Već u 6. tjednu osjećam da mi trbuh raste, smeta mi ležanje na leđima (već sada??? - u prvoj trudnoći to više nisam mogla u 5.mj.). Znam da zvučim suludo, no ja se jednostavno tako osjećam. Muči me i kako će to moj maleni prihvatiti (nije previše sklon malim bebama), kako ću ih oboje moći voljeti, kako ću prve mjesece morati biti stalno s bebačem (sjećam se podoja od 2 sata, grčeva i joj...).

MM me ne razumije najbolje....

Pa valjda će biti bolje!

Cure, držite se skupa sa mnom. Izgleda da je to normalno za sve nas (hvala bogu buduće mame).

[Majuška]

Nevjerojatno je to koliko neke od nas puknu "bedirajući" hormoni a neke "high" hormoni!

ja možda i ne bih toliko brinula i jadala se oko toga kako me hvataju panike, brige i depresije da mi je ovo sada prvi put u životu i znam da su hormoni. Meni ovo nije prvi put da se osjećam kako mi život izmiče kontroli i zato mi je tuga još veća jer sam mislila da sam sve to već prošla i da sam sada puno jača. Zato smo i htjeli bebu i radili na njoj - jer sam ja bila psihički spremna ... kad ono - iznenađenje!

No, još uvijek ima više boljih nego loših dana i nekako će to sve proći. Žao mi je bebice jer bi htjela da više uživamo u ovom kratkom suživotu..
Sad znam da nisam imala pojma o tome što znači postajati majka!

Pusa svim brinulicama i paničarkama

[Trini]

Majuska, to sto se sad ne osjecas high ne znaci da ces se i poslije poroda osjecati lose.

Koliko mi je moje iskustvo pokazalo na primjerima iz okoline, zene koje su nekako jako romanticno dozivljavale svoju trudnocu kasnije su imale vise problema s prilagodbom na bebu (koja nije uvijek romanticna, cast izuzecima) od onih koje su brinule i lose se osjecale u trudnoci.

Naravno, uvijek ima iznimaka, ovisi koliko je zena zrela i stabilna, kakva joj je okolina i sl. Isto tako, nekako mi se cini da su zene koje bas i nisu imale cvrstu potporu okoline lakse izgurale i trudnocu i privikavanje na prve dane s bebom ....

pozdrav svima.nevjerojatno koliko sam se nasla u vasim rijecima..ja nisam trudna,ali u zadnje vrijeme razmisljam o tome.problem je sto imam anksiozni poremecaj i vec 4 godine pijem tablete ,xanax i zoloft.pokusala sam smanjiti ljekove ali nekako..vec pola mg jesam,ali nedavno sam prvi puta pocala raditi(pa sam u situaciji kada mi je tesko smanjivati).da li je neko ima slicnih iskustava,bojim se da se necu moci skinuti sa ljekova..

[mozarela]

pozdrav svima.nevjerojatno koliko sam se nasla u vasim rijecima..ja nisam trudna,ali u zadnje vrijeme razmisljam o tome.problem je sto imam anksiozni poremecaj i vec 4 godine pijem tablete ,xanax i zoloft.pokusala sam smanjiti ljekove ali nekako..vec pola mg jesam,ali nedavno sam prvi puta pocala raditi(pa sam u situaciji kada mi je tesko smanjivati).da li je neko ima slicnih iskustava,bojim se da se necu moci skinuti sa ljekova..

što budeš više razmišljala o "tome" to će te više preplaviti majčinski instinkti i hormoni pa ćeš se iznenaditi kada ugledaš duplu plavu liniju na testu kako ti tablete više ne trebaju!

to se desilo meni- nažalost ne znajući da sam trudna bila sam dva tjedna trudnoće pod punom terapijom citalona i normabela a evo već peti mjesec kako nisam imala potrebu za citalonom! :D samo moram uzimati normabel i to iz nekih drugih razloga!

tako ne brini i kreni polako u "realizaciju"!

[Majuška]

pozdrav svima.nevjerojatno koliko sam se nasla u vasim rijecima..ja nisam trudna,ali u zadnje vrijeme razmisljam o tome.problem je sto imam anksiozni poremecaj i vec 4 godine pijem tablete ,xanax i zoloft.pokusala sam smanjiti ljekove ali nekako..vec pola mg jesam,ali nedavno sam prvi puta pocala raditi(pa sam u situaciji kada mi je tesko smanjivati).da li je neko ima slicnih iskustava,bojim se da se necu moci skinuti sa ljekova..

Miha, nećeš znati dok ne probaš...

Svaka od nas koja je i prije imala "problema" je drukčije doživjela to pucanje hormona. Ja imam malih problemčića nakon prestanka uzimanja terapije ali ništa što se ne da preživjet a vjerujem da će sve biti vrijedno toga kad vidim svoju malu štrucu! Probaj & sretno

[Franciska75]

Strah je moje drugo ime u trudnoći! :shock:

[mozarela]

Strah je moje drugo ime u trudnoći! :shock:

to su neki drugi strahovi za koje ne postoje pilulice ni zdrav razum! ja bih platila nekomu samo da mi svakih pet minuta kaže da će sve biti u redu! :/