MM u šali zna reći pa pogledaj ih kako su slatki, kakvo bi nam tek bilo treće, a mene nešto štrecne i nekakva tuga mi dođe... Ali oboje su još mali, mali je razmak između njih, godina (mojih) je puno, i stvarno svaku od njih osjećam. Tijelo posustaje, da sam mlađa lakše bi mi bilo nositi se i s nespavanjem i s nastojanjima da zadovoljim osnovne potrebe obitelji.

Nas je četvero živjelo u garsonijeri od 17 kvadrata, ne velim da je bilo lako i bajka, ali se definitivno radi fama oko te kvadrature i oko toga kako svako dijete treba imati svoju sobu. A neki dan sam srela frendicu koja mi se pohvalila kak joj je stigla božićnica i kak si je odmah išla kupiti torbu, kožnu, 700Kn, da bi mi za 15 minuta pričala kak bi i ona rado još jedno dijete (ima jedno) ali si ga ne može financijski priuštiti! To kad mi kaže moj bratić koji od 3000Kn hrani nezaposlenu ženu, kćer i otplaćuje kredit, e to vjerujem!

Ljudi bi trebali imati djece koliko ŽELE, ako ne žele ni jedno to je njihovo pravo i ne bi se pred drugima radi toga trebali pravdati. Izgovori tipa joj ja bi ali ne možemo si priuštit, nemamo kud s njima, ... prestara sam ... su kod velike većine nas upravo to: izgovori. (a don Antu Bakovića ne poznam ).