Ja još nemam djece, eto pokušavamo već neko vrijeme...ali željela bih barem troje-četvero. U mojoj obitelji (široj) svi imaju troje djece, ja sam se puno brinula o maloj sestri (9) i nećacima i uvidjela sam da zaista nema veće sreće od klinaca pa sad mogu sa sigurnošću reći da ih zaista želim mnogo (i MM se slaže s tim).
Željela bih još istaknuti da poznajem nekoliko mnogobrojnih obitelji i da su to najsretnije obitelji koje znam. Moja vjenčana kuma je jedna od petero djece, svi su došli jedni za drugim, isprva su živjeli skromno u jednosobnom stanu, sad su u četverosobnom. Ne želim raditi reklamu ali bi nilo dobro još istaknuti da su skoro svi završili faks (kao i roditelji) a da su se roditelji vjenčali tek kad su si kupili stan (prema tome bili su prilično odgovorni).
Druga najbolja frendica je jedna od osmero djece (slična priča, također su akademski obrazovani), no moram istaknuti da ona baš više i nije za toliku koncepciju (kaže oko 4-5 klinaca). Najbolje mi je kod tih obitelji što su svi vrlo bliski, tolerantni (jer su morali naviknuti na kompromise) i vrijedni (u prvoj obitelji su svi radili za vrijeme redovnog studija i diplomirali na vrijeme, za razliku od mene). Možda sam previše pristrana i znam da svatko treba imati djece koliko želi (znam da je stambeni prostor
problem, ja o tom na sreću ne moram brinuti) no zaista znam biti ljuta na izjavu mog susjeda koji je najbogatiji čovjek kojeg osobno znam (cura mu je još bogatija, odnedavno u obiteljskom voznom parku imaju Jaguara) i kažu mi da oni još ne znaju kad će imati djecu i koliko jer djeci treba ipak nešto i priuštiti. .
Zaista nije bitno koliko tko ima djece, važan je samo zdrav stav, a ovaj to očito nije...