Teško je raspravljati o motivima koji natjeraju majku da ostavi svoje dijete, ali isto tako ne treba nikoga ni osuđivati, jer nitko ne zna šta se dešava u glavi i srcu te majke.

Radila sam u centru za socijalni rad i pomogla mnogoj djeci da nađu roditelje, tako da sam se susrela i s mnogim majkama koje su bile primorane napustiti dijete.

Jedan od posljednjih slučajeva je bila majka koja je već imala jedno dijete o kome su brinuli njezini roditelji. Radila je kao konobarica i rodila dijete u drugom kraju zemlje, gdje je jedna bolnica nije htjela primiti na porod jer nije imala zdravstveno, da bi rodila u drugoj, u drugom dijelu grada za koji je bio nadležan naš Centar.
Odmah nakon poroda dala je izjavu da daje dijete na usvojenje, jer ga ne može zadržati.
Bila je zima, a ona slabo obučena, ne znam je li je još čekao posao o onoj gostionici.
Imala je nešto malo novca za autobusnu kartu do ne znam koje destinacije.
Bila je vrlo tužna što ostavlja dijete, ali znala je da mu na taj način osigurava bolju budućnost.
Ne znam kada mi je teže palo odricanje od djeteta, nego taj put.
Pomogli smo joj iz osobnih sredstava sa nešto odjeće i novca, jer sam pomislila samo na činjenicu da nema ni za uloške, a žena je rodila, u kratkoj jaknici, golih leđa i loših cipela usred zime.
Na odlasku, vjerojatno iznenađena našim ljudskim postupkom, zagrljajem i željom za bolju budućnost, imala je pogled isprebijanog psa.
Njeno dijete je staro samo 4 dana dano potencijalnim usvojiteljima najprije na smještaj, a kasnije na usvojenje.
Sada je to presretno dijete, voljeno i stvarno ima dobar život.
Ispričali smo njegovim roditeljima da mu je majka bila jako nesretna kada ga je ostavila i da mu to objasne kao čin ljubavi.
Voljela bih kada bi ta majka znala da je njeno dijete sretno i da je napravila pravu stvar.

Zato nemojte nikada osuđivati nečije postupke, nisu svi sreće da imaju iza sebe obitelj koja će ih podržati.