Onoga dana kad je vijest o bebi "rođenoj 18. lipnja" osvanula u medijima bila sam sva izvan sebe, i zbog bebe i zbog njezine mame i nisam mogla prestati misliti na njih, obje... posebno na majku...

Beskrajno mi je žao zbog toga kroz što je prošla, ono što je trebalo biti njezino blaženo stanje pretpostavljam da su bili mjeseci muke...

Neću vas gnjaviti ovime, ako nekoga zanima napisala sam dva posta na blogu, jedan u vezi bebe i mame, a drugi o mogućnostima za uvođenje košarica i anonimnih poroda, pa svratite u taj moj kutak.

Ono što sam u stvari željela reći je ovo o lešinarenju... Jedna sam od onih koja se suočava s neplodnošću. Još uvijek nismo isprobali sve metode, međutim, emocionalno sam često iscrpljena i ono što bi me inače pogodilo, od kako ne uspijevamo zatrudnijeti pogađa me u samu srž. Kad sam pročitala vijest, priznat ću vam, plakala sam držeći mm za ruke i rekla mu da bih kleknula na koljena u bolnici da mi povjere tu bebu... Naravno da nisam, nisam ni telefonirala, jer nismo u nikakvom postupku za posvajanje i sigurno ne bismo ni došli u obzir, tako da... ratio je ipak prevladao.
Međutim, doista na tu očajničku želju da u naručje primim bebu koju njezina majka nije mogla zadržati (naravno, ako ustraje u svojoj odluci i ne javi se i uzme svoju curicu) ne mogu gledati kao na lešinarenje...