Ostaviti bebu s tri mjeseca i otići na posao

[ZJENA]

Već dugo razmišljam o tome kako ću ovo napisati i čini mi se da nikada nemam dovoljno vremena. Naime vratila sam se na posao kada je moje dijete imalo 3 mjeseca i 10 dana. Bilo je strašno. Godinama smo čekali to malo čudo, borili se s neplodnošću, zamišljala dan kada ću ga napokon zagrliti... i sve to dočekala. I onda radosti dojenja, grčeva, slinjenje prvih zubića kad stiže neočekivani mail. Nude mi novi posao u renomiranoj firmi. Odgovaraju na moju ponudu od prije godinu ipo i traže razgovor. Ne razmišljajući previše u želji da se napokon maknem sa starog posla odlazim na razgovor. Naravno, naglašavam da imam bebu od tri mjeseca, doduše da mi čuvanje ne bi bio problem i GLE čuda od svih kandidata odaberu mene. Nisam znala bih li plakala ili se smijala. Moja želja za poslom je bila jaka, to što me traže nakon godinu ipo činio mi se kao nekakav znak. Nisam se mogla odvojiti od svog djeteta, ali sam mislila da njemu činim dobro. Naime frustrirana majka (a to sam bila na starom poslu) odgaja frustrirano dijete... Tješila sam se da činim dobro, pa i moja je mama počela raditi kada sam ja imala 3 mjeseca. I krenem ja prvi dan na posao srce mi se steže,sjedam u auto očiju punih suza, jedva vozim do posla....cijeli dan sam i tako u bunilu, u 16,00h trčim kući, svlačim se s vrata i trčim dojiti... Nadam se da će sutra biti bolje, a tek preksutra. No, nije bilo. Prošlo je godinu dana od kada sam počela raditi. Moje je dijete, prosjedilo, prohodalo, progovorilo, dobilo 15 zuba, naviklo da je mama u kući u 16,30h. Hvala bogu zdrav je i dobro napreduje!!!! Ali ja ..... ja nisam dobro, ali meni fali sve ono šta bih imala da sam ostala doma. Ali meni fali da ga grlim onako malog umjesto da buljim u kompjuter..... Iskradala sam se iz sobe i molila boga da spava kad ja odlazim da nevidim kako ga bake drže... Od očiju punih suza često nisam ni vidila cestu..... NEMOJTE NI POD KOJU CIJENU PONOVITI MOJU POGREŠKU.... doduše posao se pokazao kao loša odluka, ali to je za ovu priču manje bitno. Učite se na tuđim greškama, život je prekratak da se učite na svojim

[Deaedi]

NEMOJTE NI POD KOJU CIJENU PONOVITI MOJU POGREŠKU.... doduše posao se pokazao kao loša odluka, ali to je za ovu priču manje bitno.

Mislim da je to dosta bitno...da si zadovoljnija poslom, mozda bi i opcenito sve bilo bolje...imala si velika ocekivanja, na neki nacin si ih pretpostavila djetetu i sada vidis da ipak odluka nije bila dobra.

No, nemoj se gristi...Posveti se djetetu koliko mozes i zaboravi ono sto je bilo i sto ne moze promijeniti.

[nevena]

zjena tesko mi je bilo ovo citati. ali sad sta je tu je, nazad nemozes. grli ga sad, ljubi ga sad uzivaj u njemu sad. tugujuci za prosloscu ne uzivamo u sadasnjem trenutku (ovu recenicu i sebi mogu masu puta reci).

meni je jedino malo zao sto nisam uzela neplaceni do 3 godine.

drzi se

[ZJENA]

Deaedi možda si u pravu... možda bi i bilo lakše da je posao bolji, to nećemo nikada znati... Ali mislim da mi koji smo godinama bili u nekakvim poslovnim odnosima prije roditeljstva (a ja sam radila odmah nakon faksa 11 g. prije trudnoće) nismo ni svjesni koliko se sve mijenja rođenjem djeteta. Mislimo kako ćemo to mi lako... znam to po prijateljicama koje nisu mijenjale posao. Nije LAKO.... i sve se mijenja....

[traktorka]

Zjena-mislim da sad nemaš neke koristi što si predbacuješ da si odabrala ići raditi tako rano ( hm,zaista rano),ali to je bio tvoj izbor i sad je gotovo, povratka nema,ali mislim da si nećeš pomoći grižnjom savjesti...
Eto,bar si imala sreću da ti sina čuva baka,a ne neka xy osoba ,pa bar u tome nađi utjehu
Ja sam samo htjela ovdje napisati da sam ja na porodiljnom do R. 3. godine,i sve što mogu reći je da sam presretna ! Naravno,ne može svatko uzeti neplaćeno i ja to u potpunosti razumijem , ali meni je svo ovo vrijeme provedeno s R. neprocijenjivo....jednostavno uživam u njemu svakoga trenutka,veselim se njegovom svakodnevnom napretku i jednostavno ne znam kako ću ga uopće i dati u vrtić jednog dana (najrađe bi bila s njim do šlole).

Znam da ti je teško,ali život je pred vama,on je još mali i neće se sjećati da si tako rano počela raditi....zato glavu gore i svakom sljedećem trenutku se posveti maximalno....i ne razbijaj glavu svojom (možda) pogreškom....već uživaj u svom djetetu

[Deaedi]

Ja sam samo htjela ovdje napisati da sam ja na porodiljnom do R. 3. godine,i sve što mogu reći je da sam presretna ! Naravno,ne može svatko uzeti neplaćeno i ja to u potpunosti razumijem , ali meni je svo ovo vrijeme provedeno s R. neprocijenjivo....jednostavno uživam u njemu svakoga trenutka,veselim se njegovom svakodnevnom napretku i jednostavno ne znam kako ću ga uopće i dati u vrtić jednog dana (najrađe bi bila s njim do šlole).

Ovo je jedan od nazalost malobrojnih (nazalost) primjera. Ni ja si ovo nisam mogla priustiti. No, Zjena, nemoj si predbacivati. U vecini europskih zemalja ili npr. SAD-u, porodiljni i nije puno duzi od 3mj, negdje cak i kraci. A vecina mama nema sredstava da ostane kod kuce sa djecom.

Inace, negdje sam citala da je promjena posla jednako stresna kao i npr rastava...A ti si ukratkom razdoblju i postala mama i promjenila posao.

[ornela_m]

Draga Zjena, ne znam mogu li uopce prenijeti kako i koliko je ova tema pogodila "u sridu"!

Ostala sam trudna nakon sto sam vec i sama pocela gubiti strpljenje, zivce, nakon sto sam odlucila napustiti posao koji sam voljela i na kojem sam ustrajavala ne zeleci izgubiti beneficije jednom kad dodje beba, ali nisam bila cijenjena sve dok im na stol nisam stavila otkaz. Beba nije dolazila i ja sam odlucila napraviti neke rezove.

Otisla sam na drugi posao, nije mi previse trebalo da shvatim da taj nije za mene, no ostala sam na njemu jer sam vikend prije prvog radnog dana saznala da sam trudna!

Sada je bebi 3.5 mjeseca. Vec sam presla polovicu termina na koji imam pravo ostati doma - jadnih 26 tjedana. Citavu trudnocu, pogotovo nakon poroda, a posebno sada kada svaki dan donosi bar po jednu vidljivu promjenu u vezi moje bebice, lomim se sto napraviti. I srce i razum govore da ostanem doma bar godnu dana, sto sam uvijek planirala, zeljela - srecom si to mozemo priustiti. Sto me koci? Samo cinjenica da je ovaj drugi posao toliko blizu doma, da bih djetetu bila jako blizu ako zatreba. Ali, posao je takav da bih ga davno mijenjala da nisam bila trudna. Da li je ta blizina vrijedna ostavljanja doma, u nasem slucaju, 6mjesecne bebe? Pogotovo sto smo ovdje sami, nemamo nikoga od obitelji... razmisljam naglas jer ne znam jesam li nesto propustila uzeti u obzir... no procitam tvoj uvodni post i pitam se sto se uopce mislim!

[sirius]

Počela sam raditi kad je moj sin imao nepunih 6 mj..
Vratila sam se na posao iz glupog osječaja odgovornosti prema poslodavcu koji je to očekivao od mene.
Bilo mi je grozno iako je moje dijete bilo dobro zbrinuto,na njega su pazili baka i tata,dolazila sam ga dojiti u pauzi.Činilo se da je on sasvim sretan.
Ja sam se raspadala,fizički od silne strke od radnog mjesta do doma i psihički jer sam shvatila da sam napravila veliku pogrešku.
To mi se toliko zamjerilo da sam odlučila potražiti drugi posao kad je on imao godinu dana.Sa njegovih godinu i pol promjenila sam posao i shvatila da nije krivo radno mjesto nego činjenica da ja želim biti sa svojim dijetetom.
Nažalost ,ne mogu te utješiti.

[sorciere]

ja ne bih mogla ostaviti bebu prije godinu dana. pogotovo sad - kad znam što se sve događa u toj dobi, i koliko sreće ti neponovljivi trenuci pružaju.

ornela, ako imaš mogućnosti - ostani doma.

[Inka]

oooo, kad se sjetim da sam razmišljala da se vratim na posao kad beba napuni 6 mjeseci iz "odgovornosti prema poslodavcu", sad se puknem smijati šta mi bi . znala sam ostajati na poslu do koja doba i cijediti se do kraja. a sad beskrajno uživam u svim novim trenucima sa bebom i ne pada mi na pamet raniji povratak na posao. ionako sam malo "sporija" još od trudnoće pa kud da se onda guram

[Nina]

Tko imalo dvoji i pogotovo ima mogucnosti-ostanite sa svojom djecom!!
Ja sam pocela radit nakon nepune godine dana i to mi se jos uvijek cini prerano.
Mislila sam da smo obje spremne,ali sad mi zao da nisam pricekala bar jos koji mjesec.

[ljiljan@]

Tko imalo dvoji i pogotovo ima mogucnosti-ostanite sa svojom djecom!!

Potpisujem!
Ako je motiv za prerani odlazak na posao karijera -mislim da od takve karijere neće biti ništa, jer karijeru ne gradi osoba koja ima unutarnje nezadovoljstvo i rastrojenost.
Ako je motiv za prerani odlazak na posao materijalna egzistencija majke i djeteta i/ili cijele obitelji, onda razumijem. Onda se tu nema što razmišljati, ma kako bolno bilo.

[paci]

Počela sam raditi nakon obje trudnoće s navršenih godinu+godišnji, dakle 13-14 mjeseci dobi djece. I jako, jako mi je teško bilo.
Prije sam i ja patila od osjećaja odgovornosti prema poslodavcu, nikad nisam izostajala, išla bolesna na posao, ali sada - nema šanse! Još uvijek imam svoje ambicije, ali čim bilo koja od cura makar i samo zašmrca, ostajem doma, jer sam njima nezamjenjiva i samo su jednom male i trebaju svoju mamu, a na poslu smo svi mi ipak vrlo zamjenjivi (u mom slučaju i glavna tema trač-partija, al na to sam oguglala upravo zato jer znam tko mi je prioritet).
Zato, i moja poruka je - što duže s djetetom u toj nježnoj dobi, to bolje, naravno, ukoliko mogućnosti dopuštaju.

[Svenovamama]

Od diplome do trudnoće radila sam u jednoj firmi (bilo je boljih i gorih dana, sve u svemu ok). I prije nego sam ostala trudna znala sam da će mi se firma u dogledno vrijeme ugasiti (seli u Kinu) i svo vrijeme sam u sebi govorila kako bi bilo idealno da zatrudnim još dok firma radi, a onda na porodiljni. Tako je i bilo... Odmah sam otvorila bolovanje (iako mi je trudnoća bila idilična), što možda ne bih napravila da nisam znala da mi firma neće više postojati kada meni završi porodiljni (glupa i neopravdana lojalnost poslodavcu). Tako sam provela predivnih 9 mj kod kuće, a kada mi je završio porodiljni, sa Svenovim 1. rođendanom, dobila sam pravo na još 8 mj. naknade sa biroa, budući mi se firma ugasila.
Nepunih mjesec dana nakon što sam dobila rješenje o prestanku radnog odnosa, javila sam se na jedan zgodan natječaj i kako to već biva, kad ne tražiš posao zaozbiljno, dobiješ ga. Oni su htjeli baš mene ( a ja se prijavila onako iz znatiželje, sigurna u to kako će od momenta kada zaozbiljno budem tražila novi posao, proći još puno natječaja i dosta vremena). No, ja sam odlučila prihvatiti taj posao (dobar posao u struci, pristojna lova itd...) Šta da vam kažem... Odradila sam 15 dana i dala otkaz, odnosno zahvalila se na ukazanom povjerenju i pokupila stvari. Posao je bio više nego ok, ali se je nisam osjećala ok. Kući me čekao netko kome sam potrebnija, tko se mijenja iz dana u dan, čije prve korake nisam htjela propustiti, čije osmjehe nisam htjela nikome drugome ustupiti, netko zbog koga sam spremna na sve. Nepodnošljiva mi je bila pomisao da s njim provede veći dio dana neka druga teta, ma čak niti baka, da netko drugi uživa u mom djetetu dok ja obavljam neki "važan" posao. Jednostavno sam shvatila da mi ništa nije važnije od vremena provedenog s nijm. Iako je u tom momentu Sven imao godinu i 2 mjeseca, ja se jednostavno nisam mogla odvojiti od njega.
S obzirom na vrijeme u kojem živimo (dobar posao nije lako naći, kredite da i ne spominjem), kada sam donijela tu odluku (naravno, u dogovoru s MM) većina nije mogla vjerovati da sam to napravila. Ponekad se pitam jel' samnom sve u redu, ali meni je to bila najlakša odluka u životu. Ne znam da li me razumijete? Birati između posla i vremena provedenog sa mojim djetetom i nije bilo teško. U planu mi je kada Sven bude imao cca 2, 2 1/5 god. polako početi tražiti nešto, a do tada želim upijati svaku njegovu riječ, pokret, dah i osmijeh.

P.S. Da mi je netko prije trudnoće rekao da ću ikada ovako razmišljati, smatrala bih ga u najmanju ruku neozbiljnim. Ovo naše vrijeme, koje je samo naše, NE DAM NIKOME.

[Svenovamama]

[/quote]
Ako je motiv za prerani odlazak na posao karijera -mislim da od takve karijere neće biti ništa, jer karijeru ne gradi osoba koja ima unutarnje nezadovoljstvo i rastrojenost.
Ako je motiv za prerani odlazak na posao materijalna egzistencija majke i djeteta i/ili cijele obitelji, onda razumijem. Onda se tu nema što razmišljati, ma kako bolno bilo.[/quote]

A, ovo sam zaboravila potpisati.

[ive]

Kad bih si to mogla priuštiti ostala bi s bebom do treće godine. To mi je tako nekako prirodno razdoblje da dijete s mamom upoznaje svijet a onda s trećom godinom dolazi do faze kad imaju puno jaču potrebu za socijalizacijom, ostalom djecom... Do onda prohodaju, progovore, riješe se pelena i postaju pravi mali ljudi. E tek bih tad mirno (ali nerado) otišla raditi i dijete viđala svega par sati na dan. Već sad se ježim od pomisli da ću je morati ostaviti nekom drugom po osam sati na dan i da će neke nove korake po prvi puta raditi s nekim drugim.
Ornela, odluka je tvoja, ali ja ne bih niti sekunde razmišljala...

[Maari]

Vjerujem da bi danas možda malo drugačije razmišljala da si ostvarila zadovoljstvo na tom poslu, no ispalo je tako kako je, nema nikakvog smisla da se grizeš zbog odluke (u trenutku kad si je donosila stajala si iza nje, vjerovala da će donijeti nešto bolje). Djeca osjećaju emocionalna stanja svojih roditelja, a sigurno ne želiš da osjeti tvoju tugu i razočarenje zbog stvari koej ionako ne možeš mijenjati.

[Sanjica]

.... doduše posao se pokazao kao loša odluka, ali to je za ovu priču manje bitno.[/quote]

Ja, osobno, ne bih zanemarila ovu posljednju rečenicu. Bila sam u sličnoj situaciji, morala sam se vratiti na posao kada je moja kći imala 4,5 mjeseca i nije bila zdravo dijete. Bilo mi je strašno, isto kao i tebi. Ja sam radila u vrtiću i dok su mi djeca spavala, ja sam čeznutljivo i sa zavišću gledala kroz prozor kako mlade mame šetaju svoje bebe u kolicima. Mislila sam si u sebi:"Gle, ja sad moram ovdje čuvati i maziti tuđu djecu, a moje dijete čuva neka tuđa žena." Sve mi to nije imalo smisla!

Na moju sreću, ipak je imalo smisla. Moj povratak na posao, nakon 5 godina uskakanja po zamjenama, rezultirao je potpisivanjem stalnog radnog odnosa. I to je bio posljednji ugovor i primanje za stalno u idućih deset godina. Da tada to nisam učinila, vjerojatno bi naša egzistencija do te mjere bila ugrožena i pitanje je da li bi se dvije godine kasnije rodio naš sin... Čudni su putevi...

Ali, u globalu se slažem s tobom. To vrijeme koje je propušteno više nikada se ne može vratiti i nadoknaditi. Ulog mora biti zaista velik da bi bio donekle opravdan i za dušu umirujući.

Da si ti s tim poslom napravila dobar potez, ipak bi ti bilo mrvicu lakše i našla bi si opravdanje. Ako ti taj posao nije bio od egzistencijske važnosti, onda si zaista pogriješila i razumijem zašto se tako osjećaš. Ne okreći se iza sebe, idi prema naprijed i koristi svaku minutu koja ti je pružena!

[iridana2666]

Kada bi barem kod nas bila drukčija socijalna i ekonomska situacija, onda bi i mama i djeca bila sretnija, a vjerujem da bi porastao i natalitet.
Kako da mama ostane kući, na bijednih 2500 kn (ako!), suprug neka ima 4000 (u prosjeku), beba, stanarina, režije... na čemu će živjeti?

[Ivke]

Mene i sada pere grižnja savjesti zbog mog neimanja vremena i nervoze nakon posla kada sam počela raditi s navršenih godinu dana mog prvog djeteta. Tako sam bila tužna kada sam vidjela kako je postao više vvezan za baku nego za mene.
Sada planiram uzeti neplaćeni dopust bar do navršene 2.godine drugog djeteta. MM ima 5000kn i morat ćemo paziti na svaku kunu ali to mi uopće nije problem.

[Sanjica]

Kada bi barem kod nas bila drukčija socijalna i ekonomska situacija, onda bi i mama i djeca bila sretnija, a vjerujem da bi porastao i natalitet.
Kako da mama ostane kući, na bijednih 2500 kn (ako!), suprug neka ima 4000 (u prosjeku), beba, stanarina, režije... na čemu će živjeti?

Upravo je tako bilo i nama, samo što sam ja imala troje djece, od toga jedno hendikepirano školske dobi, jednog školarca i bebu. Digli smo dva kredita da bi mogli preživjeti tih drugih šest mjeseci, ali nisam se vratila na posao, čak sam produžila i dva mjeseca dopust do tri godine da započnem raditi s novom školskom godinom.

Nije mi žao ni sekunde zbog toga, iako smo te kredite vraćali sljedeće dvije godine. Žao mi je samo što nisam mogla ostati doma do treće godine. 1 600 kn je ipak bio premršavi zalogajčić. :/

[bobaibeba]

Uživaj sad koliko god možeš u svom djetetu,i budi mu baš takva mama kakva jesi jer se vidi da ti je dijete jako važno jer ne bi ovako ni razmišljala da nije!
Ja radim posao puno niži od moje stručne spreme i daleko od onoga za što sam se školovala i htjela raditi ali sadašnji posao ima kraće radno vrijeme,ne nosim ga kući (ni u glavi) i omogućava mi da budem maksimalno sa svojim sinom.
Postoji mogućnost da napredujem,da radim bolje plaćeni posao koji sam i htjela prije rođenja djeteta ali kad sam sve stavila na vagu važnije mi je da prve godine života provedem što više mogu sa njim!
I zato ako možete birati i nije vam financijska prepreka stavite djecu ispred posla vratit će vam se puno više.

[Deaedi]

Kada bi barem kod nas bila drukčija socijalna i ekonomska situacija, onda bi i mama i djeca bila sretnija, a vjerujem da bi porastao i natalitet.
Kako da mama ostane kući, na bijednih 2500 kn (ako!), suprug neka ima 4000 (u prosjeku), beba, stanarina, režije... na čemu će živjeti?

Upravo je tako bilo i nama, samo što sam ja imala troje djece, od toga jedno hendikepirano školske dobi, jednog školarca i bebu. Digli smo dva kredita da bi mogli preživjeti tih drugih šest mjeseci, ali nisam se vratila na posao, čak sam produžila i dva mjeseca dopust do tri godine da započnem raditi s novom školskom godinom.

Nije mi žao ni sekunde zbog toga, iako smo te kredite vraćali sljedeće dvije godine. Žao mi je samo što nisam mogla ostati doma do treće godine. 1 600 kn je ipak bio premršavi zalogajčić. :/

Ja mislim da nije stvar u samo u ciframa. I u tome da li neka obitelj sa 1 djetetom ne moze zivjeti sa 6500 kn, a neka sa 3 djece moze. Razlicite su potrebe, zivotni uvjeti, nacin zivota....

[traktorka]

Ja mislim da nije stvar u samo u ciframa. I u tome da li neka obitelj sa 1 djetetom ne moze zivjeti sa 6500 kn, a neka sa 3 djece moze. Razlicite su potrebe, zivotni uvjeti, nacin zivota....

Upravo tako - ja sam jednostavno osjetila užasnu potrebu ostati sa svojim sinom i nakon razgovora sa mm i našim roditeljima, odlučili smo da je to izvedivo i najbolje za njega.
MM sad radi malo više nego inače,ali nije ništa pretjerano,a naši roditelji nam pomažu koliko mogu i tako da smo sad zaista svi sretni :D

A posao me još čeka,a možda će se i načekati jer kao što sam rekla ja bi još duže od 3 godine ostala s njim!!!!

[Sanjica]

Ja mislim da nije stvar u samo u ciframa. I u tome da li neka obitelj sa 1 djetetom ne moze zivjeti sa 6500 kn, a neka sa 3 djece moze. Razlicite su potrebe, zivotni uvjeti, nacin zivota....

Ja se s ovim apsolutno ne slažem. Postoji jedan vrlo realan minimum ispod kojeg jedna obitelj ne može ići ako mora pokriti troškove stanovanja, režija, odjeće i hrane.

To ipak znači da će u kući imati priključak struje i vode, da će djecu oblačiti kod kineza za deset kuna komad, da će se hraniti hranom koja nije skupa, a puno je ispadne...I ako k tome dodaš da jedna takva obitelj nema potporu roditelja ili bilo koga drugoga, onda nije teško doći do zaključka da tu ipak JE stvar u ciframa.

Vrlo je relativna stvar reći koliko netko zarađuje. U svemu tome bitnije je da li živiš u stanu u kojem otplaćuješ mrcinsku ratu kredita, da li ti starci hrane piceke i giceke, kupuju obleku djeci ili sve moraš kupiti sam jer su starci u takvom stanju da te jedan traži da još i njega pomažeš, a drugi sve zapije.

Kad bi bilo točno da nije sve u ciframa, ispada da svatko može ostati doma, samo ako ima dovoljno dobre volje za to. Ja ipak mislim da to baš nije tako jednostavno kad se uzme kalkulator u ruke.

[roby]

Bilo kako bilo odluku ne možeš promijeniti. Ne tuguj za prošlošću nego iskoristi sada i odmah sve što imaš,a imaš jako mnogo! Uživaj sa svojim djetetom koliko god možeš.... i ne gledaj unazad!

[traktorka]

Sanjice:

Naravno da mora postojati u obitelji jedan proračun minimalnih životnih potreba,pa da nam svima ne trebaju pare onda nitko ni ne bi išao raditi !

Deadi je napisala slično što i ti samo nije do kraja obrazložila, a ja se slažem s obje,bez novaca je jako teško ali nemamo svi iste prohtjeve i zahtjeve...

I mi imamo masu kredita,hrpu troškova,živimo u stanu koji otplaćujemo,a roditelji nam pomažu koliko mogu. Ja sam navela sebe kao primjer osobe koja se odlučila ostati doma jer to za sada mogu i da je to za mene najbolji mogući izbor.
Uopće mi se nije htjelo raspravljati o tome da svatko mora ostati uz svoje dijete do škole,to nema veze s postom ,već mislim da ovdje raspravljamo što je najbolji mogući izbor za dijete uz obiteljske mogućnosti i da li postoji želja za karijerom-kod mene za sada ne!!!!!


I razlika je naravno koliko ima tko djece,naravno da je meni financijski lakše kad imam za sada jedno dijete!

[ornela_m]

Vec sam opisala svoju dilemu, no sada bih zeljela reci nesto drugo, sto se provlaci u mnogim postovima.

9 godina nakon diplomiranja, 4 drzave, 5 radnih mjesta i 1 otkaz kasnije, u jedno sam sigurna - zaboravite lojalnost poslodavcu.
Apsolutno sam za korektno i posteno obavljanje svog posla, cist obraz i odnos koji nikada nece zavrsiti tako da se "dupetom zalupe vrata", ali treba razgraniciti neke stvari. Poslodavci vas ne drze na radom mjestu iz milostinje, nego zato sto im vrijedite i trebate. Lojalnost o kojoj vi pricate za njih ne postoji, oni se n-i-k-a-d-a ne bi dvoumili sto napraviti sa vama ako bi doslo do nekih kriza.

Osobno sam vidjela kako to izgleda kada kolege dodju na posao u 8h u jutro, a do 12h bi nakon poziva iz ureda naseg sefa njihov stol vec bio pociscen kao da nikada nisu postojali. Treba smanjiti broj zaposlenih i tu je covjek samo brojka. Sama sam dobila otkaz prije nekoliko godina kad se firma gasila, i to nepuna dva mjeseca nakon sto smo se mm i ja vjencali - taman kad smo planirali obitelj.

Gdje sam ja? Moja generacija vec hvata menadzerske pozicije po firmama gdje su pustili korijenje, pojedinci napreduju impresivnom brzinom, ja sam profesionalno usljed brojnih turbulencija daleko od svega toga. No, sve sto sam radila, radila sam da bih stekla kakvu-takvu sigurnost za malo bice koje nam je napokon doslo. Pa i dilema oko (ne)povratka na posao se javlja samo zato sto je ovaj moj zadnji posao toliko blizu doma i sto je takvo sto tesko ponovo ostvarivo s nekim novim poslom. Ne muci me moralni aspekt odlaska s posla, po malo s ljudske strane mozda jer sam imala fantasticnu seficu punu podrske, ali s poslovne nikako - kao sto vec rekoh, da je situacija obrnuta i (bilo koja) firma treba biti "lojalna" meni, znam vec sasvim dobro kakva bi bila situacija.

[ZJENA]

Smisao posta je bio da majke koje se nađu u ovakvoj dilemi pročitaju sve ovo kroz šta sam ja i vidim još par nas prošlo. Možda bih i ja da sam nekad ranije pročitala nešto slično postupila drugačije. Inače sam osoba koja kad nešto odluči stoji iza toga i to je i problem, ovaj put nisam bila sama, odlučila sam za druge... za moje dijete. Što je tu je. Svak radi onako kako misli da treba. Kod mene novac nije bio motiv, naime išla sam na manju plaću, ni karijera (otišla na lošiju poziciju)... Bila je presudna sigurnost veće firme i mogućnost napredovanja sutra. Sve to mi se činilo dobro za moju bebu. Kao što napisah: frustrirana majka odgaja frustrirano dijete, a to sam bila na starom poslu. No lijepo je stvarno s dijetetom ostati tri godine, zašto ne šest ili do 18.g.. Moja je mama ostavila posao kada se rodio moj brat, ja sam imala 6.g.. Kad smo poodrasli nikada više nije pronašla stalan posao, danas ona i tata žive od tatine mirovine malo više od 2.000 i ona stalno žali šta nije ostala na poslu. Možda neke njene frustracije i neznajući nosim sama...No to nije bitno za ovu priču... ima tu pro kontra argumenata i svakojakih stavri koje utječu na odluku. Bitno je da netko ovo pročita prije nego donese odluku i da zna da neće biti lakooooo.... Da je sve drugačije... da dijete odraste i ovako i onako, ali da nas boli, boli, jako boli....

[ZJENA]

BTW zaboravih od i ja sam otkaz davala dva puta i vraćali su me... šefica je bila žena koja je prošla kroz slične stvari i razumjela moje dvojbe...

[silvy]

ZJENA tesko je reci da li si dobro ili lose postupila...sama si dala primjer svoje mame koja sada zali...sada si ti u toj fazi da ti je na poslu lose, da ti fale odredjeni momenti sa bebacom...a sto da si napustila posao i jednog dana tvoje dijete zeli ici na ekskurziju, studirati itd a ti mu ne mozes priustiti??? sve ima svoje prednosti i nedostatke...

ja sam pocela traziti posao kad je N. imala 3mjes.-luda zamisao totalno! ali takva mi je struka pa sam uspijela ono sto sam trazila...dobila sam posao 15min. udaljen pjeske od doma u skoli...sad radim na 1/3 radnog vremena, sto mi je super...od jeseni ce biti vise sati...ali pocela sam raditi jer mi je posao blizu, nije mi nikada bila zelja putovati na posao upravo zbog djeteta jer vrijeme koje bi provela u autu mogu provesti sa djetetom...ako se dijetetu nesto dogodi (padne, razboli i sl.) ja sam za tren doma...sve su to prednosti i to velike prednosti u danasnje vrijeme...jedog dana bi svakako zbog egzistencije morala poceti raditi pa bolje ranije uzeti nesto bolje nego kasnije nesto zbog cega bi moje dijete moglo jos vise patiti...jer htijeli mi to priznati ili ne, mi svom dijtetu cemo uvijek trebati jednako koliko mu trebamo i do trece godine zivota...
ja imam svoje dijte ali stalno zovem svoju mamu i kukam joj i trebam je (da mi barem natalie pripazi)

[Deaedi]

Ja mislim da nije stvar u samo u ciframa. I u tome da li neka obitelj sa 1 djetetom ne moze zivjeti sa 6500 kn, a neka sa 3 djece moze. Razlicite su potrebe, zivotni uvjeti, nacin zivota....

Ja se s ovim apsolutno ne slažem. Postoji jedan vrlo realan minimum ispod kojeg jedna obitelj ne može ići ako mora pokriti troškove stanovanja, režija, odjeće i hrane.

To ipak znači da će u kući imati priključak struje i vode, da će djecu oblačiti kod kineza za deset kuna komad, da će se hraniti hranom koja nije skupa, a puno je ispadne...I ako k tome dodaš da jedna takva obitelj nema potporu roditelja ili bilo koga drugoga, onda nije teško doći do zaključka da tu ipak JE stvar u ciframa.

Vrlo je relativna stvar reći koliko netko zarađuje. U svemu tome bitnije je da li živiš u stanu u kojem otplaćuješ mrcinsku ratu kredita, da li ti starci hrane piceke i giceke, kupuju obleku djeci ili sve moraš kupiti sam jer su starci u takvom stanju da te jedan traži da još i njega pomažeš, a drugi sve zapije.

Kad bi bilo točno da nije sve u ciframa, ispada da svatko može ostati doma, samo ako ima dovoljno dobre volje za to. Ja ipak mislim da to baš nije tako jednostavno kad se uzme kalkulator u ruke.

Sanjice, nisi me dobro shvatila. I ja sam htjela reci upravo kao i ti, da je neka cifra relativna, i da su bitne i druge stvari. I upravo to, da dobra volja za ostati doma nije dovoljna.

[spock]

Ja sam išla raditi kad mi je mali imao 5 i pol mjeseci. MM je radio na određeno, ja sam bila bez posla, a nudila mi se prilika za stalni radni odnos. Strašno mi je ono kaj je Sanjica rekla, kad vidi druge mame s klincima u šetnji, ali to je tak. Zaista je bilo nužno za našu obitelj. Zadovoljna sam, dobar posao, u dobroj firmi. Radim na terenu pa nekad šmugnem na dojenje ili ranije kući. Za čuvanje je OK jer MM ne radi od 8 do 4, već kako koji dan tako da je mali ili s njim ili s bakom. Njemu je OK, meni je često teško što nismo zajedno od jutra do mraka.

[spock]

Jedna me frendica popljuvala, bilo mi je to jako žao. Kao, mama mora biti doma bar jednu godinu. Veli, i kod njih radi samo muž, ali oni su jako šparni pa im je to dosta, roditelji nam plaćaju režije, ali ostalo sve sami kupujemo. Ja sam po prirodi štedljiva, prevrnem svaku kunu tri puta. Ma ne žalim se, lijepo živim, imamo svoju kuću koju smo nasljedili i stvarno nisam sirota. Važnije je ono kaj je Sanjica rekla, stalni posao, a znamo kak ga je teško naći. A MM je na određeno i nikako da mu daju na neodređeno, a već je tamo godinama. Nije to sigurnost. Lako je kad smo dvoje, ali čim dođe dijete ne možeš se igrati s tim stvarima i ne misliti na budućnost.

[magriz]

nakon svih ovih vaših postova, mama kao ja osjeća se prozvana kao nemajka...

vratila sam se na posao kad je F imao 6 mj, prvenstveno zbog velikog kredita i egzistencije. naime, moja plaća je daleko veća od prvog dijela porod. naknade i kad smo dizali kredit nismo planirali bebu, i digli smo ga na kratki period s velikom mjesečnom ratom... s naknadom drugog dijela porod. dopusta ne bismo mogli pokriti niti ratu kredita...
ali isto tako, ja jako volim svoj posao, i gušt mi je... i od dana kad sam otišla na porodiljski (nije me bilo u firmi 9mj) mi je posao falio... sve dok se F nije rodio, obavljala sam dio posla od kuće, a i sad znam uzeti posao doma i radit kad F spava...
imam osjećaj da bi otupila da sam ostala doma duže...
ok, da nam egzistencija nije bila ugrožena, ostala bih do godine dana, ali nikako duže... jednostavno nisam osoba koja će biti doma uz dijete i ne biti u nekoj firmi, na poslu... meni to fali, previše sam uložila u to, imam dobar posao, mjesec dana izbivanja me baci unatrag i teško je uloviti korak...
kad sam se vratila, osjetila sam da sam ispunjenija, i definitivno više posvećena F
tih nekoliko sati kroz tjedan koje provodimo zajedno (dolazim doma ~17h, pa do spavanja) su nam izuzetno ispunjeni, a vikendi su samo za nas...
i potpuno sam sigurna da sam savršeno ispravno postupila... F ima mamu koja je zadovoljna i ispunjena...
a o eventualnim traumama za F... mislim da je besmisleno govoriti, jer je svaki naš trenutak prekrasan, a svake minute na poslu, on je u mojim mislima...
on je dijete koje prekrasno napreduje, i ne mislim da je zakinut što od njegovih 6 mj mama nije s njim 24/7

nisu sve žene stvorene da budu doma s djecom dok ona ne porastu...
neke se pronalaze u tome, a neke u nečem drugom...
kao što je i svako dijete individua, tako dozvolimo i majkama da biraju i ne budu pritom ukalupljivane...

[spock]

F ima mamu koja je zadovoljna i ispunjena...
a o eventualnim traumama za F... mislim da je besmisleno govoriti, jer je svaki naš trenutak prekrasan, a svake minute na poslu, on je u mojim mislima...

Lijepo si to rekla. Kad dođem s posla cijelo vrijeme smo zajedno. Ne mislim da mu nešto fali, ionako je s tatom ili bakom, ne s nekim nepoznatim. Jedino je meni teško što nisam s njim.

[MARIE]

Ja sam sama sebi poslodavac, stvorila sam jednu malu firmu koja dobro radi, ali me i treba skoro kao i jedna beba. Tako da mene ukupno u firmi nije bilo 3 dana koja sam bila u bolnici. Sreća da su mi uredi u sklopu kuće, pa onda idem na podoje ili samo se pomaziti s bebom. Ne razmišljam o tome kako bi bilo da je moglo biti drugacije, jer nema smisla...

[silvy]

nakon svih ovih vaših postova, mama kao ja osjeća se prozvana kao nemajka...

vratila sam se na posao kad je F imao 6 mj, prvenstveno zbog velikog kredita i egzistencije. naime, moja plaća je daleko veća od prvog dijela porod. naknade i kad smo dizali kredit nismo planirali bebu, i digli smo ga na kratki period s velikom mjesečnom ratom... s naknadom drugog dijela porod. dopusta ne bismo mogli pokriti niti ratu kredita...
ali isto tako, ja jako volim svoj posao, i gušt mi je... i od dana kad sam otišla na porodiljski (nije me bilo u firmi 9mj) mi je posao falio... sve dok se F nije rodio, obavljala sam dio posla od kuće, a i sad znam uzeti posao doma i radit kad F spava...
imam osjećaj da bi otupila da sam ostala doma duže...
ok, da nam egzistencija nije bila ugrožena, ostala bih do godine dana, ali nikako duže... jednostavno nisam osoba koja će biti doma uz dijete i ne biti u nekoj firmi, na poslu... meni to fali, previše sam uložila u to, imam dobar posao, mjesec dana izbivanja me baci unatrag i teško je uloviti korak...
kad sam se vratila, osjetila sam da sam ispunjenija, i definitivno više posvećena F
tih nekoliko sati kroz tjedan koje provodimo zajedno (dolazim doma ~17h, pa do spavanja) su nam izuzetno ispunjeni, a vikendi su samo za nas...
i potpuno sam sigurna da sam savršeno ispravno postupila... F ima mamu koja je zadovoljna i ispunjena...
a o eventualnim traumama za F... mislim da je besmisleno govoriti, jer je svaki naš trenutak prekrasan, a svake minute na poslu, on je u mojim mislima...
on je dijete koje prekrasno napreduje, i ne mislim da je zakinut što od njegovih 6 mj mama nije s njim 24/7

nisu sve žene stvorene da budu doma s djecom dok ona ne porastu...
neke se pronalaze u tome, a neke u nečem drugom...
kao što je i svako dijete individua, tako dozvolimo i majkama da biraju i ne budu pritom ukalupljivane...

nisi nemajka!!! svatko od nas ima drugacije potrebe...potpuno te razumijem!

[TinnaZ]

Zjana, možda si i sada možeš pomoći, raspitaj se da li možeš uzeti neplaćeni porodiljni do 3 godine, obzirom da si već prekinula porodiljni.
I nemoj pitati referente, jer će te otpiliti, pitaj neku dobru pravnicu, koja će proučiti gdje što piše, a ne pričati na pamet (npr našu Minnie, he he).

[ornela_m]

...

nisi nemajka!!! svatko od nas ima drugacije potrebe...potpuno te razumijem!

Ni ja ne vidim prostora da se osjecas kao nemajka. Slazem se sa silvy, nase potrebe se razlikuju, kao i opcenite zivotne okolnosti. Mislim da je bit i ove teme i odluke o povratku na posao donijeti odluku tako da ukupna kolicina zadovoljstva u obitelji ipak bude veca od nezadovoljstva. (I, sto se mene tice, da se mame ne osjecaju da moraju na posao jer ce firma propasti bez njih, jer nece.)
Nekome ce to biti produzeni ostanak s djetetom, nekome povratak u kreativnu i dinamicnu radnu sredinu, nekome sasvim drugaciji aranzman.

Moja mama vratila se na posao kad mi je bilo 5 mjeseci. Prezivjeli smo svi, i ona koja je mislila da ce joj srce puci, i ja koja sam bila ostavljena na cuvanje jako dragim ljudima koje danas vise volim nego neke clanove najuze obitelji.

Moja prijateljica u Americi vratila se na posao nakon 3 mjeseca nakon rodjenja i jedne i druge bebice, a ja tesko da znam tako divnu mamu.

[kailash]

osobno namjeravam, ako budemo to uspjeli financijski organizirati, ostati sa Sunčanom do 3. godine a onda sljedeća trudnoća
znam da nismo svi u istim uvjetima i nemamo iste stilove života, ali meni bi bilo žao propustiti te rane trenutke odrastanja pod cijenu da živimo od juhe i kruha...no, s druge strane mislim da je ključna KVALITETA vremena koje provedemo s djetetom. netko može biti doma s djetetom a da mu je pažnja na djetetu samo dok ga hrani i previja. a netko može raditi i 12 sati dnevno ali provesti s djetetom svaki dan kvalitetnih 2-3 sata

[magriz]

nisi nemajka!!! svatko od nas ima drugacije potrebe...potpuno te razumijem!

ja se ne osjećam tako, ali puno ovih postova to sugerira...

[la_mama]

nisi nemajka!!! svatko od nas ima drugacije potrebe...potpuno te razumijem!

ja se ne osjećam tako, ali puno ovih postova to sugerira...

magriz, onda evo još jedne nemajke

Ma daj, pa i ja sam se jedva čekala vratit na posao i maknit iz kuće - a malenog obožavam i nema toga šta ne bi napravila za njega. A sigurna sam da ima još takvih žena - bar kod mene u firmi mogu to reći.

ZJENA, nemoj se gristi zbog tog ranog povratka na posao. Imaj u vidu da su se žene prije 30-tak godina uredno vraćale na posao nakon tih 3 mjeseca, kao moja majka. I nikad nisam osjetila manjak ljubavi, brige i pažnje s njene strane zbog toga što je ona morala početi raditi dok sam još bila malena. Zato ne brini, nisi zbog te odluke manje dobra i vrijedna mama.

[Trina]

Evo ja sam mama koja je kući od početka.Nisam ostavila nikakav posao jer nisam bila ni zaposlena ali nisam ga ni tražila jer sam htjela biti kući sa svojom djecom.Naravno da financije pate ali to je sad druga tema.Mi živimo na jednoj plaći a ja odgajam djecu.Radim samo preko sezone.
I čvrsto tvrdim da nisam bolja mama od neke mame koja radi.Kvaliteta nečijeg majčinstva nema veze ni s poslom ni novcima nego nekim drugim stvarima.Biti kući nije nimalo lako.Ima svoje prednosti i mane.Prednost je da sam ja ta koja odgaja svoju djecu,ja sam ta koja planira vrijeme,odlučuje o svemu,gleda svoju djecu kako rastu,razvijaju se,napreduju.Ništa mi nije promaklo,od prvog osmjeha do evo,upisa u školu.I zbog toga sam iznimno sretna.Smatram da je većina našeg zajedničkog vremena jako kvalitetno provedena.To ne znači da ja po čitave dane sjedim s njima i učim ih ovome,onome,da vrijeme provodimo igrajući se i cvjetići nam lete iznad glava.To samo znači da sam ja uvijek tu za njih.Da svaki put kad sam im bila potrebna ja sam bila tu.I oni sami su svjetni toga,puno puta su sami započeli tu temu i spomenuli kako im je drago što sam ja kući a druge mame rade.
Mana ima dosta.Biti kući s djecom treba preživjeti.To stvarno nije lako.Budući da sam probala i ovako i onako,tvrdim da je lakše raditi nego ne raditi.Meni su živci totalno stradali.Često sam živčana,često imam osjećaj da ću poludjeti,da sam na rubu,na kraju i da će svaki tren doći smak svijeta.I koliko god sam sigurna u veličinu odluke da djeca odrastaju uz mene u svakom pogledu,toliko nisam sogurna u to jer vidim da sama ponekad pretjerujem,da mi treba odmor,da ovaj posao od 24 h već skoro 6,5 godina treba malu pauzu,godišnji

[Natasa30]

nisi nemajka!!! svatko od nas ima drugacije potrebe...potpuno te razumijem!

ja se ne osjećam tako, ali puno ovih postova to sugerira...

Onda su u Nizozemskoj sve nemajke. Naime porodiljni u NL je samo 3 mjeseca i onda svi nazad na posao.
Super je ako se moze ostati doma s djecom ali ako ne nema nista lose u tome da se vratis na posao.

[paci]

nisi nemajka!!! svatko od nas ima drugacije potrebe...potpuno te razumijem!

ja se ne osjećam tako, ali puno ovih postova to sugerira...

Onda su u Nizozemskoj sve nemajke. Naime porodiljni u NL je samo 3 mjeseca i onda svi nazad na posao.
Super je ako se moze ostati doma s djecom ali ako ne nema nista lose u tome da se vratis na posao.

Da. Ali kolika je u Nizozemskoj socijalna pomoć ako ne radiš ili ako majka npr odluči ne raditi i biti s djecom? Ipak veća i od naše najviše porodiljne naknade.

[silvy]

nisi nemajka!!! svatko od nas ima drugacije potrebe...potpuno te razumijem!

ja se ne osjećam tako, ali puno ovih postova to sugerira...

Onda su u Nizozemskoj sve nemajke. Naime porodiljni u NL je samo 3 mjeseca i onda svi nazad na posao.
Super je ako se moze ostati doma s djecom ali ako ne nema nista lose u tome da se vratis na posao.

Da. Ali kolika je u Nizozemskoj socijalna pomoć ako ne radiš ili ako majka npr odluči ne raditi i biti s djecom? Ipak veća i od naše najviše porodiljne naknade.

e ako majka odluci ne raditi i ako ima muza koji radi onda joj nitko nece dati socijalnu pomoc nego ce zivjeti od jedne place...a na zapadu od jedne radnicke place se ne moze zivjeti....isto kao i kod nas...druga stvar nije na zapadu ni socijala ono sto je nekad bila....

[paci]

silvynisam baš sigurna jer imam u obitelji primjer koji živi u Nizozemskoj, dječiji doplatak se dobiva bez obzira na plaću - zato i jest dječiji - na hranu troše vrlo malo od svojih ukupnih prihoda itd, a ključno je ovo - porodiljna naknada je u 100% iznosu plaće (jest da je samo 3 mjeseca). I samo jedna "radnička" plaća pokriva malo više od mjesečnih troškova hrane, dok kod nas ne pokriva niti sve troškove hrane (a jedno od osnovnih mjerila siromaštva/bogatstva jest omjer plaće koja odlazi na hranu - što je hrana skuplja, zemlja je "jadnija").
Ne sviđa mi se kada se tvrdi da je majkama u Hr lakše ostati s djecom nego na tom "zapadu" jer to jednostavno nije tako (ovo je sada totalno OT, sorry).

U svakom slučaju, odluka ostaje na pojedincu i uvjetovana je milionom faktora.

[paci]

silvynisam baš sigurna jer imam u obitelji primjer koji živi u Nizozemskoj, dječiji doplatak se dobiva bez obzira na plaću - zato i jest dječiji - na hranu troše vrlo malo od svojih ukupnih prihoda itd, a ključno je ovo - porodiljna naknada je u 100% iznosu plaće (jest da je samo 3 mjeseca). I samo jedna "radnička" plaća pokriva malo više od mjesečnih troškova hrane, dok kod nas ne pokriva niti sve troškove hrane (a jedno od osnovnih mjerila siromaštva/bogatstva jest omjer plaće koja odlazi na hranu - što je hrana skuplja, zemlja je "jadnija").
Ne sviđa mi se kada se tvrdi da je majkama u Hr lakše ostati s djecom nego na tom "zapadu" jer to jednostavno nije tako (ovo je sada totalno OT, sorry).

U svakom slučaju, odluka ostaje na pojedincu i uvjetovana je milionom faktora.

[paci]

ups