Kako reagirate kad je dijete izvan kontrole?

[Luna Rocco]

Ovako, zanimaju me prvenstveno mišljenja mama s manjom djecom (između godinu i godinu i pol, dvije), jer je s većima ipak moguć nekakav smisleni dijalog...

Tipična konfliktna situacija:

U parku smo i Kaleb krene prema cesti. Hodam za njim, puštam ga da ide (koji put se okrene i vrati se) sve dok ne dođe na nekih 10 metara od ceste, onda ga uzimam na ruke i vraćam se s njim u park. Počinje histerija, bacakanje, otima mi se iz ruku. Ne želim ga prisiljavati da mi bude na rukama ako ne želi i kad je na sigurnom, spuštam ga na pod. Tamo se baca na trbuh i urla. Ako ga pokušavam uzeti na ruke, otima se i urla još više. Ako mu se obratim, urla još više. Ako se maknem od njega, urla još više. Najčešće čučnem pored.

Logično mi bi bilo izbjeći konfliktnu situaciju - no, to nije izvedivo. U ovoj šugavoj selendri samo su dva parka, oba neograđena i dijete bez problema dođe do ceste. Skretanje pažnje ne pali - ponesem sa sobom u park cijelu ratnu spremu (kantice, lopatice, grablje, lončiće, loptu...), ali kad Kaleb nešto naumi - Kaleb to i radi. Nema kod njega skretanja pažnje.

Dakle, situacija je takva kakva jest. Što napraviti? Razgovor kad je hladne glave nema baš smisla, premali je. Recimo, doma smo i ja mu počnem pričati kako se ne smije na cestu, cesta je opasna...A on me blijedo gleda, ili ignorira. Premali je za takve apstraktne razgovore. A kad smo na mjestu događaja, onda isto nema razgovora jer promptno pošizi kad mu ne dam na cestu.
Koji put (kad je super volje) ne pošizi, onda se trudim učiti ga, svaki put mu kažem "to je cesta, ne tamo, stani, opasno je, okreni se tamo" i sl. U takvoj situaciji to pali.

To s cestom je ekstreman primjer, on je inače tako svojeglav, ali doma većinu stvari riješimo - uglavnom mu dopustim da sve proba i zadovolji znatiželju, strogo zabranjena je samo struja (a i uglavnom skrivena).

Zanima me kako se postaviti u takvim situacijama kad nije izvediva metoda kontroliranog izlaganja (dakle, ne mogu mu dopustiti da dođe na cestu ni na trenutak, to uopće nije opcija), kad je reakcija histerija, a dijete je premalo za suvisli razgovor prije ili poslije. Kako reagirati kad odbija sve pokušaje smirivanja situacije, bilo zagrljajem, bilo preusmjeravanjem pažnje, bilo na neki treći način? Trebaju mi dobre ideje, jer je ovo već postala svakodnevnica...

[sorciere]

ofca u horoskopu?

pričaj... do besvjesti, do sudnjeg dana. i makni ga od opasne situacije. s vremenom će se prestati derati .

kod svakog prelaska ulice (bilo koje, bilo kada) primi ga za ruku čvršće nego inače, i pričaj... i opet pričaj...

(jes da mi je dijete malo veće , al je ofca)

[Barbara1]

Uf,Tomo danas ima ravno 21mj i još uvijek ponekad muku mučimo s takvim problemima ali pomalo sve manje i manje.
Ja sam u slučaju trčanja na cestu bez obzira na proteste primila ga na ruke i govorila mu da je to opasno,auti i tako to.On se naravno ljuti uz vrisku plač
i lupanje rukama i nogama,a i zubi budu u akciji.Kad dođemo do neke sigurne udaljenosti od ceste,pitam ga jel hoće da ga spustim dolje,obično potvrdi i tu se malo smiri pa mu onda objašnjavam da je to opasno.
Primjetila sam da me u tim situacijama ljudi gledaju sa primislima tipa:al bi ja njega namlatila,ali mene to ne ferma niti 5%.Mislim da je važnija njegova sigurnost od toga što će se on malo ljutiti.
Tako smo rješili i hodanje po ulici s obaveznim držanjem za rukicu.Ili hoda i drži me za ruku ili ga nosim pa makar se ljutio.Pa nakon par metara isti sistem i sad nema problema s tim.Već sam pruža rukicu kad smo u šetnji.Normalo na sigurnim mjestima ga pusti da trčkara kud želi.
Ne znam da li je moja metoda ispravna,ali nama pali.

[Luna Rocco]

ofca u horoskopu?

Jašta

No, dobro, cesta je samo primjer, više me zanima hendlanje tih šiza...Naime, on se NE smiruje, koju god taktiku primjenila. Na kraju odemo doma. Dakle, nema onog klasičnog - pošizi, pa se smiri. On pošizi - i šizi. E, kako to mudro hendlati? Bez obzira na uzrok, bila cesta ili najezda skakavaca?

Što se tiče prelaska ceste, samo na rukama ili u kolicima. Još mi je puno premali da bi išli samo za rukicu.

[vertex]

Vec sam pisala nekoliko puta pa valjda postajem dosadna, ali eto, nalazim svog A. u ovom opisu:

Počinje histerija, bacakanje, otima mi se iz ruku. Ne želim ga prisiljavati da mi bude na rukama ako ne želi i kad je na sigurnom, spuštam ga na pod. Tamo se baca na trbuh i urla. Ako ga pokušavam uzeti na ruke, otima se i urla još više. Ako mu se obratim, urla još više. Ako se maknem od njega, urla još više. Najčešće čučnem pored.

Logično mi bi bilo izbjeći konfliktnu situaciju - no, to nije izvedivo.

S njim sam imala ovakve situacije svakodnevno (usprkos trudu da se izbjegnu potencijalni okidaci). Cvrsti zagrljaj nije dolazio u obzir, nikakva prica nije dolazila u obzir, moje micanje pogotovo nije dolazilo u obzir. Sve bi to samo udvostrucilo intenzitet histerije. Jedino sto smo mi mogli je bilo odraditi tu situaciju. To znaci da bih ja cucnula ili sjela blizu njega (bez da ga diram, nekad i bez da ga gledam ako bi mu smetalo), i cekam da se sam smiri. To bi bilo nekad brzo, a nekad za desetak minuta. Nakon smirenja bio bi prilicno potresen, odnosno trazio je zagrljaj i mazenje. Izgrlili bismo se, saptala bih mu tiho da ga puno volim, bez ikakvog komentara na ono sto se dogodilo i nakon toga bi bio preporodjeno dijete. Nastavio bi dalje doslovno resetiran.
Pricali jesmo, ali u mirnim situacijama, i to kratko (ali redovito). Nitko ne voli predavanja. I ja sam te price (u toj dobi) uvijek gledala kao nesto sto je vise zalog za buducnost, nego lijek za trenutne probleme.

[Sun]

uf mene to jako mučilo kad je počelo - jer fakat nakon što sam se nafilala sa Juulom mislila sam kako ću mirno riješiti svaki problem.. Yeah, right!
Ja ovako - uzmem ga, odnesem na sigurno, spustim(jer očito ne želi da ga nosim), pokušam ga zaokupit (svaki put i dalje pokušam iako nikad ne želi) i onda kažem (njemu ali više sebi) - ok, ljut si, ali to je jednostavno nešto što se ne smije i gotovo. Ima stvari koje ti ne mogu dozvolit.. Takve neke rečenice otprilike izgovaram ozbiljnim glasom i to fakat više zato da sebe smirim što ne uspijevam pronaći načina da mu objasnim "nježno" jer sam svjesna da on to još ne kuži. On se obično baci na pod i plače ljuto ili urla ili nešto tako.. I onda opet krene pa ja opet isto.. I SA SMO VEĆ došli do toga da nakon nekog vremena odustane i počne sa nekom igrom koja nije smrtno opasna

ne znam, možda je skroz krivo, ali eto- jednostavno ne znam drugačije nego pustit ga da se odljuti

[vertex]

ofca u horoskopu?

Jašta

Hm, A. ima rodjedan dan poslije Kaleba.

[Luna Rocco]

vertex, kojeg ožujka ti je sin rođen?
Hvala, probat ću tvoju metodu.

[Luna Rocco]

vertex, kojeg ožujka ti je sin rođen?

A. ima rodjedan dan poslije Kaleba.

[Luna Rocco]

ok, ljut si, ali to je jednostavno nešto što se ne smije i gotovo.

Ovo i ja radim, obavezno mu verbaliziram emociju.

[vertex]

Hvala, probat ću tvoju metodu.

A nije to to bila bas neka metoda. Vise jedina preostala mogucnost. Ali ja i sad, s odmakom i iskustvom drugog, poprilicno drugacijeg djeteta, mislim da je njemu njegovo vristanje jednostavno trebalo.

[tweety]

Luna, ne znam jel ima veze sa horoskopom ili sa mojim genima,ali i Fran što naumi- to i radi.
MEĐUTIIIIM, neće se prijeći cestu bez moje ruke pa makar ga histerija oko prilagodbi tom pravilu odvela u bolnicu. Bolje histerija, mislim si ja, nego čelik u glavu.
Ja ga na tvom mjestu ne bi uzela u ruke i krenula svojim pravcem. Inzistirala bi da mi da ruku, i išli bi kud on hoće, naravno ne i pod auto.

Znam da nemamo 1.5-2 godine, ali tada je počela i Franova samovolja, koja je bila toliko izražena da je se još živo sjećam.

Uglavnom, prošli smo svakakvih situacija, od otimanja, do dobrovoljnog davanja ruke koje se na sred ceste pretvori u otimanje, pokušaj valjanja po cesti (ponekad mi je druga ruka bila slobodna, ali znalo se dogoditi da ima preteški ruksak, plus laptop u torbi, plus vreći cu iz dućana, a on se krene mlitaviti, kako bi se zavalio na cestu).
Ne postoje riječi kojima bi ti opisala moje frustracije vezane uz cestu i davanje ručice.
NO, nekakav uspjeh je postignut. Danas mogu reći da Fran može hodati uz cestu (u gradu) bez da se brinem, jer znam da će stati prije kolnika i dati mi ruku.
Ipak, prije tri tjedna je završila jednomjesečna faza u kojoj je pokušavao napraviti stvari za koje odavno zna da su opasne, i nije ih pokušavao činiti.
Jedna od njih je i izazivanje mene i kao pokušavanje izletavanja na cestu. Njemu je to bila samo šala i ispitivanje granica, ne sluteć opasnost.
A ja.huh............ja sam još jednom sretna što nisam potegla za batinom, jer je cesta i njegovo blesavljenje jedino što bi me moglo natjerati da ga izlemam ko vola u kupusu. Bio je to period kad sam svaku večer kad bi F zaspao, zahvaljivala Bogu na samokontroli koju sam uspjela uspostaviti. I ruku po turu, zamijeniti, kao što je Sorč savjetovala pričanjem, pričanjem, pričanjem.
Slutim da i tebe čekaju slične situacije, pa se unaprijed oboružaj strpljenjem i naravno budi dosljedna u provođenju vaših pravila vazanih uz kretanje blizu ceste.

[Loryblue]

ja sam na rubu svih rubova.
nema metode koju nismo probali i ni jedna nije upalila na makar malo duže staze.
i stanje urlanja nam traje skoro pa godinu i pol dana.

sun, ja svakodnevno imam jednu takvu situaciju koju NE smijem dozvolit, ali je objašnjenje dočekano prodornim urlanjem, skrikom, vikom i plačom. i kako onda smirit tu sitaciju kad zaokupljanje pažnje samo izaziva nove valove urlanja?
moja je toliko tvrdoglava da bi me (čini mi se) prije drvo poslušalo nego ona kad nešto zapne. i kumi, i moli, i objašnjavaj sa smješkom, i objašnjavaj ozbiljan, i tupi do iznemoglosti - ne pomaže.

par puta sam probala sa ignoriranjem, ništa nisam postigla. samo kontraefekt jer je urlanje postajalo sve jače i jače. a kad moja odluči plakat, a to je obavezno svaki dan radi neke nove gluposti (a čak ga ponekad i najavi: danas mi se baš plače) nema šanse da joj se skrene pažnja. uzet je u ruke, nema šanse. osim ako taj plač nije baš radi nečega što u tom momentu ludo želi (naravno ono što ni u ludilu ne može). ako je tipa: nemam šta radit, pa bi mogla i malo urlat, uspit ću joj skrenit pažnju bez problema i u roku sekund će suze presušit i počet smijeh. u drugim situacijama je to prestrašno.

kad bi je slučajno išla pustit da urla do iznemoglosti i da vidim kad bi joj dosadilo to bi trajalo satima. a kad bi prestala ja bi slobodno mogla otić po uputnicu za psihijatrijsko ležanje.

kad će proć urlanje???????
jer nije ona više mala beba koja ne kuži priču i objašnjenja, naravno prilagođena njenoj dobi i vokabularu koji može skužit i prihvatit. ali jok, stanje za plakanje traje li traje.

[Luna Rocco]

Ja ga na tvom mjestu ne bi uzela u ruke i krenula svojim pravcem. Inzistirala bi da mi da ruku, i išli bi kud on hoće, naravno ne i pod auto.

Ali upravo tamo krene svaki put kad mu dam ruku.

[Loryblue]

Ja ga na tvom mjestu ne bi uzela u ruke i krenula svojim pravcem. Inzistirala bi da mi da ruku, i išli bi kud on hoće, naravno ne i pod auto.

Ali upravo tamo krene svaki put kad mu dam ruku.

ovako i moja. i još me poteže da ne zakasnimo tamo di je ona naumila, a ne smije.

[sorciere]

Ja ga na tvom mjestu ne bi uzela u ruke i krenula svojim pravcem. Inzistirala bi da mi da ruku, i išli bi kud on hoće, naravno ne i pod auto.

Ali upravo tamo krene svaki put kad mu dam ruku.

pa možda zbog ovog:

Što se tiče prelaska ceste, samo na rukama ili u kolicima. Još mi je puno premali da bi išli samo za rukicu.

on ispituje... prelazak uz držanje za ruku je za njega nešto novo.

[tweety]

Ja ga na tvom mjestu ne bi uzela u ruke i krenula svojim pravcem. Inzistirala bi da mi da ruku, i išli bi kud on hoće, naravno ne i pod auto.

Ali upravo tamo krene svaki put kad mu dam ruku.

pa možda zbog ovog:

Što se tiče prelaska ceste, samo na rukama ili u kolicima. Još mi je puno premali da bi išli samo za rukicu.

on ispituje... prelazak uz držanje za ruku je za njega nešto novo.

potpis. svi idu nogicama, a on ne može.

inače, fran je išao preko ceste za ruku sa godinu i pol (ne znam tko bi ga zadržao u kolicima ili na rukama).

[Luna Rocco]

He, he. Ne razumijete.
Nema kod nas kretanja u smjeru u kojem mama hoće. Probala sam preći cestu s njim. Ne želi preći cestu, nego zabrije na penjanje na nogostup i silazak dolje. I tako 20 puta (naravno, to smo isprobavali u slijepoj ulici).

Nema kod nas onog - mama drži za rukicu, dijete mirno korača u smjeru u kojem ga mama vodi. Kad kažem da on ide tamo gdje on želi, onda upravo to mislim - drži me za ruku i vodi. Nema odstupanja ni milimetar, inače me počne vući ili odmah sjedne na pod i počne plakati. Tako da prelazak preko prave ceste za ruku još ne dolazi u obzir.

[Luna Rocco]

Mislim, to trebate vidjeti da biste vjerovali. U našem je parku Kaleb lokalna maskota, uvijek ide svojim putem i ne šljivi nikoga, ni djecu ni odrasle.

[vertex]

He, he. Ne razumijete.
Nema kod nas kretanja u smjeru u kojem mama hoće.

Ja razumijem . Savrseno.

[sorciere]

luna, jasno mi je da ne možeš kopirati način na koji netko drugi postupa sa svojem djetetom.

no kad iz brda savjeta ne možeš skombinirati niti jednu prihvatljivu stvar - onda bi možda trebala razmisliti o tome kakve signale šalješ kalebu. on sigurno ne razumije sve riječi. ali hvata tvoje vibre u količini koja je nama odraslima nezamisliva.

[Luna Rocco]

Razumijem te. I ne kažem da ne mogu iskombinirati, samo sam za cestu naglasila da samostalan prelazak ne dolazi u obzir iz spomenutog razloga. Inače kombiniram ovo što je napisala Sun i što je pisala vertex + ovo što si ti napisala (konstantno objašnjavanje). U principu mi je vertex jedina direktno odgovorila na pitanje tj. kako je reagirala kad je bila takva šiza (ostala je pored, čekala da se smiri i na kraju ga izljubila). To me u stvari najviše zanima, nevezano za cestu.

[tweety]

He, he. Ne razumijete.
Nema kod nas kretanja u smjeru u kojem mama hoće. Probala sam preći cestu s njim. Ne želi preći cestu, nego zabrije na penjanje na nogostup i silazak dolje. I tako 20 puta (naravno, to smo isprobavali u slijepoj ulici).

oooo da!razumijem
gle, ono što neko dijete može neko drugo ne može.
Npr. nema niti slijepe niti ikoje druge ulice, gdje ja franu mogu dozvoliti igranje s nogostupo. on ne pravi razliku među ulicama, i njegovo je razmišljanje: ako si mi dala tu mogu i tamo.
npr. jedan jedini put je dedin prijatelj dao franu da sjedne naprijed u auto i da prčka po konzoli, nakon toga sam ja mjesec dana gubila živce objašnjavajući mu da ne može ići naprijed u auto.
kod nas je pravilo to da ako ne želim da nešto radi ne smijem to dozvoliti nijednom i nigdje.
mislim, nemam ja ništa proti da on poprčka po prednjem dijelu auta, ali on će to htjeti svaki put i kad nam se na žuri i kad nam se žuri i kad ovo i kad ono. da ne govorim kako sam ga na uskom parkingu u martićevoj pol sata nagovarala, sa vrećicama koje stoje pokraj auta i prijete da će se njihov sadržaj rasuti po cesti, da izađe iz auta, i kako ja krenem prema njemu on odleti na drugi dio auta, ja opet po njega, ali on je brži.
Eto, Luna, moj ti je odgovor strateško planiranje. Ono što ne želiš da te kasnije dovodi do ludila nemoj dozvoliti niti jednom.
Moram te pitati, zašto se morao penjati i spušatati na rinzol, kad to može raditi na penjalici. kužiš neke stvari se jednostavno ne smiju i točka. ne smije se bazati fen u kadu, ne smije se jesti drek, ne smije se skakati kroz balkon......pa tko će ga naučiti da postoje stvari koje se ne smiju ako ne ti.a što se frustracija tiče. bi deal, pa one su dio života.

[tweety]

ostala je pored, čekala da se smiri i na kraju ga izljubila). To me u stvari najviše zanima, nevezano za cestu.

ja ga ne izljubim kad napravi šizu na cesti, nego mu objašnjavam koliko me prestrašio i kažem mu da sam ljuta, jer se tako ne smije ponašati na cesti.

ali, postoje druge vrste šiza, gdje i ja stojim pored, pazim da se ne ozlijedi i kad mi dozvoli tješim ga i ljubim i mazim.

hoću reći šize su različite i ne reagiram isto na svaku, niti svaka na mene utječe isto. ako me neka od njih pogodi, kažem mu da sam ljuta/prestrašena....

[Luna Rocco]

Eto, Luna, moj ti je odgovor strateško planiranje. Ono što ne želiš da te kasnije dovodi do ludila nemoj dozvoliti niti jednom.

E, da, ovo je definitivno moj problem. Nisam dosljedna u takvim stvarima. Odnosno, u svojoj želji da ga što manje sputavam često pogriješim pa mu dozvolim nešto što mu drugi put iz objektivnih razloga moram zabraniti. :/ Još se učim, definitivno.

Moram te pitati, zašto se morao penjati i spušatati na rinzol, kad to može raditi na penjalici.

Heh, nije to to. Totalno brije na penjanje po stepenicama i svemu što im je slično. Uglavnom to riješavamo penjanjem po spomeniku koji je u parku ili po stepenicama napuštenog restorana. Ali to dvoje mu je sad passe i zabrijao je čovjek na cestu. A tvoje pitanje je upućeno krivoj osobi - pitaj njega zašto mora biti rinzol.

[tweety]

A tvoje pitanje je upućeno krivoj osobi - pitaj njega zašto mora biti rinzol.

luna ti si odgovorna za njega. jel bi mu dozvolila da stavi ruku u vatru, jer eto stavo je u vodu pa sad želi probati i vatru.

biti ću malo vidovita, a zapravo mi se čini da ćete prolaziti sličan put ko mi.
sad ti je ovo za , ali za par mjeseci ćeš početi na ovaj problčem gledati sa :shock: i :/ , a onda i (ne dopirem do njega).
I ja sam morala napravit hop, između potrebe da je franu sve dozvoljeno, do toga da ipak nije. Nije lako nježno postavljati granice, ipak moguće je uz dosljednost, zato počni, što kasnije kreneš to će on biti zbunjeniji.

A što se maskote parka tiče. Uvijek su zpd mame bile na jednom kraju parka sa našim prijateljima, a fran je brijao po okolo, najčešće dijametralno suprotnoj od njih. Tako sam i ja sa druge strane parka sa čežnjom gledala kako one čavrljaju.

[sorciere]

E, da, ovo je definitivno moj problem. Nisam dosljedna u takvim stvarima. Odnosno, u svojoj želji da ga što manje sputavam često pogriješim pa mu dozvolim nešto što mu drugi put iz objektivnih razloga moram zabraniti. :/ Još se učim, definitivno.

pa onda si otvorila krivu temu.
trebala si pitati kako od nedosljedne mame napravit dosljednu...

(jadan kaleb, konačno smo skužili da nije on kriv ).

[vertex]

kod nas je pravilo to da ako ne želim da nešto radi ne smijem to dozvoliti nijednom i nigdje.

I nama se ovo nametnulo kao pravilo. Pokazalo se da moramo jako puno razmisljati unaprijed. Dok kod D. to uopce ne mora biti tako striktno.

ja ga ne izljubim kad napravi šizu na cesti, nego mu objašnjavam koliko me prestrašio i kažem mu da sam ljuta, jer se tako ne smije ponašati na cesti.

Nisam ja to zamislila kao neko opce pravilo. Tako sam radila jer bi on bio bas potresen i trebala mu je utjeha. Sumnjam da se on do kraja size vise i sjecao od cega je pocela. Vrtio se u nekim svojim zacaranim krugovima. I svakako - ima siza i siza.

[traktorka]

Luna-ovako se,identično,ponašao moj Roko. Oduvijek je bio temperamentan,vrlo aktivan,užasno svojeglav.....dakle zaista zahtjevno dijete! Kad je bio star kao tvoj Kaleb,ja sam mislila da s njim nešto nije u redu jer je uvijek zahtjevao jako puno pažnje i energije,a ja sam često bila na rubu psiho-fizičkih snaga,jer što god da je naumio,to je i htio ostvariti. Zaista sam mislila da ću prolupati,imao je često izljeve bijesa,ako nije po njegovom slijedilo je bacanje na pod,urlanje,histerija i moje glavobolje....

Ono u čemu sam ja zaista ustrajala i bila dosljedna i dan-danas su beskrajni razgovori s njim,ponekad mislim da nas netko sluša i gleda,taj bi pomislio da sam ja fiju,jer mu ja stalno nešto govorim,dakle za svaku sljedeću radnju mu dajem unaprijed do znanja. OK,on je sad prošao 2 g.,ali tako je oduvijek....dakle kažem mu: sad ćemo prijeći cestu,daj mami ruku, ako hoćeš da idemo van-lezi na kauč da te presvučem itd,itd...i to naravno ne kažem samo jedanput

Dakle,mislim da je poanta u tome da su to vrlo radoznala i temperamentna djeca,koja neće dotrčati kad ih mama vikne da dođu,već će nastaviti po svome ,nema ti druge,nego biti uporna i dosljedna u svemu,bez obzira na plač i histeriju (koliko smo se samo puta vraćali iz parka-plače on i plačem ja) ali eto...malo po malo,kako je rastao ,polako je poćeo prihvaćati neka pravila vezana uz ponašanje .
Naravno da se i danas dogodi da mi napravi show program,ali puno manje jer mu se sad već nekako može dokazati.
Eto čisto za utjehu da znaš da ima još takve djece koja traže više od jednog ne ili nemoj !

Oboružaj se strpljenjem i prihvati da je to sad tako,ali kako on bude rastao tako će mu se sve više i više moći objasniti.

I da...kad je Roko tako vrištao po ulici ja sam mu prvo probala objasniti,pa ako ne ide onda sam ga zagrlila i čekala da se smiri,a ako ni to ne ide,e onda sam bila očajna...definitivno tu nema nekog recepta ,već samo puno razgovora i strpljenja !!!!!!

[plashljivo_pile]

ah, moja ilona... tako slatko, a tako svojeglavo dijete...
kaj god da joj ne paše, odmah vrištanje, bacanje po podu, lupanje glavom, grebanje, grizenje, udaranje...
skretanje pozornosti nula bodova, niš ne pali. iz petnih žila se trudim ostat mirna u takvim situacijama koje su fkt česte, mirno joj pričam, grlim, ljubim and all that crap, al niš ne doživljava neg i dalje urliče i udara. tak da nema šanse da izađem sama s njom van jer su to uredno scene na kvadrat, a i shopping ne dolazi u obzir.
i ne znam više kaj da radim. iskreno, već sam na rubu živaca i padne mi mrak na oči ako nekud slučajno moramo ić.

[anima]

Način na koji ja uspjevam riješiti slične situacije sa svojom curom je da ju uvijek probam zaokupit nečim drugim ili dosta često joj obečam nešto što joj uvijek ispunim pa me onda posluša. Nije uvijek lako ali pali :D

[Zdenka2]

Vec sam pisala nekoliko puta pa valjda postajem dosadna, ali eto, nalazim svog A. u ovom opisu:

Počinje histerija, bacakanje, otima mi se iz ruku. Ne želim ga prisiljavati da mi bude na rukama ako ne želi i kad je na sigurnom, spuštam ga na pod. Tamo se baca na trbuh i urla. Ako ga pokušavam uzeti na ruke, otima se i urla još više. Ako mu se obratim, urla još više. Ako se maknem od njega, urla još više. Najčešće čučnem pored.

Logično mi bi bilo izbjeći konfliktnu situaciju - no, to nije izvedivo.

S njim sam imala ovakve situacije svakodnevno (usprkos trudu da se izbjegnu potencijalni okidaci). Cvrsti zagrljaj nije dolazio u obzir, nikakva prica nije dolazila u obzir, moje micanje pogotovo nije dolazilo u obzir. Sve bi to samo udvostrucilo intenzitet histerije. Jedino sto smo mi mogli je bilo odraditi tu situaciju. To znaci da bih ja cucnula ili sjela blizu njega (bez da ga diram, nekad i bez da ga gledam ako bi mu smetalo), i cekam da se sam smiri. To bi bilo nekad brzo, a nekad za desetak minuta. Nakon smirenja bio bi prilicno potresen, odnosno trazio je zagrljaj i mazenje. Izgrlili bismo se, saptala bih mu tiho da ga puno volim, bez ikakvog komentara na ono sto se dogodilo i nakon toga bi bio preporodjeno dijete. Nastavio bi dalje doslovno resetiran.
Pricali jesmo, ali u mirnim situacijama, i to kratko (ali redovito). Nitko ne voli predavanja. I ja sam te price (u toj dobi) uvijek gledala kao nesto sto je vise zalog za buducnost, nego lijek za trenutne probleme.

Ovako je bilo i kod nas. Ponašala sam se slično kao vertex u trenucima kad je baš došlo do tantruma, tada ništa drugo nije bilo moguće. Inače bih ja u situacijama koje opisuješ s Kalebom primijenila metodu čvrstog i odlučnog ne i spriječila bih ga u njegovim opasnim naumima. Kod šize, ako baš nije došla do krajnjih granica, kod M. je palila i metoda nuđenja nježnosti, ali neverbalnim putem - ispružene ruke, osmijeh, nježni pogled. Nagovaranje i priče nisu vodili nikuda, pogotovo dok je bio tako mali.

[mama courage]

vertex je dala odlican savjet kad posizi i sizi. daj mu da se isizi. zavisno od shiza onda slijedi ili utjeha ili mala bukvica.

a tweety je takodjer dala odlican savjet tj. pravilo. mi i dan danas imamo problem sa stepenicama... da, kad su stepenice niske, i kad ju ja drzim, mozda, mozda bih i mogla dozvoliti da skace sa stepenice na stepenicu. al ja to NE SMIJEM dozvoliti i ako se i sama zaboravim, odmah se prisjetim i velim joj, pravilo:nema igranja na stepenicama. drzis nekog za ruku ili se drzis sama i polako se spustas stepenicama. jer jednom kad bude sama silazila past ce joj na pamet da bi mogla skakati kao sto cini kad je sa mamom.

ima stotine situacija gdje bih joj eto rado taj jedan put dopustila nesto, al ne smijem, jer ako jednom dopustim, mislit ce da je to okej i da ce i slijedeci put joj to biti isto dozvoljeno. onda ispadam babaroga i da nista ne dam, al mislim da time ju manje zbunjujem i cinim nesretnom.

meni je to zalosno sto ona jos (uvijek) nije u stanju recimo da shvati da u nekim trenucima bih mozda i mogla popustiti, al da to nije garancija da ce tako biti i slijedeci put... tj. sto ja onda moram biti dosljedna i u situacijama kad bi mi lakse bilo da to nisam. djeca nisu fleksibilna kao odrasli...

[Vanchy]

Luna, drago mi je sto si otvorila ovaj topic. Mi smo u istom problemu. Nije u pitanju samo cesta. Mi imamo velika staklena vrata prema dvoristu koja se ne mogu nicim zastititi, a on po staklu bjesomucno udara iskljucivo tvrdim predmetima. Kad ga sprijecim pocne vristati toliko da ponekad pomislim kako ce mi susjedi poslati policiju i socijalnu sluzbu na vrata. I to traje i traje....
Odlazak u kupovinu mi je isto mucan jer vise ne zeli sjediti u kolicima za kupovinu. Meni je kupovina neizvodiva ako nije vezan u kolicima. Probali smo kupovinu obavljati uvecer kad je tata kod kuce, ali onda za to izgubimo po 4 sata jer bude ogromna guzva.
Umorna sam od tog vristanja i znam da je to faza koja ce proci, znam da on iskazuje svoju volju i stjece odredjena iskustva, znam da se ne zna nositi s stresom,...

Slazem se s tim da treba biti dosljedan, ali treba i izdrzati te napade size zato sto nije ostvario ono sto je naumio. Kako ne popustiti u takvim trenucima?

[Luna Rocco]

Hm...Sad dolazimo do jedne teme koja me već dugo kopka.

Dosljednost pod svaku cijenu, čak i kad roditelj osjeća drugačije (primjer MC sa stepenicama)...Imam jaaaako podvojene osjećaje oko toga. :/ Naime, za stvari koje su životno opasne ili ugrožavaju druge nikad nema dvojbe - tu sam svaki put čvrsta i odlučna i nema pregovora.

Ali kod ovih manjih stvari nekako ne želim biti tako strogo dosljedna...Ja ŽELIM da on zna i nauči kako ljudsko ponašanje nije uvijek predvidljivo i linearno (već sam na nekom topicu pisala o tome) i ne želim mu uvijek za sve sipati iste naučene fraze. Ja nisam robot. Jednom mi se da čistiti kupaona iza njega kad sve ispolijeva, drugi put mi se ne da. Trebam li mu zbog toga to uvijek braniti? Zašto neke stvari ne smiju biti ponekad dopuštene? Imam stvarno problem s time, s uživljavanjem u neku dosljednost u nekim situacijama za koje mislim da je bolje da budem autentična nego dosljedna...

Razumije li itko pjesnikinju?

[Luna Rocco]

Evo, na ovom topicu sam to već spominjala, tu ima puno podrobnije...Nekako mi ta stroga dosljednost ne drži vodu. Ne znam, možda griješim...(Naravno, sad ne pričamo o cesti i sličnom, naglasila sam da nema iznimaka kad ugrožava ili sebe ili nekog drugog)

[iki]

Naredale se mame malih ovčica, uz pokoji drugi znak.

Neću nikad zaboravit svoje uzv-ke u trudnoći, koje mi je radila dr, koja ima doma curicu ovcu od 5g (sada 6g.).
Opisala mi je jednom kako je dijete sa 2-3mj. urlalo pola dana, onda su došli baka i deda i sjeli u auto i odvezli se do Karlovca i natrag (vjerojatno je pretjerivala al znate kaj je htjela reć), da bi se vratili sa djetetetom u istoj urlajučoj fazi. A kao sva djeca uživaju u vožnji i smire se, cccc.
I kaže da je i dan danas tak, na sve protest i urlik.
Nisam kužila o čemu priča dok nisam rodila.

Tako i moja Lea, popizditis na svaku vrstu ograničenja ili zabrane.
Kad je bila skroz mala, šetnje i izlasci bili su mi nočna mora, vječno plač.

Možda ipak ima nekaj u tim horoskopima.......

[josie]

ahhhhh....
što da vam kažem...
svi koji znaju mog jakova, potvrditi će da je on tvrdoglavac svoje vrste.
tisuću puta se preznojim od jada pokušavajući ga uvjeriti da je nešto opasno ili bolje od onoga što je on naumio.
jakov je klinac koji niti na jednom mjestu ne ostaje dulje od minute, s njim je uvijek akcija.
no, kod nas je važno da ako želi ići negdje da zove mene da idem s njim.
dakako sve je to u izgradnji tako da ponekad ispitujući teren zgiba i izaziva.
uvijek i bez iznimke mu objašnjavam zašto nešto nije dobro uraditi, zašto se kod ovoga ili onoga mora postupiti ovako ili onako.
to mu također objašnjavam na mjestu na kojem smo se zatekli (kod ceste, kod auta, kod potka), zato da mu slika svega toga ostane u njegovoj pametnoj glavici.
milion sam puta naišla na nerazumjevanje i komentare tipa :"ja bi to izlemao, pa da vidite kako ne bi bježao" ili "maknite to dijete odavde, vidite da radi gluposti"...to me više uzruja nego bilo koja bedastoća koju J. napravi.
primjetila sam da bolje "usvoji gradivo" ako lekcija stupi odmah, radije nego da ga odnosim sa mjesta "nesreće".

najvažnije od svega je da znam da J. nema loših namjera i ne želi mi napakostiti niti se namjerno dovesti u opasnu situaciju stoga ga nemam zašto kažnjavati.
teško je, pogotovo kada se dijete nađe u situacijama opasnim po život, zadržati hladnu glavu i mirnim glasom objasiti moguću opasnost, ali sam apsolutno uvjerena da metoda itekako funkcionira.

[mama courage]

Ja ŽELIM da on zna i nauči kako ljudsko ponašanje nije uvijek predvidljivo i linearno (već sam na nekom topicu pisala o tome) i ne želim mu uvijek za sve sipati iste naučene fraze

to i ja zelim, al mislim da to dolazi vremenom.. da si vremenom mozemo priustiti popustanje uzda. al stvarno mislim da u dobi o kojoj sad pricamo (u tvom slucaju) najveca sreca je upravo to sto je sve predvidivo i liearno za njega. sve naucene i stoputa ponovljeno - to njemu daje sigurnost.

imala sam slicne nedoumice prije godinu dana na temu empatije. u to vrijeme sam svoju zxuju ubijala (u pojam) dugometarskim frazama i objasnjenjima tipa:"mama je ovo cinila, a ti sad ovo ucini. mama je umorna, ajd ti sad ucini ovo i ovo " znas sto,.... gledala je u mene blijedo i uopce, ali uopce nije shvacala sto joj zelim reci. bas sam joj vidjela na licu da sam pretjerala s ocekivanjima. i onda sam prestala i krenula joj se obracati u kracim recenicama, bez puno objasnjavanja, izricite naredbe tj. zelje. tu sam pocela i s 123 metodom. i to je puno bolje prihvatila. sad se opet polako priblizavamo duzim razgovorima, al ne previse. ne predugo...

[josie]

sad vidim da sam pisala pomalo u fikciji.
evo par primjera:

u parkiću u kojem se ponekad igramo igraju se i stariji dečki (11-12 god), jurcaju na svojim bicevima i testiraju jedni druge u hrabrosti preskakajući nasipe i penjući se po cijevima za odvod.
J. je jako fasciniran njima.
jednom se iz pješćanika zaletio prema njima vičući :"deki, tekajte!" dok su se utrkivali biciklima po parku.
srce mi je stalo, jedva sam ga uspjela uhvatiti na vrijeme, i onda smo stali i gledali dečke i lijepo sam mu objasnila da ne smije tako za njima jer je mali i oni ga ne vide, pa bi ga slučajno mogli ozlijediti.
drugi put je krenuo pod nasip, ista priča.
jednom je išao na tobogan, a ljuljačke su tako glupo postavljene na prolazu, da ako se itko ljulja na njima, ne može se proći i redovito roditelji spašavaju glave svojih mališana koji jednostavno ne vide opasnost.

šetnja gradom, svoja priča.
rodine primopredaje-svoja priča.

ali ima napretka.
zove me i moli da idemo negdje skupa, obavezn se držimo za ruke kada idemo blizu automobila ili kada smo u gužvi.
urla kada razlog koji mu ponudim nije dovoljno dobar da bi odustao od nauma, a za ispitivanje granica, kada me gleda sa podsmjehom i caklenim okama primjenjujemo 1-2-3 (iako rijetko dođemo do trojke nakon koje ne znam što bi trebala napraviti).

[sorciere]

Naredale se mame malih ovčica, uz pokoji drugi znak.
........

Možda ipak ima nekaj u tim horoskopima.......

onak u povjerenju, nemojte misliti da će proći... samo će se manifestirati na drugi način

[Zdenka2]

Evo, na ovom topicu sam to već spominjala, tu ima puno podrobnije...Nekako mi ta stroga dosljednost ne drži vodu. Ne znam, možda griješim...(Naravno, sad ne pričamo o cesti i sličnom, naglasila sam da nema iznimaka kad ugrožava ili sebe ili nekog drugog)

Po mom mišljenju ne griješiš, Luna. Da dosljednost, ali ne neumoljiva, jer to je krutost. Granice moraju postojati za svu djecu, ali za neku djecu moraju biti pomaknute. Brižni roditelj to kuži.

Naredale se mame malih ovčica, uz pokoji drugi znak.

Lavić, a mama lavica.

[vertex]

Zašto neke stvari ne smiju biti ponekad dopuštene? Imam stvarno problem s time, s uživljavanjem u neku dosljednost u nekim situacijama za koje mislim da je bolje da budem autentična nego dosljedna...

Po mom mišljenju ne griješiš, Luna. Da dosljednost, ali ne neumoljiva, jer to je krutost. Granice moraju postojati za svu djecu, ali za neku djecu moraju biti pomaknute. Brižni roditelj to kuži.

Ja na ovo gledam malo drugacije od Zdenke. Mislim da je ovo jednostavno stvar zrelosti. A. u ovoj dobi nije mogao shvatiti ni prihvatiti "ponekad" ni "samo ovaj put". Onda je dorastao do nekakve zrelosti u kojoj je "ponekad" pocelo postojati.
Ne znam, ja mislim da je to jednostavno stvar razvoja. Kao sto djeca, na primjer, nemaju sposbnost sagledavanja protoka vremena, a onda je u nekom trenutku konacno razviju. Ajde trazi od 1.5 - godisnjaka da ti objasni je li nesto bilo jucer ili prije seadam dana. Ili cak od verbalno razvijenog 2.5 godisnjaka.
Mislim da je jedna od tezih stvari u odgoju razluciti po cemu su djeca ista kao odrasli (da ih ne podcjenjujemo ), a u cemu su potpuno razlicita (da shvatimo njihovu osobnost u datom momentu odrastanja i nemamo nerealna ocekivanja).
Dakle, ja bih rekla da moja dosljednost nije bila neumoljiva u jednom smislu, jer se modificirala s odrastanjem djeteta, ali je u tom jednom periodu bila...pa...moglo bi se upotrijebiti rijec neumoljiva. Ali uvijek je bila podlozna korekcijama. Ako bismo shvatili da nesto radimo glupo ili bi nam dijete na to ukazalo, onda smo to ispravljali. Ali da bude jedan dan ovako, a drugi onako, to on jednostavno nije mogao podnijeti. Granica koja se jednom pomakla u smijeru koji je njemu bio interesantan, vise nije mogla nazad bez visestrukih trauma.

[Storma]

Cer lavica, ja jarac

Luna
o dosljednosti... postoji NE i ne. Prvo je za opasnosti, a drugo za ostale situacije.Oko prvog se ne pregovara, a drugo pristojnim argumentiranjem moze prijeci u da. Poceli smo pregovarati kad aje imala manje od godinu dana. Jedini uvjet je artikuliranje. Urlikanje 0 bodova, pokusaj pregovora, ok. Vjerujem da tako uci kada moras biti dosljedan, a kada to nije nuzno.

znaju nam se dogoditi situacije koje su opisale vertex i zdenka2, isti tip reakcije. Najteze mi pada sto se ona mora sama smiriti i sto me tjera od sebe. s druge strane, divim se njenoj samostalnosti.
Primjecujem skracivanje tantruma, i neku vrst povjerenja u moje odluke. Sretna sam a ona napreduje opakom brzinom.

Rekla bih jos, kreni s Kalebom preko ceste, pjesice, za ruku. Drzi ga, pokazi mu cestu, automobile, pjesake; objasni mu kako oni cekaju da auto prode i tek onda idu prijeko. A onda mu otkrij semafor
i njegovu funkciju

[mama courage]

odlicno receno, vertex. odlicno.

[TinnaZ]

naša ovca je nas izludila, pa smo na kraju mi popustili što se tiče ceste i igrališta ... kupili smo kuću

nakon što sam s guštom u mailu našpotala gradske službe da su im igrališta neograđena uz glavne prometnice, i da im nije stalo do života malih građana, a troše hrpe novaca na uređenje i šminkanje grada ... dakle, vozimo se 1,5 godinu nakon toga, i vidimo jedno igralište ograđeno ogradom 2m, ajde za neke buduće roditelje barem.
Da, a odgvorili mi da piše da se djeca smiju igrati samo u prisustvu starije osobe, pih došlo mi da mu napišem kako će baka od 60 god. uloviti 3-godišnjaka kad zapali prema cesti.
Ono što je meni bilo sulugo: izađemo van da se istrči, njoj je životna preokupacija bila u toj dobi trčati čim ulovi čistinu, a onda joj postavljam granice - ne smije trčati na lijevu stranu, ne smije trčati na desnu stranu, ne smije na donju, ne smije na gornju, ustvari smije samo u krug promjera desetak, petnaest metara. I dan danas trči, i dok mi padamo s nogu, ona još ima energije ... i cijeli dan je u pogonu.

[Zdenka2]

o dosljednosti... postoji NE i ne. Prvo je za opasnosti, a drugo za ostale situacije.Oko prvog se ne pregovara, a drugo pristojnim argumentiranjem moze prijeci u da. Poceli smo pregovarati kad aje imala manje od godinu dana. Jedini uvjet je artikuliranje. Urlikanje 0 bodova, pokusaj pregovora, ok. Vjerujem da tako uci kada moras biti dosljedan, a kada to nije nuzno.

Rekla bih jos, kreni s Kalebom preko ceste, pjesice, za ruku. Drzi ga, pokazi mu cestu, automobile, pjesake; objasni mu kako oni cekaju da auto prode i tek onda idu prijeko. A onda mu otkrij semafor
i njegovu funkciju

Evo, na to sam ja mislila. Nisam mislila na jedan dan ovako, jedan dan onako, jedan dan spavanje u 9.00, drugi u 11.00 ili tome slične nedosljednosti. Mislila sam upravo na ovakvo pregovaranje u situacijama koje sam procijenila kao moguće polje pregovora. Moje iskustvo s djetetom počelo je kad je on imao godinu dana - u njemu su već bile formirane meni nepoznate navike, dakle ja sam već samim time bila stavljena u pregovaračku poziciju. Osim toga, on je od početka pokazivao izrazito snažnu osobnost kojoj je također trebalo dati prostora i ja sam to činila. Osjećala sam da ne može i ne smije moja uvijek biti zadnja. Bila je u stvarima koje su uključivale opasnost, pretežno i u onima koje su bile među mojim odgojnim prioritetima, a u ostalome sam nastojala usmjeravati, ali ostati fleksibilna. Dala sam Luni savjet koji sam dala, jer osjećam da je Kaleb također dijete posebno jake volje.

Inače se potpuno slažem s onim što vertex kaže o procesu sazrijevanja djeteta koje omogućuje daleko više fleksibilnosti i nedosljednosti nego na početku.

Ovo s prometom mi smo isto teško rješavali, jer M. nije imao nikakvog straha i nastradao bi stotine puta da ga nisam kao kliještima držala za ruku i bila neumoljivo stroga po tom pitanju. Mi živimo u jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica, a do jaslica/vrtića morali smo proći jedno od najprometnijih gradskih križanja. On mi se pokušavao istrgnuti iz ruke i ići bilo kamo. Jednom mi je, kao 1,5 godišnjak legao nasred pješačkog prijelaza dok su nadirali deseci desnih skretača. To je bila jedna od rijetkih prilika kada sam mu na licu mjesta dala po guzi. Zna se što inače mislim o kažnjavanju djece, ali za to mi nije žao, jer nisam imala vremena za pregovore i to je bio najbrži način da se on digne i makne s kolnika. To više nikada nije napravio. Puno lakše mi je bilo kad je počeo tečno razgovarati, a to je bilo s 2 godine. Tada je iz njega probilo ono što je možda tamo bilo i ranije, samo ne artikulirano: zašto bih ja stao, jer mi to semafor naređuje. Naime, on je osoba opsjednuta slobodom. Međutim, tada smo mu objasnili što je to promet, da poštivanje znakova i semafora znači prešutni dogovor koji nam svima omogućava da se krećemo po nekom redu i da budemo koliko toliko sigurni. Budući da je vrlo racionalan, to je prihvatio i počeo kretanje po vani shvaćati kao igru, pogotovo kad smo u to uvukli i priču o policiji koja sve to nadzire, a koja je njega fascinirala.

[tweety]

vertex, kao da si mi skidala misli i pretakala ih u riječi.

Luna, meni dosljednost nema stupnjevanja. Ali mi se pogled na situaciju razlikuje od nekih roditelja zato jer sam ja drukčija od drugih roditelja, kao što je i fran od druge djece.

Npr. Skakanje po stepenicama smo postavili ovako, skočiti se može samo sa zadnje stepenice na plato/odmorište. Naravno pokušao je skakati sa svake, pa je pokušao preskakati svaku drugu. tu je odlučno i dosljedno ne, ali može skočiti sa zadnje.prihvatio je to.
Špricati u kadi može uvijek, ako se kupa. Ako sam nekad preumorna ili mi se jednostavno ne briše za njim, onda mu to i kažem i zamolim ga da se taj put istuširamo.ako se ne želi tuširati, zaspati će neopran.

Da imam dijete koje neće raditi dramu oko toga ako mu se jednom nešto dozvoli, a drugi put ne i ja bi se ponašala drugačije. Ovakav moj pristup iznjedrile su zapravo nebrojene situacije koje nam se događaju od njegove prve godine.

Još jedan primjer. Šećemo se s Franovom grupom po botaničkom, sva djeca trčkaraju, ali se i vraćaju u vidokrug svojim roditeljeima. jedino ja moram vikati za Franom da se vrati. I sad slušam gomile primjedbi neka ga pustim, i što ne vidim da se svi vraćaju. Da ali ti prigovarači, ne vide da se samo moje dijete ne vraća. On jednostavno nema straha (ili je siguran u sebe ili u mene da ga pazim) i ne osvrće se. Što se njega tiče mogao bi proći pola zgb-a a da se ne okrene i potraži me. Naravno da je pristup mene i drugih roditelja u istoj situaciji drugačiji.

Ono što mi je super u cijeloj situaciji je da Fran super reagira na jasno postavljena pravila i dogovore (osim u ovoj fazi koju smo nasreću pregrmili).

[Svenovamama]

Ja nemam metodu, a nažalost ni recept. U Luninom opisu Kaleba prepoznajem svog momka. Momak vodi mamu u šetnju, a ne obrnuto. Što je naumio to će i ostvariti i ja mu to toleriram, osim naravno opasnih sitacija, a njih rješavamo tako da nekad otplače kraće , a nekad duže, ali odstupanja i pregovaranja nema. Objasnim sve riječima (koje zasad ne zarezuje), a potom pređem na djelo. Grozno se pri tom osjećam, ali mislim da u ovoj fazi, dok su još tako mali, nema treće opcije.

[BusyBee]

Nekako mi ta stroga dosljednost ne drži vodu. Ne znam, možda griješim...

Ne grijesis, bar ja ne mislim da grijesis. Stroga dosljednost je po meni krutost.
I pricaj mu, stalno, uvijek mu objasnjavaj zasto i kako.. ne moras u trenutku kad si mu pogazila neku granicu koju si jednostavno morala (maknula ga sa sredine prometnice), ako te ne zeli ili ne moze taj tren slusati (mene je Ema ponekad slusala, ako nije htjela, zacepila bi usi ili rekla da prestanem), pricekaj da se smiri, igrajte se dan kasnije s lutkicama ili rukama, prepricaj mu dogadjaj. Ali pricaj, pricaj, pricaj.

Ja sa jedno vrijeme imala osjecaj da pricom samo sebe umirujem, da nista ne dopire do Eme, i onda se jednom dogodilo da je hodala i nije napravila nesto (sto je redovito radila), nego je rijecima kojima sam ja nju umirivala objasnila zasto je to nesto opasno.
Isto, bojala sam se da svojom nedosljednoscu (dosljedna sam samo u stvarima koje su mi izrazito bitne i ticu se uglavnom njene sigurnosti, ali i to preispitujem kako raste i zahtijeva vecu samostalnost) i dozvoljavanjem pregovora ne podignem dijete koje ne poznaje granice, ali sada mogu reci da se cini da smo i dalje na pravom putu.