 |
|||
na brdovitom Balkanu još uvijek vrijedi ona: "žene rađaju, muški idu u vojsku..."
I vjerujem da bi veliki broj mojih prijatelja i dan danas reklo ono što sam i ja mislio prije nekoliko godina - "nije ni MŽ bila pored mene kad sam na -20C kopao rovove..."
Vidiš ovo ti je zanimljivo...Moover prvotno napisa
Prije nekog vremena sam čitala jednu knjigu u kojoj je bilo riječi o plemenskim običajima u jednom afričkom plemenu,najviše je bio naglasak na inicijaciji muškaraca kada dođu u određenu dob.Način inicijacije ,a ponajprije svrha je bila odlično objašnjena.
Svaki dječak da bi postao muškarac mora proći inicijaciju.
Uglavnom ,uvijek sam se pitala zašto žene ne prolaze slične rituale,tj. zašto se one (formalno)ne moraju dokazivati.Tada mi je sinulo da je neasistirani porod(koji je normalan u većini plemena daleko od civilizacije)određena inicijacija za ženu.
Dakle paralela porod -vojska meni je skroz na ok.
Nema inicijacije za zene jer zene imaju krvni ciklus, dakle, menstruaciju, porodjaj i klimakterij. Znaci prelazak iz jedne zivotne dobi u drugu je jasan i sad nikako ne mogu naci pravu rijec, uglavnom, vec posjedujemo tu mudrost.
Muskarci to nemaju i shodno tome u vecini plemena na svijetu prolaze inicijaciju koja moze biti opasna po zivot ali ju ipak gotovo svi prezive (jel zvuci poznato?).
Zanimljivo je da se muskarce (koje bi mi smatrali odraslima) i dalje smatra djecacima ukoliko nisu pristupili inicijaciji. Takodjer se zene koje nemaju menstruaciju smatra djevojcicama.
prema tome, prisutnost muža na porodu je jedan oblik moderne inicijalizacije... ?
Neeee, vama uglavnom ne moze vise nista pomoc, ostat cete deriscad....prema tome, prisutnost muža na porodu je jedan oblik moderne inicijalizacije... ?
Za ozbiljno, nisam to htjela reci. Uostalom, ja se slazem s Juanitom, jer postoje vrlo uvjerljivi dokazi da muskacima nije mjesto na porodjaju. To JEST zenska stvar. Nasa tajna moc.
Ali, onda su došle one... emancipirane... u borbi za ravnopravnost... lupile šakom o stol i rekle: "Sad je dosta! I naši muževi će sudjelovat u tome, umjesto da vani piju s ekipom i slave moju muku..."muskacima nije mjesto na porodjaju. To JEST zenska stvar. Nasa tajna moc.
Ali, onda su došle one... emancipirane... u borbi za ravnopravnost... lupile šakom o stol i rekle: "Sad je dosta! I naši muževi će sudjelovat u tome, umjesto da vani piju s ekipom i slave moju muku..."muskacima nije mjesto na porodjaju. To JEST zenska stvar. Nasa tajna moc.
O tome ne bih. Nije mi draga tema.
Slazem se da je porod zenska stvar. OSIM kad ga se pretvori u bolnicku . :/ U bolnici je meni muz dobro dosao da pita, trazi i objasnjava umjesto mene. Bio mi je dobra podrska, miran ko bubica, nije pitao, dosadjivao, dovikivao parole ohrabrenja i ostalo. Ali ipak sam se uvjerila da mi je najbolje odradjivati trudove sama, u miru i tisini.
Inace, svaka cast muskarcima koji odlaze sa zenama na porode.
Moover, to ti je isto ko kad je nasa draga Virgo jednom napisala: nije vazno sto sam doma i cistim blitvu, sve dok je cistim dobrovoljno.
Moover, to ti je isto ko kad je nasa draga Virgo jednom napisala: nije vazno sto sam doma i cistim blitvu, sve dok je cistim dobrovoljno.
ovo je, čini mi se, bila napisala kao odgovor na neko moje pitanje... baš si me sad raznježila, Zorana!
Hvala,Marta.sad mi je skroz jasno.Ovo zadnje me je zbunjivalo.
Ja mislim stvarno da netrazim puno.
netreba on uopce stojati meni "medju nogama" i gledati kako radjam,pa meni je prvoj muka od same pomisli.
Treba mi neko ko ce me zagrliti i reci "ti to mozes"ili "nebrini ja sam tu"
Zalosno je da mu to moram reci-jer sam nezna.Ispari se ko prrdez(sorry na izrazu)svaki put kad sam bolesna..Ako se i zatekne tu,moram mu sve reci..Onda to izgleda ovako:
JA-napravi mi caj
ON-kako?
JA-skuhaj malo vode
ON-u cemu?
JA-u serpici nekoj,neznam..
ON-U kojoj serpici?
JA-onoj najmanjoj..
ON-di je??
JA-di i sve druge stoje,u donjem ,lijevom pretincu,kad udjes u kuh s lijeve strane do stola..
ON-(trazi....)-nema je!
JA-kako nema?pogledaj bolje!
ON-nas'o sam!(sav sretan)
***
ON-koliko cu vode?
JA-ma malo..
ON-koliko malo?
JA-2dcl
ON-s cim cu izmjerit?hocu sipat vise ak ispari nece bit 2dcl?
(tu smo vec na fizici,kemiji i matematici)
JA-izmjeri sa jednom salicom...
ON-di su ti cajevi??
JA-u P***I M******I!(placem,iznervirana do ludila!)
Mislimhallo?!Akutno je!!Pomazi!Nepitaj!Daj caj!Pridrzi mi glavu kad povracam,pokrij me kad lezim..I sl.
Nije da me nevoli,ali jednostavno nerazmislja u tom pravcu..
Ja nemam snage to sve pricati i traziti,pa duram i pomognem si sama koliko mogu..Porod je prica za sebe.Na prvom je prelezao na sacco-vreci,snimao mene kamerom,spavao..Da nije onih divnih babica mislim da bih se rasplakala od muke i nemoci..
Odradicu ja i ovaj porod-on nek snima
slabo si ti njega izdresirala...
Re: Tata na porodu - vaše iskustvo?
to je i moj govorio + ja ću se onesvijestiti
ništa od toga se nije dogodilo, treba ti podrška i ne mora ništa raditi, dovoljno je da s tobom razgovara i da ti doda koji put čašu s vodom, da te pomazi i poljubi između trudova, da ti kaže da te voli
Aleta
pa naravno da se ne ljutimMamma Juanita se ne bi trebala ljutiti na mene što mislim da nekim ženama trteba bliska osoba a ne stručna pratiteljica. Nismo svi isti....
ja samo volim raditi razliku između onoga što ljudi iznose kao opću istinu i onoga što je njihovo mišljenje
Da nisam bio, ne bih znao što sam propustio. Ovako sam bogatiji za jedno nenadoknadivo iskustvo. Mislim da su gadno uskraćeni parovi koji to nisu prošli zajedno.
Vjerojatno se dežurnim feministicama na ovakve "izljeve" pale crvene lampice, ali razmišljam kroz očekivanja djeteta: oba roditelja bi trebala biti zajedno i sretna u zajednici. Sve ostalo je kompromis.
meni je moj puno značio,vlažio mi usta mokrom gazom, imala sam njegovu ruku za stiskati u fazi najjačih trudova, a opet mi je u trenucima i išao na živce (ali naravno da mu nisam to rekla) kada me je stalno ohrabrivao i govorio mi kako mi se divi...
Na samom porodu nisam previse dozivljavala muza koji se, iz nekog razloga, silno trudio da mi odvrati misli od poroda (neznam otkud mu ta ideja) pa je cijelo vrijeme pokusavao biti duhovit. Npr. pratio je trudove na ctg-u i govorio; daj ne glumi, ovaj uopce nije bio tako jak... i sl. Da, zivcirao me u tom trenutku. Tek kasnije, nakon par dana, shvatila sam koliko mi je znacilo sto je bio tamo. Koliko me bilo strah dok ga nije bilo i koliko sam bila opustenija kad je dosao i drzao me za ruku. I on je stalno prije poroda govorio da ce se onesvijestit a na kraju, ne samo da se nije onesvijestio, nego je cak bio i toliko znatizeljan da je virio dolje kad je glavica izasla. On je odusevljen sam sa sobom, mene vise cijeni i stalno mi govori da se divi mojoj i opcenito zenskioj hrabrosti a meni je uljepsao porod. Tako da sam ja definitivno ZA!
ja sam mišljenja da bi tata (ili bilo tko drugi) trebao biti s ženom na porodu. meni je konkretno falio muž, i to užasno.... onaj čas ne toliko tokom poroda, koliko odmah nakon poroda... ali sad kad razmišljam, u bolovima htjela sam sve ono što sam prije govorila da neću (čak i epiduralnu), i za što bi se valjda doživotno kajala.
porod ko porod bio je odličan, brz, takoreći bezbolan (ne bezbolan, ali jako jako kratak pa brzo zaboraviš), ja sam bila mirna i staložena... Vodeći se činjenicom da su sve žene prije mene rodile, pa da ću i ja nekako, vodeći se činjenicom da su žene već godinana rađale u bolnici pa da se nemam što buniti (ma doktori bi rekli savrsena pacjentica). Ja sam u bolnicu došla doslovno obaviti što sam imala (roditi) i onda uživati s malom, MM u našoj maloj obitelji.
Ali, svuda se tu vuće onaj gadan osjećaj samoće. kad te ostave u boksu samu u trudovima, prikopčanu na CTG i svaka minuta ti je godina, svaki trud traje predugo....
MM nije izričito rekao da ne želi samnom, rekao je samo da misli da će on nekoga "ubiti" ako vidi da se ja mučim, a nitko mi ne želi pomoći. Nije rekao da mu je to gadno (jadničak radi takav posao da se nagledao gadnih stvari) i da će se srušiti, nije rekao da ne želi, nego da mu nije jasno kako mi može uopće pomoći ako počne histerizirati na doktore. nisam ga htjela nagovarati, nadala sam da će kad me bude vodio u bolnicu i kad ga pitam dal bi ipak išao samnom pristati, ali to se nije dogodilo. ne zato jer nije htio, nego zato jer nije stigao do Rijeke
ja kad sam pred kraj trudnoće bila kod mojih u Ri, jer na našem lijepom otočiću nema rodilišta, pa me u rodilište vodila mama (iako je bilo dogovoreno da će on na prve znakove krenuti prema Rijeci, odvesti me na neki ručak, prošetati se samnon i onda polako u rodilište - imali smo cijeli plan jer kao trudovi traju satima
mužić još nije prešao na kopno, mama ga je zvala da sam već rodila. znači on ni da je htio nije mogao fizički stić i biti samnom (možda se zato i ne ljutim na njega).
ali činjenica da sam bila sama ubija me, ma da sam bar imala mobitel pa da ga mogu nazvati i plakati mu od sreće. najgori su mi bili ti trenutci najveće sreće koje sam provodila sama, ni malu mi još nisu dali, a od uzbuđenja nisam mogla spavati. strah da će me opet ostaviti samu nakon poroda, da ću opet razmišljati jeli njemu netko javio, jel se on brine...
znam da njemu nije mrsko da bude samnom na ovom porodu jer mi mama uvijek ponavlja da kad mu je javila da sam rodila kako je par puta pitao dali sam ja dobro, jesam li lako rodila, prirodno kako sam htjela, jesu li me rezali, kako sam sad... znači i njemu je falilo to vrijeme koje nije znao što je i kako je... (a nas dva smo jako jako povezani)...
čim je stigao u rijeku, otrčao je u rodilište, kleknuo kraj mene uz krevet i ljubio me, mazio i plakali smo skupa, od sreće, ljubavi, zadovoljstva. tražio je da mu donesu malu, koju je toliko ljubio i plakao nad njom, da je bila sva mokra, ali to je bila njegova kćer. i tako smo nas tri postali potpuna bitelj tek nakon 3 i pol sata od poroda?!?
već pokušavam nešto mu natuknuti i nailazim na dosta plodno tlo, jer sama činjenica da nije prvi koji ju je vidio nego moja mama (?!? stvarno jako volim svoju mamu, ali s njim sam napravila to dijete i ona mi poslije poroda baš nije previše značila), da je morao čekati i da zna kako sam bila poslije jadna, tužna i usamljena, ne sviđa mu se...
evo, pretjerala sam s dužinom posta
MM je bio sa mnom na porodu i zahvalna sam mu do neba! Bilo mi je puno lakse dok me je drzao za ruku i davao mi vode da pijem. Sreca moja. Da nije bilo njega bila bih sama jer su doktori isli na veceru i pili kavu.
moj nije htio ići na porod nakon susjedovog pada u nesvijest.htio susjed biti na porodu prvog djeteta.sve ok bilo dok djete nije počelo ići van i on tras,pade u nesvijest.porod gotov,majka i djete super a tata u susjednom boksu u rađaoni laži na krevetu dolazeći ka svijesti.kaj bi bilo da moraju muški rađat,pa umrli bi od muka i bolova.još dan danas ga zezamo.na rođenje drugog djeteta nije ni pomišlja.na prvom porodu snima kamerom
,al su i snimili i njega na krevetu u boksu za uspomenu i dugo sijećanje.
na prvom porodu snima kamerom
,al su i snimili i njega na krevetu u boksu za uspomenu i dugo sijećanje.
ježim se na riječ moć, posebice u ovom kontekstu.JEST zenska stvar. Nasa tajna moc
stoga, kao dežurni feministički pitbull smatram da je očevima itekako mjesto na porodu, kao što im je mjesto i u odgoju djece (kao i u kuhinji
a za rođenje zxuje mm često zna reći "moj švicarski porod".
Meni mm pomaže na porodu tako da nešto priča, a ja slušajući njegovu priču odmičem koncentraciju s boli na priču i to mi puno znači. Ne znam kako bih da njega nema na porodu, kako bih svladala i podnosila trudove, ovako su mi rekli da sam bolja od većine rodilja jer me se nije čulo.
a ja se ježim ovakvih stavova.ovako su mi rekli da sam bolja od većine rodilja jer me se nije čulo.
Bambi, stvarno nije ništa osobno.
Nisu mi rekli da sam dobra zato jer me se nije čulo, nego da dobro podnosim, a ja sam sama zaključila da je to zato jer me se nije čulo.[/quote]ovako su mi rekli da sam bolja od većine rodilja jer me se nije čulo.
ok, to malo ublažava onu rečenicu, ali mi je svejedno koma da se mjeri koliko je neka rodilja "dobra" po tome u kojoj se mjeri, namjerno ili nenamjerno, glasa.
neki "super" porodi prođu uz snažno glasanje, neki skoro pa tiho, to nije mjerilo toga kako se koja žena nosi s trudovima.
i u seksu su neki tiši, neki glasniji, a ne pate, već uživaju
ja sam se zato derala kad su me šivali jer to je bilo 10 puta gore od poroda pa je dr. rekao "ovo još nisam vidio", a ja njemu "zašto mi i sada niste dali da mm bude samnom, jer bih onda mogla podnijeti bol"
Bio sam na licu mjesta kad su stigli moji "paketići", 2 komada
Prvi puta sam si mislio, što ću ja tamo, hoću li biti od ikakve koristi... Kada je sve prošlo, bio sam toliko sretan i uzbuđen i nikako nisam mogao razumjeti da netko ne želi prisustvovati porodu.
Drugi puta me je bilo jako strah, "što ako me ne puste unutra?"... Čekao sam u autu ispred ulaza u rodilište da me nazovu (a stigli smo u bolnicu u 2 u noći, bebica je rođena u 6:25).
Sasvim je jednostavno, to su dva najsretnija događaja u mom životu!
Sudjelovao sam na oba poroda. Mogu reći da je to jedno krasno iskustvo.
Svakom bi budućem ocu to toplo preporučio.
Sve sam detalje s oba poroda fotodokumentirao tako da si mogu ˝ponavljati˝gradivo. Ev. treće djete mogao bi poroditi i sam (ne da se hvalim). Stvarno sam bio od početka do kraja, drugom djetetu sam prerezao i pupčanu vrpcu (to vam je kao kada režete svečanu vrpcu).
Ludnica.
Ženama svaka čast, a ˝muškarčinama˝
Dečki više poštovanja prema ženama jer to kaj one prolaze fakat treba izdržati.
Svim budućim majkama sretno na porodu a budućim tatama obavezno ponesite fotic, nećete požaliti.
kad sam ostala trudna pitala sam ga dali želi biti na porodu, jer iskreno meni bi bilo drago da bude prisutan(ako samo skupa napravili dijete
jako sam sretna što je bio prisutan jer kako i same uvjek kažemo:porod je nešto nezamjenjivo i neopisivo dragocjeno za ženu i djete.tako isto smatram da je i za mm isto to bio jedan nezamisliv i nezamjenjiv osjećaj(što je i sam potvrdio i savjetoval našim frendovima koji očekuju bebače).
i još ću samo pohvalit svoga muža jer je bio divan u svakom trnutku poroda.bilo ga je svugdje,što sa fotićem što sa kamerom ,čašom vode a opet uz mene u svakom mom trudu.
ako ikad ponovno budem trudna mm će svakako opet bit i na porodu.
Svaka mu čast
malo nas je al smo pravi
Evo, moje se iskustvo razlikuje od ovih posljednjih. MM nije bio ni na jednom ni na drugom porodu, uglavnom iz objektivnih razloga - prvi put jer ga nisu pustili unutra zbog gužve, drugi put jer sam tako brzo rodila da nije stigao u bolnicu. U retrospektivi, mislim da je i bolje bilo tako. Ni zbog ženske snage/moći isl., ni zbog srama, ni zbog tone drugih razloga, nego prvenstveno zbog naših karaktera. Ja sam osoba koja sve teško voli odraditi sama, a on bi svisnuo da je morao samo stajati i ništa ne poduzeti, jer je inače menadžer koji sve mora imati pod kontrolom. Zato mislim da bi se parovi trebali dovoljno poznavati da procijene što je za njih bolje, a ne ovise o očekivanjima i modi okoline.
MM je bio na porodu i znao je da će biti davno prije nego sam ostala trudna. Ja sam imala viziju u glavi kako će mi masirati leđa, držati me za ruku, podnositi salve mojih napada
Iako mi je pasao mir i tišina, drago mi je što je bio sa mnom, a njemu je to prekrasan, nezaboravan i najljepši doživljaj u životu.
Što se tiče tata koji se boje krvi i igala, mislim da im je to slabi argument za nedolazak na porod. Najkrvaviji dio poroda nastupa kad beba već izađe, točnije nakon izlaska posteljice, a u tim trenucima tata već zaljubljeno promatra svoju bebicu.
No, prisustvo oca na porodu mora biti željeno od strane obiju partnera. Također, budući tata mora biti upoznat i sa mogućnošću da bude izbačen iz boxa ako njegova draga u tom trenutku osjeti želju da bude sama.
MM je bio na porodu i ne znam kak bi mi bilo da ga nije bilo. Skoro svih 12 sati masirao mi je leđa, držao za ruku, podsjećao me kako disati kroz trud kad bih ja zbog boli zaboravila. Ma bio je sjajan. Namučio se kao da je i on rodio. Stvarno mi je bio prava podrška. I psihika i fizička. Stvarno je lijepo kad imaš nekog svog uz sebe u tim trenucima.
Meni su najsmješniji oni koji ne žele ići jer se boje krvi i sl. To mi je najgluplji izgovor. Većina njih su vozači i kaj naprimjer da naleti na nesreću gdje ima ozlijeđenih, neće valjda reći "ajd bok ljudi, ja se bojim krvi" umjesto da pomogne
MM je bio sa mnom i puno mi je pomogao.
Prvo, ja sam se jako brzo otvorila (5cm u pola sata) i on je taj koji je digao paniku da dijete izlazi (bila sam sama u boksu jer su sestre i dr valjda morale pit kavu i tračat - i ne, nije bio gužve, ja sam jedina rađala u to vrijeme). Ko zna kak bi završila bez njega, mene nisu previše doživljavali kad sam pokušavala objasniti da se nešto dešava.
Drugo, zadnjeg djela poroda se sjećam kroz maglu, on mi je kasnije sve prepričavao.
I treće, ne bih mu uskratila da on bude prisutan u trenu kad njegov sin dođe na svijet.
A uostalom, ako je mogao biti prisutan kad se L radio, može biti i kad se rađa
prijedlog adminima...
se mogu spojiti teme
evo jos jedne identicne
muzevi na porodu?!?
Moj porod je malo kasnio...upravo radi mog muža....prekasno su ga uveli...pa mu nisu mogli naći veličinu one zelene odore....tak da ono kaj ide na glavu njemu je bilo taman za noge...
M A M I C A ovo je fantastična priča. Smijala sam se od srca.
Moj muž je bio na porodu. Prije poroda su neke moje frendice u društvu pričale kak je glupo da on ide, da mi ne može pomoći, da je onda bolje da ide moja mama ( na što je moja mama rekla da ako netko treba ići, da je onda to budući tata ), strašile ga s krvlju ( kao da idem na giljotinu ) itd.
Moj muž je na porodu bio divan. Porod je prolazio super, otvarala sam se bez dripa, trajalo je nekoliko sati ali sam s mužem u boksu brbljala, naslikavala se između trudova i puhanja. On je inače vrlo nespretan i smijali smo se do suza kako je stalno nogom udarao o neki stolček, a pošto je bila noć sve je odzvanjalo, zalio me vodom dok mi je vlažio usta...
ovisi o tome kako žena doživljava svoj porod. Mi smo na naš dugo čekali i proživjeli smo ga punim plućima. Da se razumijemo, bilo je i teških trenutaka i jakih bolova ali da nije bilo njega teško da bih se sjetila kako pravilno disati. Ja sam slušala samo njega. On me vodio kroz cijeli porod. Babice su došle na kraju kad je već glavica bila dobrano vidljiva. Čak smo i tiskali sami u boksu. Naravno, uz odobrenje babice.
Ja iskreno nikada ne bih rekla da mm može biti tako mentalno jak da bi mogao podnijeti pola tereta jer je to zaista i ponio. MM isto ne zna skuhati čaj ali je naša djevojčica prvo ugledala svog tatu.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom