Da se razumijemo ja svoju svekrvu stvarno volim,ali mi ide na živce kad mi pametuje kao da sam nenormalna :/ i ne znam sama što je dobro za moju bebu.Prisiljeni smo živjeti s njegovima i ja moram trpjeti sve i svašta i glumit da je sve ok.Puca me pomalo depresija od svega a što je najgore vratili su mi se panični napadi koje nisam imala skoro cijelu trudnoću,tako reć pucam po šavovima,a nisam se u redu odmorila još od poroda jer svi rade a ja sam morala ostajati sama s bebom i kako to sve ide kuhati,prati i.t.d.

Užasno se osjećam.Jučer sam išla do ove susjede i uhvatio me panični napad,da znate kako je tužno gledati svoju malu kćerkicu a ne možete se pomaknuti

,užas,živi užas tako mi je bilo teško...

Tako je majušna i nemoćna,bojim se svog stanja,a ne želim da nitko zna osim mog muža.Još gore što sam na selu i nemam nikakvu prijateljicu da joj se povjerim,moj je dan u 4 zida i svi govore moraš se malo osloboditi ,kreni već jednom,a ja jednostavno
nemam snage da se pokrenem

strah me izaći vani,opet kada sam bila u gradu vidjela sam svoje frendice kako skupa šetaju svoje bebaće,priči nikad kraja i pošla sam plačući doma...

Osjećam se kao zatočena u nekom zamku.Ne znam možda sam vam dosadna ali sam baš istresla dušu i puno mi je lakše.Moju lutku sam ja rodila i kada mi je Bog darovao valjda je vjerovao da ću se moći brinuti za nju,inače kada smo u naša 4 zida sve je ok..
