dakle, iz novonastale situacije u kojoj smo moja djeca i ja postali jednoroditeljska obitelj uspjevam se dosta dobro nositi sa svim strahovima, izazovima... iskreno rečeno osjećam se puuuuuuuuno bolje nego što sam mislila da ću![]()
no jedno me muči - moji klinci su još mali, a njima je njihov tata savršen (ne vide oni ono što ja vidim...) Josip (stariji) ga naprosto obožava. Tata se pojavljuje i igra s njima, glupiraju se i svašta.. Normalno je i logično da J. i M. uživaju. Ja to nemam nikakve namjere mijenjati.
ALi (na to me je potaklo pitanje moje 7-godišnje nećakinje) što reći kada oni počnu pitati zašto mi nismo zajedno? Ne želim im pričati ništa loše protiv njihovog tate, to mi se čini "nisko", ali bojim se da će se ljutiti na mene što sam im "otjerala" njihovog tatu, i što tata ne živi s nama. a to ne znam kako bi podnijela, tj. kako bi se nosila s time![]()
oni roditelji koji imaju malko stariju djecu - kako ste o tome razgovarali? kako su to oni razumjeli? jel su se ljutili? Ili su to jednostavno prihvatili kao normalno?
Jel radim paniku prije reda?? :?