kako da ubijem nadu i krenem dalje???
Help!
Moram ovo podijeliti sa vama jer me doslovce razdire, unaprijed isprika ako topic bude poduži- jednostavno to mora izaći...
Iako smo već oko pola godine razdvojeni, i upravo u procesu rastave, a ja na svim ostalim poljima već dugo sa sinom funkcioniram prilično ok samostalno (posao, kuća, obaveze,....), nikako se ne uspijevam riješiti nade da će se on napokon sabrati i vratiti, da će prevagnuti ljubav, da će shvatiti,....
Otišao je u afektu.
Zbog i nakon razdoblja grozno mučnih svađa koje nismo više uspijevali riješiti konstruktivno, vrtili smo se u zatvorenim krugovima nezadovoljstva zbog nakupljenog stresa, obaveza i manjka strpljenja i razumijevanja, udaljili smo se jako.
Sada vidim da je on u nekom trenutku unutar tog razdoblja jednostavno odustao od nas. Tada sam to tumačila potrebom za više slobode i vremena za sebe, dečke i odmor od svakodnevice- pa sam preuzela više na sebe i čekala da se sabere.
Moje nezadovoljstvo njegovim sve češćim izbivanjima i dolascima kući u neka nedoba i u očajnom stanju nisam uspjevala više sakriti, kao ni nesigurnost u sebe i njega koja je samo rasla, sve više smo se svađali jer je moje pokušaje da mu objasnim kako se osjećam i u koju me poziciju stavlja dočekivao gardom obrane i branio se napadom na mene: da pametujem, da ga gušim, da mu je dosta polaganja računa, osjeća se kao na robiji, guši ga brak, nije sretan,....
Napominjem da je od samog početka on bio taj koji je bio 100% odlučan da želi brak i obitelj drugačiju od svojih prijatelja čije žene su svedene na služavke koje se vara i laže, koje sjede doma dok dečki ruže i piju,... Imao je san, najdivniji san o nama i djeci, obitelji koju sam nije imao jer se njegova ružno raspala dok je bio mali zbog čega je bio posesivan i u nekakvom grču nepovjerenja i rekla bih nesiguran, tražio i očekivao od braka apsolutnu ljubav, vjernost, uvid u cjelokupan moj život,... a ja sam ga jako voljela i vjerovala da ću svojom ljubavlju od njega učiniti sigurnog, mirnog i opuštenog partnera. Živjela sam za njega, našu obitelj, snove.
Pogriješila sam u procjeni; on sam nije uspio pratiti tempo discipline koju nam je nametnuo, pukao je i stvarno postao egoistična, bezvoljna, grintava, nezadovoljna i svadljiva osoba koja samo brine o svojim zabavama, nogometima, kartanjima i izlascima, a mene je totalno zanemario i sveo na osobu koja sjedi doma.
Od kada je otišao on je drugi čovijek.
Ponovo razgovara samnom o sebi, ponovo razgovara o meni i primjećuje me kao osobu, provodimo najljepše vikende sa našim sinom zajedno, uspijevamo se sve oko rastave dogovoriti prijateljski.
Kaže da nas voli, i da me voli i cijeni, ali da ne može više nikada biti u braku jer nije bio sretan, ne zna tako živjeti, osjeća se izmaltretiran,... Želi biti uz nas na neki svoj način, uz sina isto, ali me moli da ga pustim i da ne budem tužna i nesretna jer ja nisam ništa kriva, da si nađem nekoga tko će me zaslužiti jer on nije i ne može biti dobar muž, kaže da je pitanje sekunde kada će nekoga poželjeti sastrane,.....
Raspadam se!!!!!!!!
Znam da sam sada puno mirnija jer ga ne gledam kako odlazi van u vrijeme kada ja i Pikula zagrljeni odlazimo na spavanje (naravno da uznemirena ostajem još satima budna), imam svoj stan, posao, interese, ljubav prema životu, ALI i NADU VELIKU I SNAŽNU NESALOMLJIVU NADU U NJEGOV POVRATAK K NAMA, jer osjećam da se volimo, a znam da se kao muškarac i žena privlačimo jednakim žarom.
Bojim se da je imao prevelika očekivanja i iluziju o braku, neki ideal o obitelji bez problema u kojoj samo cvatu ruže, o kojemu je sanjao jer ju nije imao i da se suočen sa stvarnošću i svakodnevicom razočarao.
Pokušala sam hrpom razgovora, pokušala da odemo u savjetovalište, odlazim sama, a on je izgubio vjeru u brak i kaže da nikada, nikada više u životu u brak ne želi i znam da se nije zaljubio sastrane.
Volim ga još jako i ne zamjeram mu, dobar je tata, dobar je čovjek, ali pobogu šta mu se dogodilo da je postao takav?????
I zašto stalno imam osjećaj da se još imam čemu nadati?
Kako da se riješim osjećaja da mu mogu pomoći kada je očito da nosi duboko tu traumu svojeg djetinjstva zbog koje rađe odustaje umjesto da se bori??
Molim vas, treba mi vaše nepristrano mišljenje, podrška, kritika, bilo što....
Patim užasno, a osjećam da imam snage i želje nadati se do kraja života. Koji mi je vrag!!?? Hoće li se vratiti?
 |
|||
Odgovori s citatom
nakon toga 
sorciere prvotno napisa
Svaka osoba nosi neko svoje iskustvo i kreira svoje stavove, a meni je bilo važno čuti sve različite poglede na stvar. Priznajem, neki su bili šarf!