Vec se duze vrijeme pripremam napisati pricu o mom porodu. Jer ipak sam svijesna da mozda svaki dan zaboravim koju sitnicu, a to nikako ne zelim. Cesto sam sa suprugom razgovarala kad cemo poceti raditi na bebi, al nikad ni sami sebi nismo dali neki detaljan odgovor. Ja sam pila pilule, a kako sam ih uvijek kupovala za pola godine, odlucila sam da popijem sve tablete koje sam kupila pa onda prestati pa kad bude dobro dode , to je znacilo jos 3 mjeseca.

I onda smo u veljaci prosle godine isli doma na ferije. Toliko sam uzivala sa svojom obitelji, bio mi je i rodendan tih dana da sam potpuno zaboravila opet poceti uzimati pilule. Sjecam se da sam u nedelju morala poceti sa ciklusom. U cetvrtak sam bila kod ginekologa na pregledu i on mi je rekao da ako hocu nastaviti piti nek zaboravim na prve zaboravljene 4 i krenem dalje od pete, ali da to nije vise sigurno i nek koristimo i kondom. Medutim, mi smo te rijeci prihvatili lezerno i naravno nismo koristili kondome a ni pazili ikako drugacije.

I tako dode dan kad meni treba doci menstruacija....a nje nema. I naravno odmah sam pomislila na trudnocu. E sad mi je bila malo frka jer sam pila te pilule. U ponedeljak sam odmah kupila test i stvarno je bio pozitivan. Ne mogu rijecima opisati taj predivan trenutak kad sam ugledala plus. Bio je stvarno tu, neplanirano, ali me ucinio najsretnijom osobom na svijetu. Suprug mi je bio na sluzbenom putu pa sam mu novost rekla preko telefona. I on je bio jako, jako happy.

Trudnoca je tekla u najboljem redu, doktor mi je uvijek govorio neka se ponasam ko da i nisam trudna kako je sve u redu. Hodala sam svaki mjesec na kontrolu, uvijek mi je bio radeni ultrazvuk, kasnije i svaki radeni i u 3D i sve to lijepo snimano na CD za uspomenu. Oko 5-tog mjeseca trudnoce mi je doktor rekao kako je beba prevelika za to doba i neka malo pripazim na prehranu, tj.neka izbacim slatko da beba nebi uzimala puno secera od mene. I tako sam ja prosla ostatak trudnoce bez iceg slatkog (nikakvo voce, cokolade, kolaca....nista nisam takvog jela). Srecom sve je i dalje teklo jako uredno, beba se na vrijeme spustila, znali smo da nosim djecaka pa smo ostatak trudnoce mucili muku s imenom.

Termin sam imala 15.11. a 13.11. sam bila na kontroli. I veli meni doktor da imam malo poviseni tlak i povecani br.bjelancevina u mokraci (a tako mi je bilo isto i na kontroli od prije 10 dana) i da on ne vidi razlog cekanja, da mogu u bolnicu i da ce mi izazvati porod. Ja sam bila jako uzbudena, moj suprug isto, kao da nismo jos bili svijesni da cemo zacas drzati nase zlato u rukama. I tako mi krenuli put bolnicu. Docekala nas babica, pa je uslijedio jos jedan ulz, pa ctg i oko podneva sam dobila prvu tabletu, pa oko 17 dvije. Nikakve trudove nisam osjecala.Babica mi je rekla da ako necu moci zaspati da ce mi dati tabletu za spavanje kako bih ujutro imala snage za porod. Navecer sam isla gledati malo tv i pricekati da se suprug vrati i da onda idemo skupa spavati (njemu su slozili pomocni lezaj kraj mog kreveta). I krenuli mi spavati oko 23h i taman ja zaspala kad osjetih neke grceve (bili su to onakvi grcevi kakve sam jos kao cura imala kad bih dobila menstr. ; sjetila sam se odmah rijeci svoje mame kad mi je jednom tako rekla .“Mislis da te to sada boli? Cekaj samo kad ces roditi, boljet ce puno puta vise." Tako da sam tada znala da polako pocinje. Babica je dolazila svako malo u sobu da vidi kako sam, masirala mi je leda u trudu, provjeravala koliko sam otvorena. Predlozila mi je kadu da se malo u vodi opustim, al posto i inace nisam tip izlezavanja u kadi sam odbila. Trudovi su jako bolili, pa sam pocela sa babicom pricati o epiduralnoj, a ona meni veli :“Gospodo, priroda zna sto zena moze podnijeti, nemojte uzeti epi., vidjet cete da vi to mozete, granice vase izdrzljivosti su daleko vece nego vi to mislite“. I onda mi je dala neku injekciju u nogu koja smanjuje bol tako da sam cak izmedu trudova i malo tu i tamo odrijemala, a epi. smo odlucili da necu uzeti. U to vrijeme nakon prvih trudova sam svako malo jurila na wc, tamo mi je nekako najudobnije bilo, na sto je babica rekla da je to super i neka se samo isprazim (nisam dobila nikakv klistir). Oko 5 ujutro se selim u radaonu koja je jako lijepo opremljena (vec mi je poznata jer smo bili jednom prije na razgledavanju i upoznavanju odijela). Trudovi su vec jako jaki, ja se lijepo otvaram, samo sto se puno toga ni ne sjecam jer sam bila vec jako umorna i na trenutke se gubila, na trenutke zaspala...2 puta sam i povratila, bila sam jako zedna pa mi je dragi stalno davao malo vode za piti. U 6 je dosla druga babica, jedna mladja i bilo mi je pomalo zao sto ova otprije odlazi, ali mi je zena rekla kako je ona vec starija i umorna i da bolje da je zamijeni mlada i odmorna. Nakon toga se nekako sve brze odvijalo, ja sam mijenjala polozaje : malo na loptu, malo cetvronoske, pa na maya stolic, ali meni je najudobnije bilo na krevetu, tad bih se uhvatila za sajlu i mogla lijepo na bok okrenuti. Ne sjecam se kad je bas za pravo porod poceo, znam samo da sam morala puno tiskati, disati, tiskati, disati i imala sam osjecaj da ce tako u nedogled. U jednom mi je trenu rekla da ce me razrezati da beba lakse izade na sto sam ja rekla samo ok (muz je rekao da je cekao kad cu skociti do plafona kad mi je prilazila skarama, a kad ja ono nisam ni reagirala ) Stalno me ohrabrivala kako ja to radim super, da jos malo i da bude sve gotovo. Onda je dosla i doktorica i znala sam da je stvarno jos pitanje minute kad ce sve biti gotovo. U tim svim bolovima sam mislila da ako me netko pita kako je bilo da cu reci, grozno, bjezi na carski, sto naravno vec sada ne mislim. I onda napokon babica veli, evo vidim vec glavicu, hocete opipati? I uzela mi je ruku i stavila medu noge i stvarno sam osjetila nesto meko i toplo. Kad je muz dosao da i on vidi i opipa je glavica pobjelga opet vise pa je morao cekati sljedeci trud. No sa sljedecim trudom je glavica vec izasla i kad mi je rekao da vidi glavicu i da je vani ja sam nekako dobivala snagu i kad je naisao sljedeci trud stisla sam iz dna duse i nase predivno zlato je ugledalo svijet u 9h i 8 min. Malo je zaplakao, a ja sam „vikala“ na muza nek brzo sve slika. Tad je on prerezao vrpcu, malo su ga obrisali i omotali u toplu deku i stavili ga meni na prsa. Ponudila sam mu sisu ali je malo samo povukao i zacas zaspao. Doktorica me za to vrijeme sivala (nisam bila obrijana), a ja i suprug smo uzivali promatrajuci nase zlato. Nakon sto je sivanje zavrsilo su nas ostavili same do podneva a mi smo ljubili nase zlato, javljali svojima lijepi vijest i uzivali u svojoj novoj obitelji. Onda sam ja osjetila nesto toplo na rukama, i imam sto vidjeti, prvu stolicu svog sina. Tad smo pozvali babicu i ona je onda izvagala i izmjerila Matea, imao je 3690g i 48cm (sto bi rekla da ga nije dobro izmjerila jer je nakon 10 dana imao 53cm, al nema to sad veze). Tad mu je svezala pupak i onda ga s mojim dragim okupala dok sam ih ja gledala s kreveta i jedva se suzdrzavala da ne odem i ja tamo. Kad su ga lijepo uredili onda je sljedilo vec prvo fotkanje za internet: http://www.spitalbuelach.ch/index.php?id=392

Nakon sto sam rucala odvezena sam u sobu s Mateom u narucju i u sobi on dobiva svoj krevetic. Soba je bila jako lijepa, dvokrevetna s kupaonom (u kojoj je bilo ulozaka i wc papira), imala sam, svoj tv, telefon, krevet mogla mijenjati u bezbroj polozaja, svaki dan birati jelo za drugi dan, tj. dorucak je uvijek isti, a rucak i veceru biram izmedu par menija (eh, bilo je ko u hotelu s par zvijezdica ), ima unutra stolic za prematanje s pelenama (pampersima tj),maramicama i odjecom. Popodne dobivamo prvu posjetu (sve posjete dolaze u sobu) i zacas dolazi vecer i ja sam vec bila jako umorna te sam zamolila sestru nek uzme na par sati Matea da se ja malo odmorim i naspavam. Oko 22h dolazi sestra i nosi Matea, veli da je vrijeme za papanje. I tako on polako sisa i zaspi na sisi te sam ga stavila u krevetic i od tada se nismo razdvajali vise, stalno smo bili jedno uz drugo. Sa dojenjem je bilo dosta muke na pocetku jer je Mateo stalno jezik stavljao gore i nikako nije mogao dobro bradavicu uhvatiti, tako da sam pocela dojiti sa sesiricem i tako je ostalo do danas, srecom nismo imali nikakvih problema do sada. Moram reci da sam jako bila zadovoljna kako mi je bilo u bolnici, od poroda do boravka. Vjerojatno sam dosta toga izostavila, nesto vec stvarno i zaboravila. I da, istina je, sva bol odmah prode cim se dijete dobi u narucje, zaboravi ipak malo kasnije

Danas je vec 7,5mjeseci proslo od toga, vrijeme juri, Mateo je pravi Indiana Jones, a ja i dragi smo poceli raditi na drugoj bebi. Voljela bih kad bi i u HR jednog (skorog)dana bilo ovako sve lijepo organizirano i ljubazno kao ovdje u Svicarskoj. Vjerujem da bude....

















[/img] :/ :/ :/ :/