U vezi dvije godine, zatrudnila, oženili se, rodila, on krenuo bančit, upušavat se i više biti ispod mamine halje nego s nama.
Živi u gradu a ja na moru, u velikoj kući kod mame koje nema skoro nikada, dok je on u malom stanu sa starcima.

I ne vidimo se, ne pričamo, on je na razini petnaestogodišnjaka, i uskoro će sve biti gotovo.
Sve je u redu dok je curica sa mnom.

No tako mi je žao....

Nismo u braku ni godinu dana.

I ne znam što da radim, on sve shvaća kao veliku igru. Doduše, i on ima samo 20, no je li vrijedno truda?
Nema komunikacije niti želje, čak ni ne znam dali ga volim.

Tia nije bila planirana ali je volim više od ičega i nije mi žao što je tu.