Namjerno stavljam topic na ovaj pdf, a ne na "Izazove roditeljstva", jer Andrej ipak ima tek 3 godine, pa su mu verbalne mogućnosti bitno drukčije nego npr. kod sedmogodišnjaka.
Iako on dosta dobro priča, puno priča i sve kuži, u situacijama kad se preporučuje "razgovarajte s djetetom o tome, pričajte", i sl., to se svodi na moj monolog, ili postavljanje pitanja bez odgovora, jer on u "ozbiljnom" razgovoru odbija sudjelovati!
Tj. ako je neka stresna situacija (npr. napad bijesa, u zadnje vrijeme sve rjeđe, ali ipak), u samom trenutku stresa normalno je da ne želi razgovarati, a kad se odobrovolji ili razveseli, onda počne prepričavati slikovnicu ili brojati ili pričati o nečem skroz desetom, a ne o onome o čemu bih ja htjela da razgovaramo.
Ili, situacija br. 2: vidim da ga nešto muči (ovih dana polazak u vrtić npr.), i htjela bih s njim razgovarati, ali ne dopirem do njega, on zašuti i gleda me onim svojim pogledom br. 7 i ne bi ni riječ progovorio... a kasnije, kad je bolje volje, opet po starom: slikovnice, brojevi, slikovnice... i tako ispada da o ozbiljnim situacijama uopće ne možemo razgovarati.
Ima li netko slična iskustva ili preporuku, kako postupiti u takvim situacijama? I mijenja li se to s odrastanjem djeteta?