Užasan osjećaj. Ne želim ga se sjećati.
Prvi put mi se desilo da sam dijete izgubila iz vida.
Desilo se danas u Tower centru u Rijeci. Inače je Luka zvrk i dijete koje ne može biti na jednom mjestu i stalno trčkara po dućanima i mi onda za njim. Ovo nije prvi put da sam s njim bila sama u ovakvom velikom shoping centru, ali ću pamtiti cijeli život.
Bila sam u dućanu s cipelama i plaćala na kasi tenisice koje sam mu kupila. U trenu kad je žena provlačila karticu, nisam ga više vidjela, ali sam mislila da je otišao na tobogan (imaju zgodan tobogan na dječjem odjelu). Platila sam, uzela vrećicu i dok sam žurila prema toboganu, već me hvatao polako strah jer ga nisam niti čula. I nije ga bilo tamo. Zvala sam iz petnih žila po cijelom dućanu, ono tišina. Obišla sam sve police i pitala prodavačicu jeli vidjela malo dijete, ona kaže ne. I još neka ga zovem glasnije i da se mala djeca vole skrivati. Moš" mislit! Druga djeca možda, Luka ne!
Izašla sam iz dućana kao muha bez glave procesuirajući gdje bi mogao otići jer je bilo očito da u dućanu s cipelama nije. I ušla sam u Turbo limach koji je odmah blizu jer znam da inače obožava ići tamo. I pitam ženu na blagajni koja mi je bila najbliže, a osim toga prije no što smo išli u dućan s cipelama, bili smo u TL i pitala sam je nešto kratko. Ovaj put i ona kaže da nije niti jedno dijete ušlo samo. Nisam to uzela za sigurno i otišla provjeriti i dalje izvikujući njegovo ime. Ništa, u ušima mi je tutnjila samo tišina, a stvarno niti kupaca baš nije bilo. I opet ja u dućan s cipelama, banem unutra i sad već vičem. Kupaca je bilo na prste nabroji, a trgovci ništa. Došla sam do njih (troje se skupilo malo pričat) i opet ja njih pitam isto, oni mrtvi hladni!!! Valjda misle gle neke koze, izgubila dijete dok troši novce.
I kažem ženi da neka javi onima na razglas da sam izbubila dijete i počela joj govoriti kako izgleda, oni ništa!!! Mrtvo hladno mi reće da nema u Toweru razglasa i ja se odmah sjetim našem King Crossa i City Centra gdje ako ništa drugo, imaju razglas.
Samo mi je još ta žena rekla dok sam ja već bila na izlasku da pitam zaštitare. Kojih nema. Izašla sam ponovno van na glavni hodnik i pogled desno. A tamo moj sin s nekih 5-6 teta. Bile su Talijanke i počele mi tumačiti da su pronašle dijete na pokretnim stepenicama na gornji kat. Ne razumijem puno talijanski, ali sam ovo savršeno shvatila. Ja sam samo buncala puno hvala na talijanskom dok su odlazile. I tad se meni upali film da sam mu obećala voditi da na gornji kat u DM gdje on voli voziti mala šarena kolica.
A moj Luka, on se smije. Nije niti bio prestrašen što smo se razdvojili niti je plakao. Nisam ga niti po guzi lupila. Zgrabila sam ga onako još u šoku i izljubila, a on mene gleda onim svojim veselim okicama i smije mi se.
Nedavno je bio jedan topić na temu što napraviti u situaciji kad se dijete izgubi i kako ga podučiti šo učiniti u takvoj situaciji i vidim da je krajnje vrijeme da se toga uhvatimo.
Grozno, užaš.... Drage moje Rode, želim Vam najiskrenije nikad ne iskusiti ovakav osjećaj.
Ne samo osjećaj užasa i straha zbog izgubljenog djeteta. Najviše me šokirala hladnokrvnost i inertnost ljudi tamo. Nitko nije pokazao nikakav interes i želju da mi pomogne. Bila sam tamo sama ustvari s desecima ljudi oko sebe.
Stvarno žalosno.
Oprostite na ovako dugom postu, ali morala sam se izjadati.