-
Dobro smo prošli, stigao je David
pojeo mi je pola priče!!!! 
a već sam bila kod najboljeg dijela!!!
Sad ću ipak morati u nastavcima.
Iz početka.
Oduvijek sam smatrala da je porod nešto prirodno, ali se nisam puno bavila time dok nisam zatrudnila. Kad sam saznala za prirodni porod i stolčić u Rijeci i Varaždinu, željela sam to. No mi smo bez auta. Predosjećala sam da će se to meni dogoditi usred noći i nije mi ni na um padalo da tražim neki prijevoz.
Zadnji mjesec nisam puno ni razmišljala kako ću ja to niti što ako...
38 tjedana + 1 dan (13.02.07) na pregledu sve u redu. Na dijeti sam već tri tjedna pa se tlak stabilizirao i kile stoje na mjestu. Otvorena sam 1 cm. Bebici srce ok kuca. Ništa drugo nisu pregledavali. Od 7. mj. je okrenut glavom dolje. Naručena za tjedan dana, u međuvremenu kod svoje gin. provjeravati tlak. Dobro.
Već nekoliko noći kad legnem osjećam lagane bolove kao pred mengu. Znam da to može biti par dana ali i tjednima prije poroda. Drugih znakova nema.
Četvrtak, 14.02.07. majstori iz vodovoda ruju po zgradi jer je negdje pukla cijev. Otvori vodu, zatvori. Brinem što ću ako dođu kod nas. Već se jedva krećem da bih sad pospremala za majstorima. Stan je mali i svako pomicanje namještaja da se ev. dođe do nekih cijevi u zidu bi stvorilo totalni kaos. Tako prolazi prijepodne i rano poslijepodne. Iza ručka zaspim jer me ta gužva digla iz kreveta ranije nego obično.
Navečer u 7 počinju oni bolovi ali lagano. Pitam se što je to ali me ne zabrinjava. Nekako se još nisam vidjela u tom filmu. Bolovi su srednje jaki, razmaci skroz nepravilni onako otprilike gledajući na sat. Peglam i gledam TV. Oko 11 se odlučim za mjerenje ali zaključujem da je to nepravilno, veliki su razmaci. Nije to ništa. Pa termin je 5.3.!
Legnem u 12 i jedva zaspim sa mišlju da ća ti bolovi proći ako sam ja mirna. Bebica se ne javlja. Malo se umirim i čak zaspim.
Budim se opet jer su bolovi još tu u 1 sat isad budna ležim u krevetu i govorim sebi i MMu da to nije to. U 2 on hoće zvati hitnu pa ga podsjećam da moramo prvo mjeriti. Rezultat je svakih 10min, trajanje 1-2min. Idem se tuširati. Boli. Kad sam gotova i osušila kosu kažem MMu da nazove. Oblačim se i izlazim s torbom van. Stalno u sebi ponavljam da je prvi put, moram biti opuštena i da imam još dosta vremena. Ni o čemu drugom ne želim i ne stignem razmišljati.
Sad prekidam jer se moram izdojiti pa na spavanje i nadam se da mi tekst neće opet biti pojeden!
Nastavak slijedi
-
-
-
-
-
-
-
-
a joj, evo vježbam odvikavanje od foruma,a prvo uvijek odfuram na dojenje...
di sam stala... - samo da znate, onu noć sam stigla do izgona i stisnem 'pregledajte', a forum (server) me odlogirao, pojeo tekst pa 'ajd ispočetka, a pazila sam i na gramatiku i stil... 
Prije izlaska MM je objavio da su na 4-5 min. Boli, ali mislim: zašto su nejednaki razmaci?
Ušla sam u kola sama i legla na onu nosiljku, nisu mjerili tlak ni ništa slično. Samo su pitali koji je tjedan i kamo ćemo? Prije sam ovdje pročitala da se na SD može hopsati po lopti i tako nešto i to sam željela kad već ne mogu na stolčić. Išla sam tamo i na UZV, ali za pregled kod gin. me nisu htjeli naručiti. Teta mi je dala broj, ali da bih ipak trebala ići tamo gdje spadam. I jesam, kad se pojavio problem sa tlakom već sam bila tako ogromna da bi mi svaka nepotrebna udaljenost bila teret, a očekivala sam i one preglede svaki drugi dan. Sad sam pokorno rekla 'Vinogradska', a osobno bih rodila bilo gdje 'iza ugla' da ima kakva babica da se time bavi 
.
Kaldrma preko pruge i one kocke u Vodovodnoj (ili je to bila Jagićeva), strašno. Stigli smo. Opet izlazim sama, nekako nisam htjela izigravati invalida iako sam požalila kasnije u liftu. Noć je bila topla i mirna. Mislim da smo stigli između 4 i pola 5.
Odlazim na pregled, MM ostaje čekati. Ponijeli smo i njegovu potvrdu sa tečaja. Ja sam još kao u snu i očekujem da me pošalju doma.
Sestra mjeri tlak. Pregled - ništa bolno, osim trudova i mukotrpnog penjenja na stol. Očekujem da će reći, ništa od vas, možete doma, ali čujem sasvim druge riječi. Otvorena 4cm! :shock: Nisam vjerovala da sam sve to odradila doma, misleći kako se ništa ne događa. Tjedan dana prije sam si baš poželjela da se otvorim doma i ništa ne osjetim (a ne može se sve ostvariti ) -dok sam razgovarala s prijateljicom koja je imala trudove na 5min, a došla u rodilište otvorena 1cm i rađala na drip nekih 12ak sati.
Opet silazak s tog, za mene, ogromnog stola i penjanje na onaj obični. UZV - doc. kaže da će beba biti između 3000g i 3300g. Super, to sam si isto priželjkivala prema zadnjem UZVu i mojoj (ne)visini. Doc. pregledava papire, pita me za tlak - ali ne komentira. Kasnije mi je babica rekla da je bio dosta viši od dozvoljenog - ne sjećam se koliki. Pita za željezo jesam li provjeravala. Kažem da sam pila prenatal + kalcij sa željezom. Pita želim izaći u novinama, nisam vjerovala, umirem od trudova a on o novinama! Koma! Koga to briga! I nitko mi ne govori da idem roditi! Znam ja to, ali da me netko uštipnuo - napravio bi mi uslugu. MM je duuugo odugovlačio s pravljenjem te bebe pa sam i cijelu trudnoću ponavljala da ne vjerujem da sam to ja i moj trbuh i moja beba unutra.
Da sama nisam nešto poduzela, još bih bila nulipara .
Ponovno presvlačenje, u onu strahovitu spavaćicu, cipele i šlape - koma. Ne dosižem si rukama ni do koljena, imam osjećaj da se oblačim pola sata. Pozdravljanje s MMom. On ne može unutra zbog gripe! Pusa kad nas je sestra podsjetila da to smijemo, oboje smo zbunjeni. Ne bunim se. Imam osjećaj da idem obaviti nešto jako važno i nemam vremena za dramu.
Kad su se zatvorila vrata, shvatim da su hodnici tihi i nema nigdje nikoga. Priprema: brijanje , klizma, trčim na odjel babinjača na wc jer je ovaj u pripremi zauzet, tj. tušira se novopečena mama. Tuširanje sam odradila uz nekoliko trudova i izašla. Hodnik je prazan. Tražim oslonac. Ipak uspijevam izdržati nekoliko trudova ispred wc-a na odjelu babinjača. Iz novorođenačke sobe se čuje plač i počinje me hvatati uzbuđenje. (Sad je oko 5 i oni najgladniji se bude i plaču). Tu sam, u rodilištu, tu je soba puna malih bebica i uskoro će i moje zlato biti među njima.
Idem ja ipak polako prema pripremi i tu negdje se sretnem sa sestrom. Vodi me polako u rađaonu. Prvi box. Rađaona je tiha pa zaključujem da su one najranije svoje 'odradile' i sad sam ja valjda prva stigla. Opet penjanje na visoki stol. Sestra me namješta. Pita doca. je li glava 1 ili 2. On kaže 1 pa me sestra smješta na desni bok, kaže da će se tako brže spustiti (a ja znam - i više boljeti). Boli i izdržavam. Ispred mene je sat. Polako prolaze minute, dolazi 6. Rađaona je sve svjetlija od sunca koje izlazi.
Dobivam braunilu, mjere mi tlak, slušam otkucaje srca svojeg zlata. Ne znam ni danas jesu li pratili trudove, ali ja bih rekla da ili nisu uopće ili nisu kako treba. Dobivam u braunilu 'ono nešto' kao protiv bolova i da se beba brže spusti. Nije mi se zavrtjelo, kako je rekla babica, samo je još jače boljelo. Svako malo je netko tu i nisam strašno usamljena. Kako sam u prvom boxu, tu su im ormarići sa pomagalima i plahtama. Mlađe babice se vrzmaju, dolazi jutarnja smjena, vade plahte, pričaju... Povremeno me netko pogleda i govore mi da ću ja to brzo i da dobro 'radim', što god to bilo. Dolazi 7. Sad boli sve jače. Ono nešto što sam dobila me samo navuklo da počnem stenjati ne bih li dobila još, ali osim što me gledaju i hrabre, nitko ne nudi ništa konkretno. Govore mi da dišem pliće i da će brzo biti gotovo. Šaljem poruke mami i sveki. Mama odgovara jesam li ok, jedva odgovaram da jesam i gasim mob. da ne bi bilo vikanja i jer nemam više s njim što raditi. Razgovarati ni pisati više ne mogu. Jedna babica mi daje onu polukružnu posudicu s malo vode i gazu. Zahvalno sam natopila usne i malo srknula. Naravno, limun izrezan na kriške nismo ponijeli, a gin. na tečaju je rekla da to pali i da smijemo ponijeti.
Pogleda uprtog u pločice ponavljam da neću više nikad i da ću biti dobra 
. Sad stvarno boli. One sestre koja me dovela više nema, otišla je doma. Sad su tu dvije mlade babice- mršave curke s dugom kosom - one me obiđu pokatkad. Još je tu i jedna plava - primjećujem - glavna. Prije 8 me namještaju za pregled, taman za vizitu. Dolazi ginica i još netko s njom. Ovaj pregled boli, ali je brzo gotov. Doca odlazi i nju više nisam vidjela. Rezultat još više briše bol s pregleda - otvorena 10cm!!! Ljudi, zar sam to ja? Ležim tek 3 sata!
Ali nemam vremena likovati i veseliti se. Vraćam se na bok i trudovi me peru, osjećam sve češće i sve žešće. Teško mi je više disati pa svaki drugi prostenjem ili projaučem. Babica podsjeća: pliće, no ja se ne stignem koncentrirati niti odmoriti od jednog već stiže drugi. Iznutra me netko gura, tjera me na tiskanje. Podsjećaju me da dišem. Imam osjećaj da ne znaju što mi se dešava pa vičem da me tiska. opet govore da dišem i neka izdržim jer ću brzo roditi. Kakve slatke riječi! Brzo roditi! U 8 i 15? Prolaze minute i sve jače osjećam nagon na tiskanje. Ponovo vičem i dolazi 'glavna' babica. Govori mi da se okrenem na leđa i tiskam da bi vidjela je li glavica tu. Užas, sad se još okrenuti! Okrećem se. Govori mi da tiskam kad nema truda, ali ja nemam snage reći da ga sad nema. Dok ona viče: tiskajte, ja tiskam jer je glasnija od moje unutrašnjosti koja govori da treba čekati trud. Onda govori da glavice još nema i da se vratim na bok upravo dok traje trud - a ja opet slušam. Nakon 10ak minuta ponavljam da me jaaako tiska i dozvoljava mi da se ne opirem trudu, da dišem pliće, ali smijem 'malo' tiskati dok traje najjači dio. Onda nekoliko puta ponavljamo provjeru glavice, svaki put kontra truda :? Želim reći: pa zar ne vidite kad je trud, ali ne uspijevam. Nakon treće ili četvrte provjere govori da je to - to. Ostajem na leđima. Stižu one dvije mlade babice i vidim doktore negdje u hodniku. Namještaju mi naslon za leđa, noge. Strašan položaj, ali ništa u usporedbi s trudovima i pritiskom negdje dolje. Dozvolili su mi da tiskam i tiskam. Možda dva puta, nisam sigurna. Peče k'o vrag. Vičem da me peče. Ona viče da tako mora i približi se sa škarama. Vrištim. Pa ovo je kontra truda ili je jače od truda. Tiskam i vrištim. Ona se dere: trebam doktora. Je li mi rekla da još tiskam? mislim da je, ali to tako slabo dopire do mene jer i sama vrištim. Osjećam da ću se tamo dolje, tj ispred sebe raspasti. Stižu dva doktora. Gledaju dolje, pa se približe trbuhu. Sine mi u glavi: pa oni će sad leći na trbuh i gurati! Ali nisu gurali nešto puno ili uopće nisu - valjda nisu jer se ne sjećam. Čim sam ih vidjela, shvatim. Prestanem vrištati i tiskam, sad sa nekim grlenim povikom (kao muški kad viču hoo-ruk). Još jednom. Doktori su između mene i babice i sad prelaze na njenu stranu. Više ne čujem kucanje srca. Svi odlaze. Jesam li čula plač? Jedna babica govori: gotovo je. Ja ne vjerujem. Vidim da se motaju, s nečim na rukama. Jedan doc stoji sa strane. Drugi je tamo sa babicom pa skoči do mene i nježno kaže: malo su zapela ramena, ali sad je dobro. Opet se vraća do nje. Onda konačno stiže i babica, vidim na satu: 8:40. A bilo je toliko i kad sam počela vriskati. Zar se sve dogodilo za minutu? Stavlja mi zamotuljak na prsa. Zamotan je u dekicu i vidim mu samo lišce. Namršten je i čvrsto je sklopio okice. Nije jako zgužvan. Zar sam ga ja rodila??? Babica recitira: 3230g, 49 dugačak. Poljubite ga pa idemo. Ne mogu govoriti ni plakati. Ne mogu misliti. Pa ja sam rodila moje zlato!
Babica ponovno recitira težinu i visinu kao da se zbunila, ponovo ga ljubim u čelo. Ona ga na brzinu razmota da vidim ručice, nožice, luleka. Onda odlazi s njim.
Trebam još jednom tiskati. Stvarno. Još jednom i nešto veliko, sluzavo i krvavo je izašlo iz mene. Babica upija papirom krv. Vidim da je veliki neoštećeni komad. Doc. pregledava i sve je u redu. Ovo nije moguće, rodila sam i posteljicu bez pola muke. Sad više ništa ne osjećam, samo uzbuđenje jer sam postala mama. Raspoložena sam sa svima razgovarati, ali to je samo u mislima, zapravo šutim i gledam što rade oko mene. Želim svima reći, jeste li vidjeli moje zlato, nije si sladak i lijep?
Babica zove doc. za šivanje. On prvo traži stolicu, namješta se. Babica mu nešto šapće. Mislim kao 'nisam je trebala rezati'. A na glas: 'samo smo vas malo zarezali, a ovaj doc će vas jako lijepo zašiti, on je bio na usavršavanju i zna najnovije metode'. Dao mi je inekciju i počeo. Par puta sam zastenjala i uvukla zrak kroz zube, ali nije bilo strašno. Bio je nježan, a je li lijep šav to neću provjeravati. Babica mi se približi uzglavlju i pita koliko sam visoka. 157cm. 'To je dosta velika beba za vas'. Nije me oprala kao što sam očekivala pa joj ni ja više nisam zamjerala što me recnula i onako mrcvarila sa probama. Glavno da sam ja rodila svoje zlato i da smo oboje dobro.
Sad me jedna mlada babica pokrila i rekla da smijem spavati, ali nisam ni oka sklopila. Prvo sam nazvala MMa i rekla mu sretnu vijest. On je spavao umjesto da je u 8 nazvao kao što su mu rekli . Ali dobro. Poslala sam i dvadesetak SMSova. Pa još dvavesetak da odgovorim na čestitke. Još sam u boxu. Idem na tuširanje i prvi pi-pi. Nakon toga šetam po boxu jer još nemaju mjesta za mene. Uzbuđena sam i ne spava mi se. Donijet će ga tek u pola 2! Pitam, mogu li ga vidjeti barem preko nekog stakla, ali odgovor je ne (kad ga nema). Čekam, tipkam poruke, dobila doručak u 11:30 pa ručak u 12:30.
U 13:30 je stigao. Lijep. Ljubičast, malo krive glavice, čvrsto skljopljenih okica i stisnutih šakica. Nisam baš imala puno prostora, a željela sam ga blizu, osjetiti ga i stalno ljubiti...
Eto, tako je stigao David. Stvarno smo imali sreće. Sve je prošlo dobro i ja sam zagrlila svoje zlato.
-
-
-
-
-
-
hvala 
-
-
Osoblje foruma
-
evocirala si mi uspomene 
dođe mi da opet...
-
lijepa priča
-
-
-
malom imenjaku
-
-
Ja se rasplakala
-
thanks curke.
joy, sva ti djeca imaju imena iz meni jedne jako drage knjige...
ja sam mislila da ćemo biti čudaci, ali MM je još lani tako odlučio
-
-
-
Pravila pisanja postova
- Ne možete otvoriti novu temu
- Ne možete ostaviti odgovor
- Ne možete stavljati privitke
- Ne možete uređivati svoje postove
-
Pravila foruma
Odgovori s citatom
[/b]
