evo ja sam cijeli svoj život gledala i asistirala do sitnih sati u pripremi bakalara i to "na bilo", po istrijanski, oriđiđi va Istriji. Starije generacije nisu stavljale krumpir, ali moja mama je, uvijek, jer je baklar eto bio preskup, a mi bi ga (finog pripremljenog) dijelili bližoj nam rodbini, a ni mi nismo skromnih kapaciteta, hm, da.

Da smrdi - smrdiiii (i dok se namače i dok se kuha) i to je kao neka crkotina u kući. Zato ga ja (za sad) ne kuham u svom ZG stančiću, nego kupim gotov u Billi, hehe.

Dalje, rezanje bakalara (pucam od smijeha kad se sjetim) je bio tatin posao: (suhi!) bakalar je on rezao sa lisnatom pilom s okvirom, profil zubaca pile za čelik, dužine oko 40cm. I to je onda namakano duugo i kuhano duugo, u ekspresu, baš sve kako Ivarica piše.

Naš je postupak uglavnom isti kao što je Ivarica napisala, samo što smo mi koristili MAŠINU ZA MJEVENJE MESA: prvo je išao (kuhani i ošišćen od kože i kostiju) bakalar, pa češnjak i prešemul pa onda krumpir, kuhan u bakalarovoj vodi. Ta se je smjesa onda miksala s običnim mikserom (onaj s "metlicama") i pritom se POSTUPNO ulijevalo ulje (u Jugi obično ulje, u novije vrijeme maslinovo ulje), pa opet ulje, pa još ulja i još uljaaaaa, dok god bakalaros "pije". A zna li ga popit! Pri tom ulijevanju ulja je bakalar postajao sve bjelji.

I jeo se uvijek (hladan) s Brionkinom paštom kvadratnog oblika, tzv. posutice. Kad su se one pojele, za doručak, večeru ili uz put je dobro došao i namazan na kruhu, mmmljac. Meni posutice vać čekaju u ormaru, Klara M, Mercator.