iz malo drugačijeg kuta

[talia7]

Stalno pišemo i pričamo o stimulacijama i hiperstimulacijama, pregledima i rezultatima tih pregleda, našim ginekolozima, novim i starim metodama... i kad se malo pregleda naš pdf skoro smo o svemu pričele. Na svu sreću nisu tu uvijek iste cure što znači da se ipak sele i na još veću sreću obično na trudničke i roditeljske pdf-e, ali meni nekako fali .... možda zbog kiše u srpnju ili menstruacije koja me svaki put nanovo ražalosti.... razgovora o tome kako se osjećamo onako duboko u duši :/
Prođe li vama ijedan dan bez razmišljanja o bebi? Meni ne! Kako se nosite s tom tako groznom prazninom i tugom koja je tako jaka da ne možete obuzdati suze čak ni na poslu ... kao sad ja
Ne želim širiti neraspoloženje, ali sam radoznala, prolazite li vi kroz slične faze?

[alec]

talia7 - ja sam trenutno u koma krizi. pokušavam da na poslu to ne primjete iako svi znaju s čime se borim pa su donekle obzirni.

trenutno sam u fazi da plačem svaki puta kad netko od poznatih bez problema ostane T i zbog toga se osjećam grozno....
mrzim samu sebe zbog toga i pokušavamm se iskoprcati iz toga.
baš mi je drago što si potaknula ovu temu

[ina33]

Talia7, neplodnost ili subfertilet, what's in a name, još je i Shakespeare rekao (ali autogeni trening i slično se ne bi s time složili) me definira kao osobu, ja mislim. Ne toliko da svaki dan razmišljam o bebi, nego to je nekako dio mog identiteta - kao moje ime, odakle sam, da sam u braku, da imam 37 godina, da radim to i to, da imam probleme s kukom. Ja nisam od tipova da ću zasuzit, prije od sreće kad neko dočeka svoju sreću. Najteže mi je kad nećakinje dođu u posjet pa odu, a kuća prazna. Ali to traje pola dana pa opet OK. Na kraju, svi ovi moji "križevi" me u stvari imam dojam jačaju, i, paradoksalno, čine sretnijom. Nije fraza, doslovno. Evo, probat ću ilustrirat na primjeru - žena od brata od MM-a komentriala našoj sveki da kao blago se nama kako smo lijepo mogli namjestit apartman na Krku i sve to izfinancirati. Žena je super, to nije nimalo zlonamjerno ni mišljeno ni preneseno, ali nevjerojatno mi je, ali stvarno nevjerojatno, da ljudi nisu hepi na onome što imaju - meni su dvije zdrave noge već ono - fantastično - gle Bože što se s tim sve može. A još dijete, to je za mene čudo, doslovno, ali ono awe-inspiring stvar. Biće sam zahirila, ali ja sam od rane mladosti drugačija, jer me kosnula ta bolest kuka u 12.-toj pa hod na štakama itd. Ali, na kraju, za sebe mislim da sam stvarno sretna, ne da se uvjeravam u to - nego stvarno - imam toliko lijepih stvari (kuc-kuc) za zahvaljivat dragom Bogu. I koji put žalim ljude koji sve dobiju lako, frigaj ga - kliše je - ali nisu svjesni vrijednosti (i to je ljudski - i ja ne cijenim nešto što mi lako dođe). Šaljem ti veliko !

[talia7]

Skroz čudno, ali kod mene trudnoće i klinci ne izazivaju tu navalu tuge i praznine. Moram priznati da se iskreno radujem svim tim dragim ljudima oko mene i njihovim bebačima, ali ipak kad samo na trenutak pomislim koliko ja želim bebu stresem se od boli.
Do sada nisam razmišljala o tome, ali valjda od svih tih silnih promišljanja, analiziram koliko je MM u tome. Ni približno kao ja!! A ja moram dijeliti to što osjećam, pa onda mi tu nije MM, nego vas gnjavim

[nadda]

Da znam,iako sam sada trudna što i vama od srca želim što prije,prolazila sam i ja kroz te momente.Kad bi mi netko blizak javio za T kao da bi me nešto probolo.Ne da nisam sretna radi drugog,ali tužna radi sebe.Ponekad bi samo sjedila u kafiću i gledala ljude sa kolicima i djecom i mislila da ja to nikada neću doživjeti.Ali to je normalno,sve te situacije i nismo mi grozne radi toga,to su normalni ljudski osjećaji.Ako Bog da ja ću dobit svoju djecu,a i vi cure nemojte gubit nadu,momenata ima i bit će ih,ali treba vjerovat.Šaljem vam puno virtualnih zagrljaja i poljubaca.

[ina33]

Kod nas je obratno, pa sam ja valjda i razvila neki obrambeni mehanizam. MM recimo teže podnosi sretne vijesti s drugih strana. Ali, i to je samo faza, svaki čovjek se s time mora sam nekako pomirit i odradit, i jednostavno si čovjek mora dat vremena. Ja sam tip od bržih reakcija, ja sam otplakala svoju prvu inseminaciju na VV-u, kvragu, bijes itd. Pa sam se odtat smirila i više-manje sam kul, doduše, vjerojratno na trenutke rezignirana. MM je dugo, dugo vjerovao da će nam dr-ovi pomoći, ali lagano i on shvaća da ima jednostavno stvari koje su njima neuhvatljive i da se neke stvari ne mogu požurivat. Ništa što mu ja eventualno kažem ne može njemu pomoći. Doduše, ovo je njegov prvi životni "izazov", meni je ta noga bila prvi veliki izazov. Ko' što pjesma kaže - You' Can't Hurry Love - pa transponirano na dobivanje bebe. Banaliziram, ali na kraju stvarno to mislim, nakon ovoliko čačkanja i svega.

[talia7]

Šaljem ti veliko !

Kužim te potpuno, znam točno što mi želiš reći jer i ja na stvari gledam na sličan način.
Ja sam uvjerena da ću imati djete, da budem preciznija curicu .... da ne ispadnem luđakinja, ali znam otprilike kako ce izgledati, ali nekad jednostavno nemam snage za dalje. Paralizira me ta spoznaja i neizvjesnost ove bolesti.
Bude mi jako jako teško, ne znam kako da se nosim s tim... moje sestre, jako bliske frendice, obitelj ... ako to podjelim s njima tuguju sa mnom i vidim da im je teško jer je meni teško, tako da to ne pomaže, ne želim rastuživati druge ljude, treba mi neko da me malo "digne"

[ina33]

Mogu te ja evo malo dignut, al' virtualno - jer ne smin zbog kuka . Odavno sam shvatila da nema šanse očekivat od drugih, koji nisu u istome da ne kažem čemu, razumijevanje. Nemoguće je. Not really. Ali, vidi koliko nas tu ima. I to sam skužila na vlastitom primjeru - muž šefice imao prometnu i ono filozofije, kako zašto, ko je kriv, pitanja šta se dogodilo. Ja mislila vidi što muljaju sad zbog osiguranja. Onda sam ja imala prometnu, i sama sam se vrtila u vrtlozima - kako, zašto, kako mi se to dogodilo. I onda sam shvatila jednostavnu istinu - nema šanse kužit drugoga točno kako mu je dok nisi isto prošao. Nema teorije. Neki su empatičniji više, neki manje, ali pravo te kuži samo onaj ko je isto prošo. Znaš princip američkih marinaca - ovo je isto donekle takvo formirajuće iskustvo. Zato, draga talia7, semper fi, i računaj na mene !

[MAJOLINA]

E, moja Talia, i ja otvorila veoma sličnu temu na MIB :/ Ne znam šta bih ti rekla. Imam dane kad mi je dovoljan pogled na slikice mojih nećaka i najmilije djevojčice iz komšiluka i da suze same krenu. Da ti ne pričam o filmu koji u sebi ima bilo šta tužno, uopšte ne mora biti vezan za djecu, dovoljno je da je tužno. Ja se inače nosim sa tim svim učeći i spremajući ispite. Ali, nakon neuspjelog IVF-a bilo je i to zapalo u kritičnu fazu. Teško je, samo to znam reći, ali kako ina reče - budimo srećni sa ovim što imamo. I ja nastojim tako da razmišljam, ali ponekad me obuzmu tužne misli i jdnostavno ne mogu da ih otjeram od sebe. Uglavnom više ne plačem kad stigne M, plačem 7-8.dc, a ne znam zašto. Najlakše mi je da sve pripišem hormonima i ne mislim previše o tome. Kad mi se plače, ja se isplačem, umijem i nastavim dalje. Mislim da u suzama nema ništa loše, da je bolje isplakati potoke, nego skupljati u grudima

[Joss]

Ne prodje ni jedan dan..
Iako se po nekad pitam želim li ja to istinski i kako znam da to želim a nemam pojma što je to ustvari?Po nekad se osjećam kao da sam jos jako mlada i kao ima vremena, datum u rodnom listu i moja glava su u totalnom disbalansu.A onda opet dok citam postove s ovog foruma suze teku teku....
Onda pocnem kriviti sebe,kao sve je to u mojoj glavi ,onda krivim MM da se ne angažira dovoljno oko toga, pa starce sto me nisu ucili kako se pripremiti za trudnocu nego samo kako se zastititi od trudnoce.
Kada cujem i vidim sve te mame i trudnice oko mene osjećam se kao da svi oni lete a ja nemam krila...
Na poslu ne plačem, ni doma, to je između mene i vas.
I tako mjeseci prolaze i sve je isto,tuzna sam i plačem za nekim iako ne znam tko je to i hoce li mi ikada doci.

[talia7]

Stvarno ne bi bilo dobro da me digneš zbog kuka, iako sam izgubila tri kila u zadnjih par tjedana... posljedica ovog bezveznog stanja.
Ali uspjela si me "dignuti", ne plače mi se više uopće, stvarno i idem si napraviti kavu.
Kako bi svijet bio savršen da su svi ljudi topli, brižni, predani, iskreni, otvoreni i jednostavno presavršeni kao ekipa s pdf!!!!!!!!!!!

[ina33]

Jupi :D ! Trk skuhaj kavu, neku najljepšu koju voliš i ugodi si! Ma, sigurna sam i da smo mi svi s ovog pdf-a koji put mali vražići i psiho teroristi (a tako i treba 8)), ali se u ovom dijelu kužimo jer tu muku dijelimo. Sigurno za mene brojni kažu - vidi šta je živčana. Da pitaš majstore koji su mi radili kupionu (četir' tjedna trajalo), sigurno bi rekli na pitanje da kakva je gospođa - uf, gadna, a muž dobar... . Talia, grlim te, nosim te, srca ti šaljem. Još malo pa vikend - smisli nešto fino što ćete t i TM radit, odite negdi samo vas dvoje, nemoj po doma ugošćavat!

[alec]

isto kao i majolina pokušavam skrenuti misli sa učenjem i ispitima,a vidjela sam kad smo sad bili u krakovu da sam totalno zaboravila na to i bilo mi je super.
zato planiram još neko putovanje za jesen

[Sanja79]

Mislim da svi manje-vise prolazimo kroz isto ili slicno... Ja se osjecam dobro trenutno, ali kad me uhvati zuta minuta- onda sam grozna...
Nije da mi smetaju bebe (cak naprotiv) ili trudnice, samo mi bude tesko jer ja mozda ne budem mogla biti trudna i imati dijete. Ali ne dam sebi da se samosazaljevam, vec idem dalje. Lako je, doduse, dok sam jos mladjusna, a kad predjem neke godine bice sve teze. Trenutno mi drugi problemi odvlace paznju pa i nemam vremena da razmisljam o bebacu. A, eto, danas mi je kuma otisla roditi (treca beba u okruzenju ove godine), a jos 2 prijateljice trebaju roditi u 10. mjesecu. Drago mi je zbog njih... :D
Oni ljudi iz okruzenja koji znaju za nas problem kao da nam „guraju“ svoju djecu zeleci na taj nacin da nas utjese, i to je stvarno velik dar, ali opet i dok mazim tu djecu i igram se s njima svjesna sam bolne cinjenice da to ipak nije moje dijete. Voljela bih svoje dijete ako mogu da biram, a ako ne mislim da cu probati da usrecim neko napusteno dijete (samo se bojim da li cu moci da ga volim kao svoje).
Nadam se da cemo, uz malu pomoc medicine, uspjeti svi...
A najbolju podrsku dobijem ovdje, od ljudi koji imaju problem slican nasem. Niko me, ma kako dobronamjeran i empatican, ne moze razumjeti osim vas...

[sanja74]

Prolazili su mjeseci u kojima sam bila skroz izgubljena. Čitavo vrijeme mi se "vrtio" film neplodnosti. Smišljala sam kako dalje, što probati, kud otići..
Bila sam uvjerena da ću biti mama, samo nisam znala kako i kada. Na svu sreću, naše dijete nas je pronašlo.

Kad je gledam kako raste, sve više želim ponovo.. Želim trudnoću, porod, dojenje.. sve.. I grozno me strah. Iskustvo mi je pokazalo da nije dovoljno samo biti trudan, već da treba i iznjeti trudnoću i roditi zdravo dijete. A razmišljala sam godinama samo o onom plusiću..

Padneš, digneš se, plačeš, smiješ.. natrpaš se hormonima, pa sve još intenzivnije doživljavaš. Al ja nekako više volim i kad me drmaju negativni osjećaji, nego da ne osjećam ništa.

Prošeći po podforumima niže kad više ne znaš kako dalje.. Dječji biseri su nešto što ti daje snage.

[lilium]

O da... svaki dan me podsjeca na nesto, a ovaj tjedan sam posebno osjetljiva; jer ce u cetvrtak biti prva godisnjica od 2. kiretaze, u petak 1,5 god. od 1. Pogled na trudnice me uznemiruje, svima im zelim srecu no lakse mi je kad im nisam blizu, podsjecaju me na ono sto sam nedavno izgubila, jer da nisam i 3. puta zavrsila na kiretazi sada bih bila u 7. mj. trudnoce.

Trenutno jedva cekam otici na g.o, negdje visoko u planine gdje nema puno ljudi, samo plavo nebo, kamenje, sicusno alpsko cvijece.. i slijediti markirani put, slusati prirodu i duuuboko disati.

Dok do toga ne dodjem i vikend setnjice i po koja dobra pranajama me izbalansiraju

Velika

[talia7]

ne samo da se šećem podforumima niže nego mi se čini da već imam master iz teorije roditeljstva. Prostudirala sam i trudnoću, porod, dojenje, dohranu... izazovi roditeljstva i kreativni kutak .. su pdf koje redovito pratim. Vaša iskustva navode me na analizirnje mog djetinstva i odgoja, pa me onda to opet odvede u
U pravu ste, nije se loše pokušati fokusirati na druge životne stvari gdje smo u prednosti u odnosu na naše frendice s klincima. Možemo više raditi na sebi profesionalno i priuštiti si neke male luksuze koje ne mogu naši prijatelji s djecom.

[talia7]

ne samo da se šećem podforumima niže nego mi se čini da već imam master iz teorije roditeljstva. Prostudirala sam i trudnoću, porod, dojenje, dohranu... izazovi roditeljstva i kreativni kutak .. su pdf koje redovito pratim. Vaša iskustva navode me na analizirnje mog djetinstva i odgoja, pa me onda to opet odvede u
U pravu ste, nije se loše pokušati fokusirati na druge životne stvari gdje smo u prednosti u odnosu na naše frendice s klincima. Možemo više raditi na sebi profesionalno i priuštiti si neke male luksuze koje ne mogu naši prijatelji s djecom.

[nela37]

Draga Talia,


naravno da prolazimo, pa htjela sam to pitanje postaviti već sto puta !!!

A "onako duboko u duši" osjećam da mi je netko istrgnuo veliki dio .. a hoće li ga vratiti još je otvoreno.......

A općenito primjetila sam da prolazim kroz razne faze ( nešto slično kaj su cure pisale pod topićem o Menopuru i nuspojavama)

Faza plakanja - kad na spomen bebe odmah krenu suze, malo emotivniji film i eto cmoljenja, kad primim nećakinju i plačem...
Faza akcije - kad obilazim dokore, čitam, analiziram, kombiniram termine , ljekove, čajeve, tablete .....na kraju izludim od svega !!
Faza letargije - kad ne razmišljam o fazi akcije, kad mi je pun kufer doktora, kad pričam s trudnicama a da me ne štrecne......

Ima tu još raznih podfaza i fazica ( tipa "faza živčanoće", a trenutno samo koncentracija kako provesti od četvrtka do nedjelje na moru!!

A zakaj te talia više nema na našim kavicama...one su u zadnje vrijeme sve bučnije i veselije, možda te malo "dignemo" !!

[ina33]

Lilium, sanja 74, ma u stvari sve curke, .

[nela37]

aha, a sad sam u fazi " znam ja da ću imati bebu" !!!!

[ina33]

E, nela37, da pišeš kod nas prezentaciju za menadžment, ne bi mogla to bolje sažet ! Zato i jesi naša event-managerica ! Tako isto i kod mene. Faza 3 već dulje vrijeme - ono stay cool i biće nešto, ma biće, ili na ovome pdf-u ili na onome niže, ali we're getting there slowly.

[talia7]

A zakaj te talia više nema na našim kavicama...one su u zadnje vrijeme sve bučnije i veselije, možda te malo "dignemo" !!

Za ne povjerovati, ali svaki put kad ja odlučim doći neka glupost iskrsne... zato više i ne najavim da ću doći
Kao da sam neka strašna business woman

[sekica]

talia, citajuci ovaj topic suza stize suzu jer nemogu vjerovati da nemoram ni iznositi ono sto osjecam kad ste sve napisale. tuga, samosazaljenje, tjeskoba al opet sa odredjenom dozom nade ovisno o trenutku i fazi u kojoj sam. MM cini se kao stijena al iznutra je ranjiv, mozda i vise od mene. sretni smo zajedno, nadopunjujemo se, postujemo....volimo i kako bi bili presretni da imamo zajednicko dijete. oboje imamo djete iz prvog braka i oni nas cine sretnima, al htjeli bi djete koje ce nas jos vise povezati. i milijun puta krivim sebe jer sam ja ona koja ima problema, a MM ne zeli ni slusati i ponavlja kako nije vazno sve dok imamo jedno drugo. i u tom trenutku ga volim jos vise (ako je to uopce moguce). trenutno sam u iscekivanju bete al jako skepticna i u fazi da ne vjerujem da cu je ikada docekati. neznam da li sam sve bas lijepo srocila jer od suza tesko pisem, a i brze mislim nego sto mogu napisati, al znam da cete vi shvatiti najbolje.
sve vas puno volim i saljem bezbroj .

[talia7]

joj sekice žao mi je što sam, odnosno što smo potaknule tvoje suze, ali kao što je MAJOLINA rekla možda se ponekad i dobro isplakati, a ne nositi to u sebi.
Šaljem ti i probaj naći one pozitivne rečenice u postovima gore.
I ja jako često, a u posljednje vrijeme sve češće, lutajući u MPO priči svjesno zalutam u preispitivanje odnosa s MM iako ga beskrajno volim, ali svi reagiramo i izražavamo osjećaje na drugačiji način.

[talia7]

aha, a sad sam u fazi " znam ja da ću imati bebu" !!!!

TO JE FAZA :D
Želim da što prije prođe i da javiš da si u stvarno fizičkoj fazi koja se zove trudna sam.

[kikic]

Ah, svi osjećaji dobro su mi poznati... Ma ja nekako znam da ću biti mama jednom ali nekako mi je ovaj put na dane težak, težak... Okolo mene su jedno vrijeme prijateljice i rodice stalno objavljivale trudnoće, ma nije lako iskreno vam kažem svako malo slušati to. Sve je to lijepo i drago mi je zbog njih ali ja sam kako netko reče bila tužna zbog sebe. Kad ću ja objaviti moju trudnoću... Ma čini mi se da bi bila najsretnija na svijetu a ne kao neke od njih koje su rekle -ono, trudna sam, ma nisam baš sad mislila, tek za koju godinu, ali eto... I naravno da one ne mogu razumijet moju tugu u duši koja žudim za bebom kako one nikad nisu... jedna od njih mi je nekidan rekla kako je sluga ciloj obitelji i onako ogorčeno reče, vidit ćeš, daj ti Bože da rodiš pa ćeš vidit kako je to (u stilu neš ti stvari, za čim ja patim). Nisam se htjela svađati pa sam okrenula temu. Ili jučer neka rodica od mog svekra kaže, " imate vi dosta prostora u kući još da se ko ima igrati ovuda". Zna kakva je situacija, zna da idemo u postupke i to mi kaže. I kako da me ne boli, kako da me ne peče svaki novi dan...
Dobro je rekla jedna moja prijateljica -legnem s tim uveče, sanjam to i budim s s tim- mislim da je to najbolji opis onog što osjećam

[fritulica1]

ina33, osim što si naša sveznalica, ti unosiš toliko spontane pozitive i humora na ovaj pdf, i ja te jako zbog toga!
Drage moje cure, razumijem sve vaše osjećaje; i osjećaj nemoći, i rezigniranosti, i tuge, i ljutnje, pa onda te iznenadne suze........sve mi je jasno, sve sam prošla. Meni je teško pala moja prva neg. beta, stvarno, taj bol nikada neću zaboraviti...A onda (ne znam da li je to obrambeni mehanizam ili što li) je uslijedilo prihvaćanje, mirenje sa situacijom i pokušaj vježbanja neuvjetovane sreće...Iako ovo posljednje još nisam naučila (jer ja bez bebe ne mogu biti potpuno spokojna i sretna osoba), osjećam se dobro, veselim se MM-u, prijateljima, uživam u stvarima u kojima zasigurno neću moći kad dođe bebica (samo nek ona dođe što prije ) npr; iznenadna putovanja, neobavezni izlasci, izležavanje nedjeljom itd..
Eto, pokušavam se nositi s tim problemom najbolje što mogu, i čini mi se da uspijevam, iako me ponekad i samu iznenade neočekivane suze...
Sve vas puno volim i šaljem jedan !

[Myra2]

Sad bi vas ja najrađe sve izljubila i rekla da će beba sigurno doći, kako, kada to nije u našoj moći. Ali sigurno će doći!
Mislim da mi sve cure u postupcima prolazimo jako slične emocije i zato se tako dobro tješimo!
Ja sam sad na sreću trudna i samo se molim da sve prođe ok i da rodim živu i zdravu bebicu.
Mi smo se borili oko 2 godine. Bilo mi je užasno teško nakon negativnih beta ( 3 ), a onda nakon toga plan za dalje.
I znala sam da će uspjeti samo treba biti strpljiv.Moram nadodati da smo naravno željeli našu bebicu, ali meni i MM je i usvajanje prekrasno!
Svima vama od srca želim da što prije dođete do vaših bebica!

[klara]

... Kako se nosite s tom tako groznom prazninom i tugom koja je tako jaka da ne možete obuzdati suze čak ni na poslu ... ...

Meni je najgore bilo početkom 2003, nakon prvog neuspješnog IVF-a (prije kojega su sljedile 4 naporne godine pretraga i pokušavanja na sve moguće načine). Mjesec ili 2 bila sam toliko tužna da nisam mogla razgovarati s ljudima, ništa me nije zanimalo, vukla sam se bezvoljno na posao i kući. Već je MM počeo gubiti strpljenje, a ja sam se počela plašiti za brak, odnose s prijateljima, posao... Sjećam se da sam odlučila da ću glumiti da sam vesela i davala sam sve od sebe da se smijem, da pričam o nečemu zabavnom. To je na neki način i pomoglo. Pomoglo je i pisanje, tada sam počela pisati priče. Onda još nisam surfala i nisam znala za forum, "pronašao" ga je MM slučajno između našeg 2. i 3. IVF-a.

Draga talia i sve cure koje su tužne, mene je moja Sunčica naučila jednu stvar: snovi se ostvaruju, samo ponekad moramo dugo čekati na njih. Želim vam da što prije budete sretne!

[talia7]

pusa za Sunčicu

[Tia]

Onaj prozor za poruku mi je stajao otvoren pola sata i nikako da sročim nešto pametno.
Sve što mogu reći da mi ne prođe niti jedan dan da ne mislim na bebu.

[LO]

Žene drage, toliko nam želim svima barem jednog

[sretna35]

Naravno da us osjećaji svih vrsta sastavni dio naših nastojanja. Kad ih ne bi bilo onda bi sve bilo lažno. Ipak s vremenom ja sam naučila hendlati svoje osjećaje i nekako sam otvorenija za sve što se može dogoditi. Nastojim se čim više opustiti jer znam da će se trudnoća desiti. A ono što se dešava mora se dogoditi, ne može silom jer nitko se nije rodio prije svog vrmena. Jedna krasna žena s kojom puno razgovram mi je rekla:"Gledaj ti to silno želiš i volja je bitna. Ali previše volje smeta jer je tijelo u grču. Vidjet ćeš da će se desiti i da ćeš biti mama. Iz ove perspektive ti ne možeš vidjeti zašto se ne događa sada. Ali kada ćeš o svom jetetu razmišlčjati iz životne perspektive 30 - 40 godina onda ćeš shvatiti da je beba došla u najboljem trenutku za tebe i nju". Čvrsto sam uvjerena da će doći, a do tada tko zna možda će poteći potoci suza sa svakom menstruacijom koju debelo odžalujem kao ne znam kakav gubitak, a možda već uslijedećem pokušaju bude +.

Ja sam tip koji kaže: s osjećajma van. Nije za badava vani na svakoj klinici psiholog sastavni dio tima.

[enya22]

talia7 super topic! Stalno razmisljam o tome, ne prode ni jedan dan da ne mislim o bebi... I ja znam da cu je imati, uz pomoc medicine ili prirodno, kad bude pravi trenutak. Sve ovo o cemu su cure pisale predobro razumijem i slazem se da samo mi koje same (s NM-ovima) prolazimo, mozemo shvatiti kako je iscekivati. Osim nasih najblizih nitko ne zna da idemo u postupke, a ja se cijelo vrijeme nastojim drzati cool, jer mi je tako lakse. I sama prolazim kroz razlicite faze, a vec dugo mi je najdraza ona kad sam u akciji. Ne mislim odustati!

[tiki_a]

Ponekad se ulovim u razmišljanju što ja to uopće želim? Uspjeh u postupku, trudnoću, produženo bolovanje, bebu? Kod prvog razgovora s mojim dr.-om rečeno mi je da imam 75% šanse da u godinu dana od 3 IVF-a ostanem T. Nakon 1. neuspjelog bila sam ok, nakon drugog isto tako, čekajući drugi i treći zaboravila bih da sam u postupku. Ali nakon trećeg neuspjeha totalno sam se promijenila. Kolegica s posla nekoliko puta mi je rekla, ovaj puta vas je jaaako pogodilo. I od onda ja sam stalno u tome, sretna kad vidim nove trudnice i nove bebe, ali istovremeno i pomalo zavidna i tužna, ali ne negativno spram njih,...ma ne moram vam to objašnjavati... Sad sam ponovo vesela jer ste mi cure otkrile prirodni IVF, zapravo sam se bojala svog dr. da se ne namršti na moj prijedlog, no on mi reče ako želite može odmah. Sad znam da mogu svaki drugi mjesec i trenutno me to drži. Sekica me razveselila sa svojim nenadanim postupkom, pa pogledajte nas prije 6 mjeseci, puno toga se promijenilo, stalno smo u nekom pravom postupku, evo čak i naša ina33....

... i ponekad se pitam ... da li je moguće da neću uspjeti...
Jedva čekam da se uz svako vaše ime pojavi rečenica "ja sam T"... zadnjih mjesec dana malo sam izašla iz Rode misleći da ću zaboraviti, a ovih dana nekako osjećam kao da samo vas imam...zato i tipkam sad doma na sporom kompu, što jedva da sam koji puta napravila...
Svima i

[†mummy_s]

Stalno sam razmišljala o tome da pokrenem ovakav topic ali me bilo strah davati tugi poticaj jer mi je jasno da smo svi u istoj emocionalnom grču samo ga svaka od nas probavlja na svoj način.
Drago mi je da je Talia imala više hrabrosti od mene i da sad imamo mjesto za "istovar". Meni je takvo mjesto istinski potrebno jer nemam baš nikog adekvatnog u blizini s kim mogu podijeliti tugu jer su to uglavnom ljudi koji na djecu gledaju kao da je to ona kućica u koju se stavi kvačica pa ako je obilježe OK a ako ne isto OK. Drugi su oni koji djecu imaju ali sad više nisu sigurni u svoj odabir, a treći su oni koji uopće ne doživljavaju ideju "ne možeš zanijeti i iznijeti trudnoću" jer je njima to nešto što nije normalno pa utoliko nije ni realno, pa ti sad takvima objasni. Uglavnom osim vas nema nikoga tko razumije (misao se ponavlja cijelim topicom, znam).
Tijekom svih ovih mjeseci u meni se nagomilalo toliko tuge da imam osjećaj kako će mi se dogoditi overload onda kad budem trebala biti najpribranija. Djelomično mi smeta i to što MM nije osoba koja lako ispoljava osjećaje pa se nekako ja osjećam kao da sam posve sama u toj borbi. Voljela bih nekada da se možemo samo zagrliti i isplakati skupa..
Nisam nikad posebno razmišljala o trudnoći i roditeljstvu jer se to doimalo kao nešto posve normalno, prirodno i nenaporno i što će samo po sebi doći..mogućnost da neće bit tako lako, apsolutno nije postojala.
Zbog toga sam lako održavala vezu sa svojim djetetom i uvjek je bilo sveprisutno (nemojte misliti da sam poludila jer pod tim mislim na ono da svi mi imamo neku svoju malu viziju djeteta i možemo ga zamisliti u svojim rukama)..često puta sam dugo gledala u lice moje bebe i pozivala je da mi dođe kad bude spremna..a onda snovi..nikad nisam mislila da nije stvarnost-to je rezultat nestrpljivosti mog malog anđela koji čeka.
Onog dana kad sam dobila u ruke rezultat spermograma, ta spona je nekako prekinuta i više nego ikad mi nedostaje moja beba i strahujem ne da neću biti roditelj nego da ju/njega neću nikad upoznati. Strahujem da je mali anđeo odustao i krenuo dalje. I ne mogu se othrvati toj žalosti koja me ispunja do zadnjeg atoma.
Ali sanjala sam ga prije nekoliko dana i bio mi je u rukama moj mali kovrčavi dječak (iako zapravo priželjkujem djevojčicu)..i zato jedva čekam jesen..pripremam mu/joj dobrodošlicu. Opet ćemo biti jedna duša, jedno tijelo!

[talia7]

mummy_s
Nisam ni ja htjela pokretati tugu, nego pokrenuti malo grupne terapije. Bolje nam je svima kad se kako si super rekla "istovarimo".
Meni se još nekih stvari nakupilo na duši, a onda je ona najveća okidač za lavinu tuge i bola, jer mi se čini kako da imam bebača ne bi obraćala pažnju na trenutne probleme.

[aenea]

...snovi se ostvaruju, samo ponekad moramo dugo čekati na njih.

Potpisujem. Više puta sam se ovo osjetila na svojoj koži.
Iako, trenutno me lagano frustrira to što ginića zadnjih godinu dana viđam češće od vrlo dragih i bliskih prijatelja. Kozmetičarki se ne mogu natjerat otić jer ima bijelu kutu, a meni se sve dlake na tijelu nakostriješe od toga. Kako mi depilacija nije trenutno u planu - nju odgađam do daljnjeg. Ukratko - ne volim kad radi MPO-a imam mitesere
Naravno, karikiram. Ovo sa kozmetičarkom.

Na kraju, svi ovi moji "križevi" me u stvari imam dojam jačaju, i, paradoksalno, čine sretnijom. Nije fraza, doslovno. Evo, probat ću ilustrirat na primjeru - žena od brata od MM-a komentriala našoj sveki da kao blago se nama kako smo lijepo mogli namjestit apartman na Krku i sve to izfinancirati. Žena je super, to nije nimalo zlonamjerno ni mišljeno ni preneseno, ali nevjerojatno mi je, ali stvarno nevjerojatno, da ljudi nisu hepi na onome što imaju - meni su dvije zdrave noge već ono - fantastično - gle Bože što se s tim sve može. A još dijete, to je za mene čudo, doslovno, ali ono awe-inspiring stvar. Biće sam zahirila, ali ja sam od rane mladosti drugačija, jer me kosnula ta bolest kuka u 12.-toj pa hod na štakama itd. Ali, na kraju, za sebe mislim da sam stvarno sretna..

Ovaj boldani dio potpisujem od početka do kraja. Ostatak je u varijacijama - nemamo apartman i nije u pitanju kuk od 12. godine nego krv i koštana srž od 18. Relativno rano sam se morala pomiriti s time da mi je lik odozgora dao karte kakve je i da je jedini izbor koji imam - s njima partiju završiti najbolje što mogu i potruditi se uživati u njoj. Onog trenutka kad sam se prestala uzrujavat radi dobivenih dvojki ili čak bit zahvalna na njima, lik je počeo davati sve veće karte..čak mi ponekad baci i nekog keca Rastegnuh, ali ono što hoću reći je da se ne želim dovesti u poziciju da moja sreća ovisi o bilo čemu. Pa bilo to i dijete. Da, ne prođe dan...ma kakav dan..ne prođe ni sat da ne mislim o bebi..i da, ponekad budem tužna, umorna od svega plačem, urlam, depresivna sam, očistim se od hrpe emocija u sebi i ponovno u dubini osjetim onu kuglicu pozitive koja raste, vraća mi osmjeh na lice i daje čvrsti osjećaj da je sve u redu, baš onako kako treba i da ćemo u ovoj igri živaca i strpljenja izaći kao pobjednici. Cure moje drage...želim nam svima puno snage i osmjeha dok čekamo svoj plusić.

[mayda]

Da sam barem ovo mogla pročitati u vrijeme kad smo se MM i ja borili za našu bebolinu..koliko bi mi lakše bilo!? Godinama sam bila sebična u svojoj tuzi, opravdavala svoju malodušnost : "meni je najteže" i "nitko ne zna kako mi je".U glavi sam znala da griješim, ali ..praznina koju sam osjećala dok smo MM i ja navečer gledali tv, ili kad sam radila Božićnu jelku bila je ogromna. Ta gromoglasna tišina...
Sada, kad me beba bocka pod lijevo rebro, znam da sam morala više vjerovati i veseliti se trenutku kad ću ugledati plusić.
Svima od srca želim da što prije to doživite

[talia7]

Sada, kad me beba bocka pod lijevo rebro,

To tako dobro zvuči, evo od današnjih suza prešla sam u fazu blaženog osmjeha na spoznaju da jednu od nas beba bocka pod ljevim rebrom.
Drago mi je što sam danas s vama podjelila te grozne osjećaje koji su me spopali.

[snježana]

Niti jedna stvar se ne događa slučajno, niti bez razloga. Sve ima svoje "zato" iako je nama iz ove pozicije to najvećim dijelom neshvatljivo.
Tek kad se dogodi ono što želimo i očekujemo, shvatimo zašto se to nije dogodilo prije. Mi smo nestrpljivi (ja prva), a Bog kaže, polako, nije još vrijeme....Moja svekrva kaže: Čovjek snuje, a Bog određuje. A nedavno je neznam gdje iskopala još jednu mudrost: Ako hoćeš nasmijati Boga, samo mu reci svoje planove.
Tako je i ova tema došla u pravo vrijeme, bar za mene, cijeli dan sam pomalo jer sam dobila loš nalaz prohodnosti jajovoda. Već sam ugasila komp, ali nešto me tjeralo da ga natrag upalim i naiđem na ovu temu.
E sad sam se pošteno isplakala i lakše mi je.
Najteže mi je kad mi kažu opusti se, nemoj misliti na to, kad se najmanje nadaš ostat ćeš T...., pa kako kad se ja svake sekunde nadam, kad samo mislim na to. A i danas su mi moje nade pale u vodu, ništa od moje prirodne trudnoće.
Pred drugima glumim, ali iznutra se raspadam.
Znam da bi trebala misliti samo pozitivno, ali posebno danas sam u takvoj fazi da mislim da mi se srušio cijeli svijet. Zbrka mi je u glavi, jer iako sam se nekako spontano prilikom ulaska na ovaj forum priključila vama s potpomognute oplodnje, nisam onako iskreno osjećala da sam stvarno "vaša", mislila sam da sam tu samo onako usput dok ne ostanem T, jer kao ja nemam tih problema, nemam dijagnozu neplodnost, malo nešto zeza štitnjača, ali sad je to ok...zato je za mene još veći šok kad sam danas ipak shvatila da se nisam slučajno odmah priključila vama divnim i dragim osobama s kojima mogu podijeliti svoje najiskrenije osjećaje i koje zaista znate kako se osjećam.
Možemo biti okruženi s jako puno ljudi, a opet biti sami, usamljeni...., zato hvala Bogu na mm, ovom forumu i na vama moje drage forumašice, bez vas sve bi ovo još teže podnijela.

[d13]

neplodnost ili subfertilet, what's in a name, još je i Shakespeare rekao (ali autogeni trening i slično se ne bi s time složili) me definira kao osobu, ja mislim. Ne toliko da svaki dan razmišljam o bebi, nego to je nekako dio mog identiteta - kao moje ime, odakle sam, da sam u braku, Ja nisam od tipova da ću zasuzit, prije od sreće kad neko dočeka svoju sreću. . Ali to traje pola dana pa opet OK. Na kraju, svi ovi moji "križevi" me u stvari imam dojam jačaju, i, paradoksalno, čine sretnijom. Nije fraza, doslovno. !

evo ti mog primjera radim u jaslicama di djeca po cijele dane dozivaju samo mama, ali jednostavno ne dozivljavam to tesko, jer znam duboko u sebi i da cemo mm i ja jednog dana imati svoje malo cudo. kod nas je isto sve puno beba, trudnica od frendica do rodbine, mm i ja smo vec 2 puta kumovi na krstenjima, tesko ti je ali jednostavno kako te nitko ne moze razumijeti toliko najbolje je pustiti da sve ide svojim putem, a i imamo ovaj pdf gdje se mozemo ispricati i isplakati.

[lucija05]

Draga talia i ostale cure , želim vam od srca da što prije osjetite neizmjernu radost roditeljstva.

Nama je naša srećica (posvojili smo jedno malo prekrasnu buhtlicu) došla nakon više od 6 godina braka i jako dobro znam što sve proživljavate i nosite u sebi, sve uspone i padove.
Iskreno koliko god mi bilo drago zbog svake trudnice, ali najgore sam se baš i osjećala u trenucima kad sam saznala da je netko meni blizak trudan ili kad bi na ulici vidjela kolica s bebicama. To je uvijek bio onaj čeznutljivi osjećaj, pomješan s totalnom nemoći.
Zapravo imali smo oboje dovoljno malo godina da sam jednostavno u sebi znala bit ću i ja jednom mama (na koji god način) i nikad baš nikad nisam posumnjala u to, vjerojatno me to najviše držalo. Mm i ja smo si priuštili mnoge stvari koje vjerojatno inače ne bi, jako puno smo putovali i bili smo stvarno sretni iako mi je nešto uvijek nedostajalo.

Kad je došao naš mišić, uživali smo gledajući ga kako raste, tek tada sam se osjećala potpuno ispunjenom. Međutim, nakon nekog vremena ponovo se javila želja da bi htjeli još jednu malu tako savršenu buhtlicu, htjela sam iskusiti trudnoću, porod, dojenje, htjeli smo da naš mišić ima seku ili bracu. Krenuli smo u borbu na oba fronta (i po doktorima i poslali zamolbe po centrima). Ovaj puta su nam se drugačije posrećilo, očekujemo naš božićni poklon.

Svima velika , kad vam je najteže, znajte niste same.

[tini]

Ja sam se prepustila krizi jer trenutno nemam snage boriti se...previše neuspjeha se zaredalo i slomila sam se iako sam mislila da mi se to ne može dogoditi jer ako budem uporna doći će i beba...sada mislim da MM i meni jednostavno nije suđeno...on me tješi i kaže da smo se oko svega u životu morali namučiti i uspijeli smo pa da će tako biti i sa bebom ali ja trenutno ne vjerujem u to...treba mi puno snage da krenem dalje i hvala vam na ovo topicu jer znam da me vi najbolje razumijete.

[uporna]

Drage moje sve sam faze prošla, a trenutno u fazi broj 3. Inače ja sam imala i fazu broj 4 a to je privremeno ludilo kad sam u NAMI u kolicima vidila bebicu svu zamotanu (bila je zima) a mama je bila nešto kupovala tako da su ta kolica stajala kao ponuđena da ih se odveze. I to mi je bilo prestrašno ta spoznaja da sam razmišljala da tu bebu uzmem.
Fala bogu ali je zdrav razum prevladao.
Isplačem se ja par puta godišnje nasamo jer mislim da MM na proživljava to tako tragično kao ja (možda se i varam pa je uspješan glumac).
Nekako sam uvjerena da na žalost mi je grah pao da ću biti u onih 60% neuspješnih jer eto uskoro će i desetljeće borbe a nismo neki katastrofa slučaj (kao niti većina Vas). Na jesen se bacam na posvojenje jer nakon ovog zadnjeg u MB (nisu preživili odmrzavanje) MM je rekao da na jesen idemo predati molbu.

[tiki_a]

Uporna, to je ono najgore kad nismo baš katastrofa slučaj, a ne uspijeva nam. Meni je dr. rekao da su oni sve dobro napravili, da je s njihove strane sve ok, njegov posao i posao biologa (tako i ja mislim), a na meni je da odlučim do kada ću tražditi sreću u smislu da mi se sve poklopi pa da bude uspješno. Nekako me to utješilo, tako ću i napraviti. Za razliku od mnogih cura, odgovara mi pogled na bijeli mantil, uvijek kad osjetim miris klinike super se osjećam jer znam da sam ponovo u postupku.

[lilium]

[quote="uporna"]kad sam u NAMI u kolicima vidila bebicu svu zamotanu (bila je zima) a mama je bila nešto kupovala tako da su ta kolica stajala kao ponuđena da ih se odveze. I to mi je bilo prestrašno ta spoznaja da sam razmišljala da tu bebu uzmem.
[quote]

Nakon jednog missed-a imala sam jednu epizodu vrlo nalik tvojoj, u pocetku me zabrinjavalo, no s vremenom se vise ne cudim raznoraznim reakcijama koje imam; izvukla sam zakljucak da sve to sto osjecam je normalno i da bi bilo nenormalno da nije tako i guram dalje najbolje sto znam. Ovo kroz sto sam prosla sigurno me je promijenilo; sada nosim jednu latentnu tugu koje prije nije bilo, ne smijem se tako lako i puno kao prije i sada sam optimist s zadrskom (a bome i iskustvom). No kao sto je i C.Jung rekao radost bi izgubila svoju smisao da nije balansirana s tugom, pa sve vise cijenim jednostavne, vedre trenutake provedene s meni dragim osobama i uzivam u njima.

Dijeliti iskustva i razmisljanja s vama, a posebno price svih vas koje ste uspjele daju snagu za dalje!

Drage moje, velika i drzite se.

[enya22]

odgovara mi pogled na bijeli mantil, uvijek kad osjetim miris klinike super se osjećam jer znam da sam ponovo u postupku.

Tak je i meni!

[sanja74]

Nakon jednog missed-a imala sam jednu epizodu vrlo nalik tvojoj, u pocetku me zabrinjavalo, no s vremenom se vise ne cudim raznoraznim reakcijama koje imam; izvukla sam zakljucak da sve to sto osjecam je normalno i da bi bilo nenormalno da nije tako i guram dalje najbolje sto znam.

meni to sve ide pod "crni humor".. koji nam pomaže da preživimo..