Kako su vas odgajali?

[Maslačkica]

Meni je mama super u jednom pogledu dala bi svoj život za mene bez razmišljanja i znam da me voli i da mi želi najbolje....
Međutim, kada sam bila mala, a i sada, nemamo topal odnos, tj. njen odgoj se sastojao u slijedećem:
1. kupiti mi
2. raditi da imamo dovoljno, sestra i ja
3. da se ja sama uvijek igram (a nisam, niti danas, imala neku maštu i u biti sam se samo dosađivala9
4. osigurati mi da mogu ići na tenis, engleski...
5. kada bih htjela pozvati prijateljice onda bi komentar bio da je umorna i da tuđu još djecu čuva... tako da bih bila sama
6. sestru je tjerala da me voda tamo i vamo
7. provodila sate i sate u čišćenju kuće i kuhanju i spremanju, kada bi došla sa posla
8. nije se puno brinula o školi misleći i učeći me da je to moj "posao" i da bih ja to trebala sama odrađivati i naravno da nije radila samnom zadaće ili nešto...

Uglavnom, sve se vrti oko para, nije topla osoba, razgovor bi joj se svodio na pitanja i odgovore...
Čini mi se da sam bila jako zakinuta i u biti mi je to jako falilo i bila sam jako nesigurno dijete. Sada odnos imam sa mužem koji je 1. osoba u životu da mogu reći nešto, a da se ne plašim reakcije ili osude, tj. nije me sram.

Eh da, kako smo u velikoj financijskoj krizi, pa trenutno živimo kod mame u jednoj sobi ona redovno ulazi tako da bi pokucala, ali odmah i otvorila vrata ne čekajući da kažem da je slobodno...
Osoba je koja jako voli kontrolirati, pa kada npr. tražim majicu, peškir ili bilo šta, a da me ona vidi - obavezno je pitanje: šta mi treba i šta to tražim? - znam da nije zlonamjerno, ali mi užasno ide na živce.
U biti s njom nemam nikakav odnos prisnosti i ne volim joj ništa govoriti što nije neophodno, ali nažalost, za sebe me je vezala parama i sada nikako da se iščupam, i nažalost, napravila sam nekoliko grešaka u životu i sada ih plaćam....
I naravno da se ljutim na sve ove stvari i kažem joj ih, ali je ona jednostavno takva i ne mijenja se, tj. ona ne vidi kako baš i nije upravu za neke stvari....
A da ne pričam da kada je i želim nekada zagrliti da me nakon par sekundi odgurne (ali samo zato što ima onda suze u očima)...pa kada ona mene želi zagrliti, ja baš i nisam za to...Da ne pričam da se kod nas ne priča o osjećajima i da se isti zatomljuju... nema razumijevanja....

Sva sreća pa imam muža koji to razumije...

Imate li vi slično takvo iskustvo?

Napisala sam ovo jer sam čitala post o dedama i bakama, pa gledam svaki dan kako se isto ponaša prema unucima (djeci moje sestre) i vidim kako to zna loše utjecati i na njih....

[sorciere]

u odnosu na mene, ti si još dobro prošla :/ .

[maria71]

bila je naporna u svojim nastojanjima modernog odgoja....

pregovori, rasprave itd

a i tkđ je znala dušiti sa svojim stavovima, no opet kad sad vidim, uglavnom je bila u pravu, samo što je bila naporna

ono što joj zamjeram je preliberalan odgoj i davanje ovlasti meni kojima nisam bila dorasla....

[bejb]

ja bih na pitanje u naslovu samo kratko odgovorila

nikako

[puhovi obožavaju smokve]

he, he, nisi ti ni tako loše prošla, i moja mama je otprilike takva, uz razliku da je uvijek škrtarila na meni, što god sam željela (npr. učiti jezike, ili ići u glazbenu školu) odgovor je uvijek bio - ne, a kao šlag na torti, ostala sam bez ičega i danas sam podstanar, a sestra je dobila kuću od 200 m2. i dan danas ja niš ne vrijedim, ne veseli se nikakvim mojim uspjesima... svojim odvratnim ponašanjem uspijela mi je baciti sjenu i na najljepše trenutke u životu, kao što je rođenje djeteta (prvog), još uvijek mi je u sjećanju njena (vječno) pokunjena i uvrijeđena faca iz tog razdoblja (kad mi je došla "pomagati")
dobro je da joj govoriš kako se osjećaš zbog njenog ponašanja,
ali nije dobro da živite skupa.

[Maslačkica]

ono što joj zamjeram je preliberalan odgoj i davanje ovlasti meni kojima nisam bila dorasla....

Ovo je i kod moje bilo....užas....
I kad bih se bojala, ona bi drugima govorila: "Ne boji se Maslačkica!!!" A u mojim očima strah....
Kada bih se iživcirala drugima govorila: "Ma ona je ista kao mama, ne živcira se ona... "

E sada, da li ste imali novčanih problema ili da li vas je novcem vezala za sebe? Mene moja jeste...
A što je najgore, ja sam bez samopouzdanja, bez volje i moći za borbu, bez mogućnosti izbora zbog silnih dugova, sa pogrešnom prošlošću iza sebe i nije da ona ne pomaže, ali čini mi se opet pogrešno....
.....

[maria71]

gle ,najbolje mi je sad kad se ispričava tipa ,nisam je tako odgajala

kao ono uzgojila sam čudovište 8)

[maria71]

btw ja sam slobodna ko bizon u preriji, ne ovisim novčano ni o kome

[luni]

Odgajali su me strogo. Imala sam sve šta sam htjela, ali izlasci, dečki, garderoba, ne daj bože lakiranje noktiju, šminka katastrofa. Ajd mama još i nije prigovarala, ali sa starim sam vodila ratove, a ona se nije mješala. Tako je bilo sve do kraja srednje škole i onda su mi rekli, sad se sama vodi kroz život i tako je i bilo, ali uvijek su bili tu negdje. Sada imam samo mamu i ne mogu reći da smo prijateljice, jer mama je mama, a prijateljica prijateljica, ali znam da nema te prijateljice koja bi učinila za mene što bi ona i nema te prijateljice kojoj bi se radije povjerila nego njoj. Nije da se ne svađamo, posvađamo se 5 puta dnevno, ali sutra dan kao da nije bilo ništa. A što se tiče odgoja ona je odgojena baš onako po starinski, ali je svjesna te razlike u načinu razmišljanja i života između nas dvije i to poštuje.

[JBT]

Ja sam imao sreću/nesreću da su starci imali dva pristupa odgoju. Tata je komunista i uvijek je bio liberalniji u odgoju, nije me tukao, razgovarao je sa mnom o mojim postupcima, naučio sve kritički sagledavati isl. S druge strane mama je tradicionalni tip (crkveni). Nema rasprave, nema promjena, sve je onako kako je bilo i u stoljeću sedmom, batina sam se nadobivao da ni sam ne znam koliko (drvna industrija je zaradila - ovo se odnosi na broj slomljenih kuhača na meni).
Jedino oko čega su se slagali bilo je da nema prespavanja kod cura. Uvijek sam se bolje slagao sa tatom i on je bio faca. A sestra je uvijek bila bolja sa mamom, odgoj je bio isti.
Danas imam jednak odnos sa oboje.

[tanja_b]

Moji starci su bili prilično ok što se tiče odgoja, bar sam tako uvijek mislila. Pogotovo što se tiče škole i izvršavanja školskih obaveza - tu im zbilja nemam što zamjeriti. Ali čini mi se da su malo previše stavljali naglasak na formalnu stranu života, pa sam tako vrlo brzo počela "paziti što govorim, da se netko ne uvrijedi", "ne biti bezobrazna", "to se tako ne radi", i sl., što je dovelo do toga da imam priličnih problema u komunikaciji (ajde, malo se popravilo, blaženi internet koji uklanja emocionalne barijere ).
A što se tiče prijateljica i pozivanja doma... moja mama stalno je ponavljala da ona želi da se ja družim s drugom djecom i da zašto se ne družim više s vršnjacima i zašto ih ne pozivam doma, ali s druge strane, ni ona ni tata nisu nikad bili previše društveni ljudi (rijetko smo imali goste u kući), pa nisam imala od koga učiti primjerom.
Ipak, s mamom mogu zbilja otvoreno razgovarati o većini tema (o ovoj ipak ne - da se ne uvrijedi ), a mislim da je to veliki plus.

[Mayaa]

eh, šta bi ja ovdje imala svašta napisat

mojoj je najveća muka u životu šta sam je u četvrtoj godini prestala zvat mama. ne sjećam se zašto i ni dan danas mi nije jasno čime mi se toliko zamjerila, odnosno kakva je to stvarno trebala bit da se četverogodišnjem djetetu prelije čaša
ni dan danas mi ta riječ ne bi mogla preko usta, ni za svo blago ovog svijeta.

[luni]

eh, šta bi ja ovdje imala svašta napisat

mojoj je najveća muka u životu šta sam je u četvrtoj godini prestala zvat mama. ne sjećam se zašto i ni dan danas mi nije jasno čime mi se toliko zamjerila, odnosno kakva je to stvarno trebala bit da se četverogodišnjem djetetu prelije čaša
ni dan danas mi ta riječ ne bi mogla preko usta, ni za svo blago ovog svijeta.

Pa kako ju zoveš? Imenom?

[Mayaa]

Pa kako ju zoveš? Imenom?

eeeeeeej. ili čekam da se osvrne pa joj se obratim

[mama courage]

moja mama je (na zgrazanje svojih prijateljica ) uvijek imala obicaj reci da ce mi radije dozvoliti da dovedem momka doma (a ona ce izaci iz kuce), nego da se "zabavljamo" negdje u parku, na hladnome.... da prehladim bubrege il jajnike... to sto ja njenu ponudu nisam znala iskoristiti - to je... sto reci... steta

vec smo o tome pricale, tj. pisale - moja mama i ja smo imale neki kao (presutni) dogovor, moje je bilo da budem dobra u skoli (o kuci se nisam morala brinuti), njeno da mi omoguci sve sto zelim (bilo da mi treba njeznost, razumijevanje, sati talijanskog, duzi izlazak, ili da bude jedini roditelj koji je spreman iz toplog kreveta ustati i u pola jedan doci pred disko po mene).

s jedne strane je bila stroga, tukla me nikad nije (sestru ponekad, al i to rijetko), al je i puna ljubavi i strpljenja. znale smo i kao punoljetne se zavuci njoj u krevet i zagrliti je. znala sam, momci dolaze i odlaze - a mama je jedna i jedina. znam sto god mi zatreba, ona je tu. i dan danas. mada me ponekad izludi svojim ponasanjem. al sve to ide u rok sluzbe. zadnjih pet godina osjetim da sam ja njoj postala veci oslonac i snaga. cudno je to, al valjda tako mora biti...

[ronin]

he, he, nisi ti ni tako loše prošla, i moja mama je otprilike takva, uz razliku da je uvijek škrtarila na meni, što god sam željela (npr. učiti jezike, ili ići u glazbenu školu) odgovor je uvijek bio - ne, a kao šlag na torti, ostala sam bez ičega i danas sam podstanar, a sestra je dobila kuću od 200 m2. i dan danas ja niš ne vrijedim, ne veseli se nikakvim mojim uspjesima... svojim odvratnim ponašanjem uspijela mi je baciti sjenu i na najljepše trenutke u životu, kao što je rođenje djeteta (prvog), još uvijek mi je u sjećanju njena (vječno) pokunjena i uvrijeđena faca iz tog razdoblja (kad mi je došla "pomagati")
dobro je da joj govoriš kako se osjećaš zbog njenog ponašanja,
ali nije dobro da živite skupa.

Ajme grozno.Baš mi je žao.

[Hannah]

Ajme, kada se samo sjetim... Moji su bili užasno strogi! Tata je bio alkos, psihički nas je maltretirao do besvjesti, mama je uglavnom sagibala glavu, njih dvoje su se svađali danonoćno, mama je odlazila, pa se vraćala (to i još dan danas radi), brat i ja smo noćima plakali. Moja reakcija na to sve su bile grozne ocijene u školi, agresivnost, tuga, osjećaj bespomoćnosti, manje vrijednosti, kronično pomanjkanje samopouzdanja, a i mucala sam. Sa 19 sam pobjegla od kuće. Završila sam srednju i otišla i od onda se brinem sama o sebi. Srećom sam naišla na neke divne ljude, koji su mi puno pomogli. Psihički sam ok, malo teže se, od drugih, nosim sa stresnim situacijama. Sitnice me pogode. Zdravstveno sam već par puta zaglibila. Štitnjača mi šteka, imam kronični gastritis, a kada se nešto loše dogodi dobijem proljev. I sve bi bilo puno gore da im nisam naučila oprostiti. Više ih ne mrzim, zapravo bih sve učinila za njih, volim ih. Oni nisu znali drugačije. A ja puno radim na sebi. Trudim se, učim, čitam. I imam super muža i normalan zdrav odnos u braku. A ono malo slatko biće, koje sada pajki kao anđeo, mi je najvrijednije na svijetu! Svakim danom sam sve više zahvalna Bogu što ga imam. I pokušat ću mu pružiti sve ono što ja nisam imala, bezuvjetno ljubav, razumjevanje, podršku, toplinu, ma sve! I samo mi je njegova sreća važna i da zna da sam tu uvijek uz njega. Nikada nisam bila tako sretna, kao na dan kada sam ga rodila i zarekla sam se da nikada neću ponoviti greške svojih roditelja. I ponosna sam na sebe što sam toliko uspjela do sada postići, a za mene je ogromna stvar imati ljubav i potporu sm, normalan zdrav brak i sretno i zadovoljno dijete. A ja sam najsretnije osoba na svijetu zbog toga!

[Moover]

Ajme, koliko istraumatiziranih žena....

Ajde da vam malo pokvarim prosjek, meni je moja mama zakon, odgajala me točno onako kako bih se danas i sam odgajao, već godinama imamo superprijateljski odnos i nemam apsolutno nikakvih zamjerki na nju... :D

Eh, sad ćete se vi raspisat o Edipovom kompleksu i o mamina maza sindromu, al hebga, šta ja tu mogu... ionak se u ničemu ne mogu složit s vama forumašicama...

Možda da još koji muški napiše svoje iskustvo... :?

[aleta]

eh, šta bi ja ovdje imala svašta napisat

mojoj je najveća muka u životu šta sam je u četvrtoj godini prestala zvat mama. ne sjećam se zašto i ni dan danas mi nije jasno čime mi se toliko zamjerila, odnosno kakva je to stvarno trebala bit da se četverogodišnjem djetetu prelije čaša
ni dan danas mi ta riječ ne bi mogla preko usta, ni za svo blago ovog svijeta.

[Hannah]

Nisam napisala jako važnu stvar, a to je da smo i moja mama i moj tata sada u jako dobrim odnosima. Pogotovo otkako sam rodila Šimuna. Međusobno si puno pomažemo i odnosi nam se nikako ne mogu usporediti s onim hororom iz djetinjstva. I hvala Bogu na tome. A jedna sitnica u tome je što ostaju :shock: :shock: na moj odnos prema Šimunu, ali se ne mješaju (žestoko sam par puta zagrmila!). Mama samo potvrdno klima glavom i kaže, Šimun je sretno dijete.

[maria71]

mislim da nisam bila dovoljno jasna,moja mama bi na ovom forumu imala puno više istomišljenika nego ja....

ali meni ta vrsta odgoja nije pasala.....permisivan, preliberalan odgoj

[ronin]

A ja imam par frendova koji su od skroz liberalnih roditelja ispali stopostotne konzerve. :/

[LeaB]

A ja bi htjela reći da je lanac takvog nezadovoljavajućeg odgoja prekinut time što se svi ovdije zaista trude usrećiti svoju djecu. Zar to nije super?
Svi smo nešto naučili. Zato smo bolji roditelji.

Moji su rastavljeni. Koma odnos, bez komunikacije. Mama je bila zaštita od verbalno agresivnog tate. To je loše. Nekako te nauči da ti prestane biti drag. I stalno si na maminoj strani.

Dok sad vidim očima totalno druge stvari.
S tatom se bolje kužim, jer smo pozitivniji, dok sam davno skrenula s maminog puta... Često mi spomene da me ne pozna. Nisi ti moja kći, kaže.

[Ivana1976]

Moja mama je predivna osoba.Uvijek me slušala i pomagala mi ,a tako je i s curama tj. odgojila mi je djecu .Iako se razboljla sa 28 godina i pala u kolica nikada joj ništa nije bilo teško ,a tako je i dan danas.Bila je stalno po bolnicama tako da sam ja naučila kuhati ,prati ,peglati i brinuti o mlađem bratu jako rano ( 9 g.).Mislila sam ako budem sve to radila mama će prije doći doma.Tata je radio kao vozač.Nikada ga nije bilo doma ,a i kad je bio nije bio tako da smo brat i ja i dan danas jako povezani iako oboje imamo obitelji.Da sam mogla birat ne bih mogla imati bolju mamu.

[puhovi obožavaju smokve]

ali meni ta vrsta odgoja nije pasala.....permisivan, preliberalan odgoj

ili, drugim riječima, lagano zanemarivanje. tak je bilo i meni.

[Sretna Mama]

Meni je mama bila super... jos uvijek je... Nazalost odgojena sam bez oca, jer otac mi je umro kad sam imala 1 godinu te je mama ostala udovica s nepune 23 godine....
Život do moje 10 godine joj se vrtio oko mene..posao, kuci, mene za ruku u park, šetnje, navecer spremanje i pripremanje rucka za sutra...sjecam se da smo znale zamazat cijeli stan gađajući se tjestom za kolace, te bi kasnije sve to skupa čistile...(mozete mislit sto bi ja cistila puno s 5-6 god)
Nikada nije vikala, nikada nije me tukla, uvjek je tu kad imam neki problem i dan danas...

Kad sam imala 10 godina na poslu je upoznala muskarca, tj. upoznala ga je i prije on mi je rekao al nikada nije htjela izaci s njim niti ga pozvati kuci zbog mene.. kasnije mi je rekla da je htjela da ja prvo dam joj pristanak da ne dobijem očuha kakvog ne zelim...
on je poceo dolazit, ja ga obozavala...nakraju na moju srecu su se vjencali i imam dvije prekrasne seke(poluseke) i očuha koji mi je kao otac...sve sto mi treba i kad mi treba..on je tu...
Mogu reci da sam imala djetinstvo prekrasno...samo mi je falio tata...a njega sam dobila s 11 -ak godina...ponovno

Jos moram kazat kakav je on s krštenja starijeg mi sina..
Sjedimo nas 30-ak u kuci i jedemo i pricamo...trenutak tisine..a on se digne za stolom i okrene put mene i rece: Ane, ako ti ikada ista ovdje bude zasmetalo, ili ako vidis da ne mozes vise, ili bilo sto da se dogodi, uvijek bas uvijek su vrata od moje kuce otvorena za tebe i tvoju djecu...

To nikada necu zaboravit a mogu rec ni ljudi za stolom jer jos uvijek padaju komentari kako mi je ocuh savrsen....

[vissnja]

U nasoj kuci je uvek bilo premalo razgovora, ali za bitne stvari smo uvek nekako imali precutan dogovor. Ali moja mama je jako zatvorena i pretpostavljam da drugacije nije mogla. Zameram im to sto su se kad sam usla u pubertet okrenuli 100%, od blagih, postali nepotrebno strogi roditelji, kada mi je najvise trebala podrska. Ali predpostavljam da su se i oni plasili mog puberteta i mislili da rade najbolje. I mnogo su insistirali na uspehu u skoli, opet nepotrebno.
A ostalo..... pa bili smo, i jos uvek smo porodica kakvu zelim svom detetu. Uvek su me postovali, nikad nisam bila 'klinka koja nema pojma', ravnopravno sam ucestvovala u svim porodicnim dogovorima od malena. I na tome sam im zahvalna. Usadili su mi samopostovanje, i nucili me da je postenje i iskrenost prema sebi i drugima jedini ispravan nacin zivota.

[jadranka605]

bila sam jedino dijete.
mama i tata od moje treće godine ne žive zajedno.
Mama je bila mlada, pomalo stroga, ali bi dobila ono šta sam tražila (a nisam bila od velikih prohtjeva)
Danas je moj veliki oslonac, velika prijateljica
A tata...tata je imao drugu taktiku. Kod njega je kurio razgovor i samo razgovor. Ali uvjek mi je dizao samopouzdanje i govorio bi da je ponosan na mene
Kad god bi napravila neku glupost, više bi me bolilo kad bi mi tata rekao da sjednem malo, neko eventualna triska od mame.
No, sve u svemu, mislim da su napravili dobar posao i uvjek će biti moj uzor

[filipova mama]

Do 14 god. užasno strogo - morala sam ići na balet, violinu, njemački, u školi imati sve 5. Nakon toga sve se raspalo, tata našao ljubavnicu, mama bila zaokupljena s tim 24 sata dnevno (pratila ga, svađali se, plakala, mrzila ga, kukala, a nije se htjela rastati). Sa mnom su se bavili jednosmjerno - imali su velika očekivanja i zahtjeva, a inače bila sam prepuštena sebi i brinula se za 6. god. mlađu sestru (išla joj na informacije, vodila u vrtić, čuvala ju...) Baš neki dan mi je mama rekla kad joj je sestra nešto odbrusila da sam loše odgojila sestru.

[Felix]

maslackice, jel ti to opisujes moju mamu? od rijeci do rijeci isto, osim sto falabogu vec dugo ne zivim s njom.
moja mama je i autor izjava dostojnih divljenja "osjecaji ne postoje, to sto ti mislis da imas osjecaje je izmisljotina" "bebama je potpuno svejedno kako se ponasa prema njima, pa i bebe u sirotistima koje nitko ne pazi i ne grli odrastu u normalne ljude kojima nista ne fali"
najgore je sto ona, izgleda, stvarno u to i vjeruje - koliko samo ona tuge i nesrece koji su ju nagnali na takav stav cuva u sebi, ne zelim ni misliti

[Loryblue]

ja da se milijun puta rodim uvik bi izabrala iste roditelje. jednostavno su mi i mama i tata odlični. imaju oni svojih mana, ali su mene i brata odgajali točno onako kako bi i ja volila odgojit svoje dite i da ono jednom može kazat: imam najbolju mamu na svitu.
mami i tati, a posebno mami, smo brat i ja od rođenja centar svita.
topla riječ, zagrljaj, sidnje i slušanje naših veselih i tužnih priča, to je odgoj i odnos koji nosim iz roditeljskog doma. nastojali su nam, u okviru svojih mogućnosti, pružit maksimalno lagodan život u financijskom smislu. ali prije svega u emocionalnom.
mama je prva koja je znala za moje ljubavi, moja razočarenja, sve moje uspjehe, koja je sa mnom plakala kad bi ja plakala, koja se sa mnom smijala kad bi se ja smijala.
danas ne živimo u istom gradu, ali nema dana da se ne čujemo na tel., da ne izanaliziramo dan, da joj se ne pohvalim ili ne izjadam.
čini mi se da sam i danas ona njena mala curica o kojoj ona mora brinit i da je bolesna ako se ne brine o meni i za mene.
i mogu joj samo kazat: mama hvalati što si takva kakva jesi i što si mi mama.

[cherry]

uvijek sam mislila, a otkad sam 'odrasla' i rodila zasigurno znam da imam najbolje roditelje, koji su meni i braći pružali sve i emotivno i financijski (u smislu obrazovanja, raznim aktivnosti, ono - sit, obučen, obuven; ne u stilu da smo bili pijani milijarderi: tatina je najjača bila kad bi dao za izlazak 50 kn i rekao: vrati ostatak )
najdraže mi je što su se istinski bavili s nama i uvijek smo se svi skupa družili i zajedno išli posvuda i danas mi tako fali to zajedništvo moje 'prve' obitelji i naše zezancije (kad ne bi radio radio autu, svatko je morao pjevati neku pjesmu, a kako smo svi bez sluha, to je bio živi urnebes)
mada, sad polako gradim to isto s mm i malim i nadam se da ćemo postići istu atmosferu ljubavi i sigurnosti koju ja osjećam u vezi svojih roditelja i braće (što god da mi zatreba, trebam samo reći i oni će priskočiti)
inače, imali smo slobodu, ali unutar vrlo jasno iscrtanih granica u moralnom i svakom smislu (netko je rekao da mu je mama vjernica u pejorativno smislu; e, pa i moja je i to tako da je za sve nas sa svojom vjerom neka vrst moralne vertikale, a ne 'biča božjeg')
volim ih jako
e da, vrlo smo iskreni, malo što prešućujemo i stalno ulazimo u konstruktivne sukobe; tako da meni nije ništa draže nego 'posvađati' se s mužem kad je naduren, jer onda znam da idemo ka rješenju!!!

[ivona]

ja da se milijun puta rodim uvik bi izabrala iste roditelje. jednostavno su mi i mama i tata odlični. .

[filipova mama]

Ja sam do svoje 15.-te godine bila uvjerena da imam najbolje roditelje na svijetu. Bez obzira na sve. Bila sam jako šokirana kad sam skužila da to baš nije tako.

[Strobery Shortcake]

Jako dobro. Ja sam jako zadovoljna sa onim što sam kao ličnost postala. To ne znači da je sve savršeno, imam i ja nekih repova, ali je moja majka postigla da budem osoba koja je toga svesna i koja to nastoji neutralisati. I sad bolje razumijevam njene postupke i načine. I jako bih željela biti svojoj djeci majka kakva je moja bila meni (ne mislim doslovno, istim metodama i postupcima, jer ja ipak nisam ona, nego generalno, sa pozitivnim krajnjim rezultatom).

[LeaB]

Jako dobro. Ja sam jako zadovoljna sa onim što sam kao ličnost postala. To ne znači da je sve savršeno, imam i ja nekih repova, ali je moja majka postigla da budem osoba koja je toga svesna i koja to nastoji neutralisati. I sad bolje razumijevam njene postupke i načine.

Ja se s ovim slažem. Ja svoje roditelje ne bih mjenjala, ni na jedan dan. Naučili su me mnogo o toleranciji, poštivanju partnera, obiteljskim vrijednostima, o bijesu, o plakanju, o arhetipu žrtve.
To lje škola koja je teža. al sam ja sad lakša.

[Pliska]

Pa bili su dosta liberalni i nemogu reći da mi je išta falilo. S mamom je odnos uvijek bio ok, a s tatom je druga priča. Nije bio uz mene prvu godinu mog života (zbog posla) i kako sam kaže stvorio se zid. Mislim da je na to utjecalo i to što je uvijek zahtjevao jako puno od mene, nikada nije bio zadovoljan ničime. Stalno me uspoređivao s drugom djecom. Uvijek su svi bili bolji od men Tako je i danas i ja sam pomalo sa živcima došla na tanko. Ne pamtim niti jednu njegovu pohvalu upučenu meni, a brat je druga tema. On je uvijek bio sve super.

Najgore u svemu je i to da se priča nastavlja preko moje djece. Mi smo uvijek krivi za sve.

[Švedica]

ja bih na pitanje u naslovu samo kratko odgovorila

nikako

debeli x

Mislim da je nemoguće uz sav trud, volju i ljubav svijeta odgojiti dijete a da ga i samog ne opečemo, takav život valjda mora valjda biti. No dokle got u odgoju postoji toplina, podrška, razumijevanje, brižnost, možemo se smatrati istinski sretnima, ostale poteškoće spadaju u realan život. Ako su nas tukli, zanemarivali, zlostavljali, ostavljali, ignorirali...e to su problemi.

[Anita-AZ]

Tek sad kad sam i sama roditelj vidim da su moji roditelji dali sve od sebe i da su sve njihove pogreške bile radi preopterećenosti i pucanja. Nije da je opravdanje, ali mislim da me sva strogoća, vika i stega nisu toliko ugušili koliko neodobravanje mojih (rano otkrivenih) težnji koje sam uspjela realizirati tek u odrasloj dobi. A opet i to je neodobravanje bilo radi brige (da ću kao umjetnik umrijeti od gladi...) tako da ih ustvari ne krivim. Sve pogrešno napravili su iz slabosti, umora, premora i straha, a znam da su me voljeli i željeli mi samo najbolje i to upravo zato što je bilo jako, znalo je biti i tako bolno za mene. Da su me voljeli manje i brinuli manje, ja bi bila opuštenija osoba i manje bih očekivala od sebe, no možda bi i manje ljubavi osjećala. Moji su roditelji, tj. tata jednostavno toliko snažne volje i snažnih očekivanja da nije bilo prostora za gubitke, neuspjehe i rizike... a to je sve ostavilo trag na meni.

No, kad usporedim sa strahotama koje su oni od svojih roditelja proživljavali, vidim da ja ni nisam toliko bolji roditelj od njih koliko su oni bolji roditelji od svojih.

Volim ih. Napokon. A nije da nisam morala na tome puno, puno raditi da im oprostim toliko toga. Da nisam postala roditelj, nikad ne bi znala koliko su ustvari bili divni i koliko su se (pretjerano) trudili i koliko je ustvari teško imati zahtjevno, komplicirano i buntovno dijete kakvo sam ja bila.

[kloklo]

Ja bi razmišljala kao i ti Anita, da moji nisu godinama radili jednu jako veliku grešku, zapravo je još uvijek rade - za naš loš odnos krivili su mene, ogorčeno i žestoko, svim mogućim arsenalom emocionalnih ucjena

Ali nisam ja njih kao malu bebu frknula tisuću kilometara daleko baki i dedi, već oni mene! Nisam ja odlučila da ćemo se viđati 4 puta godišnje, već oni. Nisam ja htjela da oni svako ljeto, umjesto da se malo odmore od zaista naporne šljake u Švabiji još cijelo to ljeto rmbače na našoj kući koja je meni bila i ostala, ne kuća snova, već kuća straha koja mi je krala i ono malo vremena što bi teoretski imali moji roditelji za mene.

Ja imam upravo obrnut put od tebe, sve negdje do 30-te sam ih opravdavala i opravdavala, te jadni oni sve su greške napravili iz ljubavi, te nisu znali bolje i drugačije, te ovo te ono, samo da ne bi morala priznati da su oni sami sebi uvijek bili najvažniji, a da bliskost i građenje veze sa svojim djetetom nikad nije kotiralo visoko na njihovoj listi prioriteta, to se valjda trebalo dogodit samo od sebe, bez uloženog truda.

I shvatila sam da je njihova retorika "sve je to za tebe i tvoje dobro" jedan običan bullshit kad mi je mama nakon još jedne svađe koja je završila i mojim i njenim suzama, na moje pitanje, bi li opet nakon svih patnji i suza napravila isto, a ona mi je nakon 2 sec. razmišljanja odgovorila sasvim uvjereno: DA!

Odonda ih ne žalim i svjesno stavljam svoje osjećaje na prvo mjesto, kad već oni kao roditelji to nisu radili za svoje dijete i mislili su da je smisao mog života brinuti o njihovim osjećajima. I bilo je, dugih 30 godina je tako bilo, ali sad idućih 30 ide druga pjesma...i...više ne plačem

[makita]

Ja bi razmišljala kao i ti Anita, da moji nisu godinama radili jednu jako veliku grešku, zapravo je još uvijek rade - za naš loš odnos krivili su mene, ogorčeno i žestoko, svim mogućim arsenalom emocionalnih ucjena

Ali nisam ja njih kao malu bebu frknula tisuću kilometara daleko baki i dedi, već oni mene! Nisam ja odlučila da ćemo se viđati 4 puta godišnje, već oni. Nisam ja htjela da oni svako ljeto, umjesto da se malo odmore od zaista naporne šljake u Švabiji još cijelo to ljeto rmbače na našoj kući koja je meni bila i ostala, ne kuća snova, već kuća straha koja mi je krala i ono malo vremena što bi teoretski imali moji roditelji za mene.

Ja imam upravo obrnut put od tebe, sve negdje do 30-te sam ih opravdavala i opravdavala, te jadni oni sve su greške napravili iz ljubavi, te nisu znali bolje i drugačije, te ovo te ono, samo da ne bi morala priznati da su oni sami sebi uvijek bili najvažniji, a da bliskost i građenje veze sa svojim djetetom nikad nije kotiralo visoko na njihovoj listi prioriteta, to se valjda trebalo dogodit samo od sebe, bez uloženog truda.

I shvatila sam da je njihova retorika "sve je to za tebe i tvoje dobro" jedan običan bullshit kad mi je mama nakon još jedne svađe koja je završila i mojim i njenim suzama, na moje pitanje, bi li opet nakon svih patnji i suza napravila isto, a ona mi je nakon 2 sec. razmišljanja odgovorila sasvim uvjereno: DA!

Odonda ih ne žalim i svjesno stavljam svoje osjećaje na prvo mjesto, kad već oni kao roditelji to nisu radili za svoje dijete i mislili su da je smisao mog života brinuti o njihovim osjećajima. I bilo je, dugih 30 godina je tako bilo, ali sad idućih 30 ide druga pjesma...i...više ne plačem

Kad ja ovako kažem, sestre mi govore da oni imaju dobre namjere...ahhh

[kloklo]

Nije lako biti dobar roditelj,upravo zato mnogi kiksaju jer misle da su ljubav i dobre namjere dovoljni, ali nisu dovoljni. Naši su starci kiksali zato što su znali slušati samo svoje srce, ali im je duša bila zatvorena za ono što su im naša srca poručivala, a bili su slijepi i gluhi na to, zabavljeni svojim emocijama i potrebama

[Sirius Black]

Ja se sa svojima sve bolje slažem kako sam starija. Nisam bila baš najsretnija kad sam bila klinka. Stari je puno radio i odgoj prepustio mami, nisam nikad s njim imala neki odnos jer je on bio dosta hladan i imala sam osjećaj da samo zna kritizirati i prigovarati. Mama je bila prezaštitinički raposložena, ali nisam imala osjećaj da je to iz neke velike ljubavi nego se bojala da se nešto ne dogodi jer bi naravno ona za sve bila kriva.
Budući da mama nije imala vozački, a živjeli smo izvan grada, kad sam bila mala nisam imala nikakve aktivnosti npr. muzička, sportovi jer je to bilo prekomplicirano organizirati a niko nije ni mislio da je bitno da mi se kvalitetno ispuni vrijeme, glavno da u školi prolazim s pet i ne stvaram probleme. Često sam umirala od dosade doma i zapravo bila jako usamljena pa kad sam rekla da mi je dosadno onda sam dobila nešto od kućanskih poslova.
U srednjoj nisam skoro uopće izlazila jer je isto sve ovisilo o prijevozu, a budući da su moji uvijek bili u nekom poslu, bilo mi je grozno tražiti da se dižu usred noći i dolaze po mene pogotovo zato jer nismo uopće bili bliski. Falilo mi je i to što smo jako rijetko kvalitetno provodili vrijeme zajedno, nismo išli na izlete, nismo se uopće družili.
Jedva sam čekala 18. rođendan da položim vozački da sama mogu nekud otići.
Moje je bilo da učim jer ionak ne radim ništ drugo u životu. Često su mi nabijali na nos kaj su oni sve morali raditi doma kad su bili u mojim godinama itd. i kak je meni ustvari super.

Sad kad sam starija vidim da ni njima nije bilo baš lako. Oženili su se mladi, nisu ništa imali, sve su morali sami stvoriti svojim radom. U materijalnom smislu dobila sam puno zahvaljujući njima ali to neke stvari jednostavno ne može nadoknaditi. Što se tiče odgoja, čini mi se da je sve bilo nekak u stilu "nemoj mi sad još i ti komplicirati život", jer im je valjda tak bilo najlakše.

[kloklo]

Sirius Black, upravo zbog takvih gorkih sjećanja da smo teret i briga, prije će mi se jezik osušiti nego da Leona osjeti kako mi je nekakav uteg oko vrata u životu koji ga samo komplicira.

Odmalena joj usađujemo u glavicu svijest da je ona naša najveća ljubav i sreća u životu, samim tim što postoji baš takva kakva je i da sve što radimo za nju radimo iz čiste nepatvorene ljubavi, bez najmanje primjese nekakavog žrtvovanja i odricanja, što su nama naši nabijali na nos.

Jer provesti mladost s groznim osjećajem da bi tvojim starcima život bio puno lakši da te nema i da se pate i muče zbog tebe je, barem meni, bilo vrlo mučno i do temelja je razrušilo moju samosvjest i samopouzdanje.

Mi ćemo s Leonom vjerojatno napraviti xy manjih i većih grešaka ali nadam se da će joj jedno uvijek biti jasno ko suza: Ništa nam za nju nije teško, mi smo htjeli da se ona rodi i da joj poklonimo svu ljubav i pažnju ovog svijeta i da će uvijek, što god da se dogodi, u mami i tati imati podršku i sigurno gnijezdo

[Arkana10]

Nije lako biti dobar roditelj,upravo zato mnogi kiksaju jer misle da su ljubav i dobre namjere dovoljni, ali nisu dovoljni. Naši su starci kiksali zato što su znali slušati samo svoje srce, ali im je duša bila zatvorena za ono što su im naša srca poručivala, a bili su slijepi i gluhi na to, zabavljeni svojim emocijama i potrebama

tako istinito i predivno receno

[Arkana10]

a sada da odgovorim na pitanje
mene su manje vise odgojili onako kako se ovdije kaze AP...
mama vise od tate...ali ja danas pronalazim neke greske u njima, zbog toga sto su dozvolili da im prevlada mislenje sredine u nekim situacijama.
Ja sam cekano dijete. Prije mene mama je imala 2 spontana abortusa. Jedan u visokoj trudnoci. Dojenje (dve godine) i co sleeping (5 godine) bilo nam je normalno. Uvijek, ali uvijek su me podrzavali u svemu. I u slikanju, pisanju, kazaliste, znanstvene radove kasnije i sl. Puno smo pricali, zajedno smo sve radili i sl. Bila sam sretno dijete. Jedini veliki problem je bila moja ne-socijalizacija. Ja sam sretna sto imam takve roditelje, nadam se da cu i ja biti takva mama. I dan danas znam kada mi je tesko da se javim kod njih i pitam samo dali su dobri i mama/tata znaju da nesto nije ok. I onda sljedi pricanje ili tisina kako meni odgovara.

[Arkana10]

uh kada su mi prsti brziji od misle...

ja sam zadovoljna odgojem (ali ne volim ovu rec odgoj). Moji su bili roditelji, nikada nisu zeljeli biti prijatelji. Postavili svoje granice, ja svoje i tako zivimo. Kada ne volim da se mesaju kazem. Zao mi je sto i mm nema takav odnos sa svojim roditeljima. Jedino sto "zameram" mami je sto se posvetila maksimalno nama, a zaboravila sebe. A to se sada ona uci. Tata je drugaciji, on uvijek daje i ne shvaca da su djeca odjednom porasla...ali nadje vremena za nas.

[maxovamama]

sada, kad malo bolje razmislim, rano djetinjstvo mi je bilo lijepo. Ostali su mi u sjećanju brojni izleti vikendom, roštiljanja i kupanja sa prijateljima i duge, duge šetnje.

Onda kao da nastaje neka rupa od moje 10-te do 14-te godine. Povezujem to s lošim odnosom između mojih roditelja. Mislim da su se tada skoro i rastali.

I onda moja buntovna faza, koja je vjerojatno reakcija na njihov loš odnos, a ne "ludi pubertet". To je trajalo dosta dugo, tu mi s tatom prestaje ikakva komunikacija i počinje period kazni. On je znao samo kažnjavati, nikada nismo ozbiljno i otvoreno razgovarali o problemu. Nije me nikada lupio, ali zabrane izlazaka bile su redovite. Vjerujem da se nije znao nositi s time da nisam više mala curica. I da nije više ON jedini muškarac u mom životu.

S mamom nešto bliskiji odnos ostvarila sam u srednjoj školi, kad su moji školski problemi bili na vrhuncu. Raznorazni experimenti s alkoholom i drogama (ne teškim) u malom gradu brzo su se pročuli, pa sam došla na takoreći zao glas. I pala treći razred srednje škole zbog izostanaka.
E tu mi je mama pokazala svoju veličinu. Nije se ljutila, niti me kažnjavala kao stari, nego je na sve načine pokušala doprijeti do mene i pokazati mi da će mi pomoći i da razumije kakav vrtlog mi je u glavi.
To što mi je vjerovala tada, diglo me u visine.

Iz meni totalno neobjašnjivih razloga sljedeću školsku godinu završila sam kao odlična učenica (kao i nekada prije), nisam se više suprotstavljala autoritetima u školi, niti sam kontrirala roditeljskim odlukama kod kuće. Nekako sam "odrasla" i postala odgovorna za svoje postupke.

Sada sam u super odnosima sa roditeljima. Sa tatom razgovaram više nego ikada. Svakodnevno se viđamo, jer su i super sa mojom djecom.
Mama poštuje sve moje odluke što se odgoja djece tiče, štoviše i ona je poprilično AP.

[kloklo]

Maxovamamama, super za sretan završetak :D

[camel]

Mi ćemo s Leonom vjerojatno napraviti xy manjih i većih grešaka ali nadam se da će joj jedno uvijek biti jasno ko suza: Ništa nam za nju nije teško, mi smo htjeli da se ona rodi i da joj poklonimo svu ljubav i pažnju ovog svijeta i da će uvijek, što god da se dogodi, u mami i tati imati podršku i sigurno gnijezdo

baš to. samo umjesto leone umetnem ime mog djeteta i to je to.