 |
|||
kloklo:
ni ja, već dugo, a prolila sam more suza tokom godina. mami je uspjelo učiniti me potpuno ravnodušnom prema sebi.ali sad idućih 30 ide druga pjesma...i...više ne plačems tatom je bilo slično, ali njega više nema.
preporučam knjigu "otrovni roditelji" susan forward
Bogme se i moja velikim trudom i zalaganjem dovela do istog stupnjamami je uspjelo učiniti me potpuno ravnodušnom prema sebi
A "Otrovni roditelji" mi se nađu u rukama barem svakih par mjeseci da malo okrijepim dušu i još jednom se, za svaki slučaj, uvjerim da nisam ja kriva
Ta mi je knjiga silno pomogla, da vidim dr. Susan, mislim da bi je izljubila od sreće što postoji i što je tako uvjerljiva u obrani našeg prava na vlastiti život i misli i osjećaje
Meni je ovo baš zanimljiva tema. Iako ono što sam napisala ne zvuči baš lijepo, posljedice nisu tak grozne. Stekla sam radne navike, završila faks bez problema i odmah našla super posao, naučila tri strana jezika, nikad nisam imala naviku visjeti po kafićima. Nije da nisam imala samopouzdanja, jer to nije ovisilo samo o roditeljima nego i o društvu općenito.
S druge strane napisala bih priču o mojoj poznanici M. koju su roditelji sasvim drukčije odgajali, nekako slično današnjem AP odgoju. Ona je bila mamina i tatina princeza. Kad sam bila mala često sam joj zavidjela na tome jer se vidjelo s kojom ljubavlju oni pričaju o njoj i stalno ju hvale. Nisu dozvoljavali ni u ludilu da ju netko udari ili povisi glas na nju. Ni mene moji nikad nisu udarili u životu, ali sam jako dobro znala da me bi kad bih radila gluposti. Ona je skakala s cipelama po tuđim krevetima i bila "baš slatka", vrištala u dućanima, bacala se po podu kad nije bilo po njenom i uglavnom bila nepodnošljivo derište. Svima osim njenim roditeljima. Problem je u tome što su ju oni uvjerili da je bogom dana i tako se ponašali prema njoj pa se s vremenom i ona sama počela tako ponašati prema drugoj djeci a i odraslima. Ponekad je možda bolje imati nedostatak samopouzdanja nego kompleks prevelike vrijednosti.
Pričali su o njenoj silnoj pameti ko da je u najmanju ruku kanditat za nobelovca, a kad su došli upisi na faks jedva su ju uz debele veze uspjeli pogurati, ali to naravno nije bila kriva ona nego loš obrazovni sustav i nekvalitetan nastavni kadar u školi koju je završila.
Mislim da sam na kraju ja ipak bolje prošla, a njoj su napravili medvjeđu uslugu jer je bila prisiljena shvatiti da je zapravo samo prosječna cura, ni Einstein, ni miss universe. Ja sam pronašla divnog muža s kojim mogu ispuniti sve moje emocionalne potrebe i zapravo sam sad jako sretna i ništa mi ne fali.
Meni se sad postavlja pitanje, kao pronaći sredinu? Kako da dijete ispadne emocionalno ispunjeno i zadovoljno a da ne bude samodopadno derište?
Sirius, apsolutno si pogodila sve moje dvojbe i razmišljanja
ja se samo ne slazem sa generaliziranjem Siruis u ne mislim da je to AP odgoj, ono sto si navela za frnedicu. To mi vise lici na ekstrem od drugog tipa.
Ma nisam ni mislila da je baš konkretan primjer AP odgoj, nego koliko poznajem obitelj i čitam o AP-u nalazim dosta sličnosti.Arkana10 prvotno napisa
Sirius Black, zaista, roditelji od tvoje prijateljice su napravili isto veliku grešku u odgoju, samo s druge strane spektra.
Treba znati razlikovati pružanje ljubavi i podrške, od nerazumnog zadovoljavanja svih djetetovih želja i dizanja na pijedestal s kojeg će dijete kad tad vrlo bolno pasti.
Ja se uvijek trudim biti svjesna svih Leoninih vrlina i mana, ona nikad nije oslovljavana sa "najljepša, najbolja" i ostali naj superlativi jer to se pokaže kao bumerang u glavu samom djetetu koja odraste sa nerealno slikom o sebi.
Zapravo, da skratim, ponašamo se prema njoj kao prema malenoj odobi koja ima pravo i na naše poštovanje i na uvažavanje njenih stavova, ali bogami i na ispravljanje kad ode krivom Drinom, jer to je roditeljski posao, naša odgovornost da joj pomognemo da izraste u sretnu mladu ženu koja će u ogledalu vidjeti sebe, a ne projekciju roditeljskih želja.
Uostalom, kao što lijepo kažu jumbo plakati: dijete putuje, roditelj (diskretno
ps. potpisujem Arkanu, AP odgoj nije puštanje djeteta s lanca, već držanje tog lanca nevidljivim, elastičnim i postavljenim tako da ne steže oko vrata
A joj ...pa o tome se moze pisati i pisati...
Mama je sada a i prije jaaako zabrinuta osoba za mene i sestre,mozda previs.Mozda bi bilo bolje da je sve to usmijerila na nesto drugo.
Sto se tice ljubavi dobivale smo puno,ali postoje stvari koje bi mjenjala.Mislim da sam kao mala u puno stvari patila a njih krivim sto to nisu primjetili.Moja starija sestra je bila manipulatorica ,a moji nekad zbog posla,nekad zbog komocije ili neceg desetog nisu primjetili.
S tatom odnos nula.zalosno! Danas nemam tema za razgovor snjim.Kada se javi na telefon ja bas i nemam puno za reci.
Deseti sam roditelj od njih.
Mislim da bi mama bila bolji roditelj da je sama bila s nama.
Mamu obozavam i danas se cujemo 3 puta na dan.
Mama i nema bas neko mislenje o braku i jedino sto zelim da shvati da sam ja sretna i da volim zivot koji imam .
eto to je moje neko kratko misljenje...a za vece trebam psihijatra
Pa mislim da bi punio nas tako jer koliko vidim bez obzira kavi su gotovo sva djeca vole svije roditelje i primaju ih u svoj zivot i sad kada su odrasli.
Ja nisam istarumatizirana...imala sam predivno odrastanje,ali postoji razdoblhe za koje im uzasno zamjeram jer su bili nemarni za neke bitne stvari.
Ali mama je za pozeljeti.
mama mi je bila super (i još uvijek je). zamjerka- uvijek je popustljiva i dalo jnu se izlevatit.
tata, u mom rječniku znan kao otac radio je kako je i napissano u prvom postu.
tate nema, radi, dođe umoran, ne da mu se igrat s nama, kupuje skupe stvari i daje batine.
in je za mene otac jer mi je stran i dalek. tata je nešto drugo.
hvala bogu, rano sam bila prepuštena odgoju i neizmjernoj ljubavi mojih pokojnih djeda i bake, koji su i danas moji anđeli čuvari, uzori, idoli i zvijezde vodilje.
dida mi je bio kao tata, a tata, ponavljam, otac.
svome djetetu se trudim i nastojim biti ono što su meni bili djed i baka, ponoviti njihove korake da odraste u prekrasno, slobodoumno biće, voljeno i ponosno na sebe.
drukčije ne bih htjela i ne smijem od srama da ne uvrjedim svoje mrtve postupcima.
Mislim da to nema veze sa AP. U AP postoje granice, ali najviše postoji da se mora otkriti šta djetetu treba. A meni se čini da su njoj dali sve ono što njoj ne treba.
Ovo i ja potpisujem.
Što mislite da je posljedica ovakvog odgoja napravila konkretno u vašoj ličnosti? Jako me zanima, jer ja sam imala vrlo stegnut odgoj....Ovo i ja potpisujem.
Nisam mislila na to kako ste se osjećale tada radi toga, nego kako vas je to (ili mislite da vas je to) definiralo i oblikovalo u ovo što ste sad, a to je (vezano uz ovo) što?
Iako tada AP nije bio glavna furka, moji su nas roditelji odgajali približno tako (no ajd bilo je kikseva i s njihove strane). Mnogih su se stvari zbog nas i odrekli, živjeli uvijek po svome bez obzira na zujenje okoline.
Naučili su nas voditi život prema ostvarenju svojih snova, biti kreativnima i snalažljivima, ne odustajati od ciljeva...
Mislim da je jako važno to da nema prevelikog generacijskog jaza pa smo uspjeli biti i prijatelji što mi je u ovim trenucima jako važno.
Trenutno živim u apsolutno nepoticajnoj okolini u odnosu na onu u kojoj sam odrastala i mogu priznati da je jako teško biti i ostati svoj, a i pomiriti se s time.
Pa i nisu me baš odgajali, barem ne do puberteta kad su bili dosta strogi.
Naime, mama je počela raditi kad sam imala 6 mjeseci i onda me je čuvala baka (tatina mama) koja je živjela u istoj ulici. Ja je se ne sjećam, ali ni dan danas susjedi za nju nemaju najljepše riječi na svijetu. I koliko je meni jasno sve je uvijek trebalo biti po njenom, a moja mama nije nikada imala jaku volju niti moć suprostavljanja (to su na žalost posljedice njenog djetinjstva), a tata je mislio da je najbolje kako njegova mama misli da je njabolje. Ona je umrla kad sam ja imala 5 godina i onda su odlučili da će me čuvati druga baka (mamina mama) udaljena 50 km, umjesto da idem u vrtić. To je značilo da sam ja preko tjedna bila kod nje, a vikendom dolazila doma. Kad sam trebala krenuti u školu, opet su zaključili da mi je bolje biti kod bake, nego ići u boravak u školi (a škola u kvartu ga je već imala), pa su me tamo upisali i u školu. I to je trajalo do 5. razreda. Onda sam dobila seku, mama je bila doma i zaključili su da je pravo vrijeme da me vrate doma, jer ću nakon što ona počne raditi već biti dovoljno velika da mogu sama uzeti ručak i sl. Ono vrijeme koje sam bila kod bake tata je navraćao manje-više svaki dan jer je radio u blizini, ali na 5-15 minuta, a mama bi dolazila uglavnom jednom tjedno vidjeti me (za vikende sam bila doma). Međutim tamo nisu baš cvale ruže, jer je deda (zapravo to je mamin očuh, ali ja drugog dedu nikad nisam upoznala, pa mi je ovaj pravi) jako teška narav i iako nikada nije na nikoga digao ruku, njegove su riječi boljele jako, a izvirale su za svaki pogrešan koračić, moj ili bakin (ona mu se nikad nije suprostavljala, već je samo plakala i plakala, a i ja skupa s njom). S druge strane svi su me obožavali, ali su to uglavnom pokazivali kroz čokolade.
Uglavnom, fali mi bliskost s roditeljima iz djetinjstva i mislim da tu rupu nikada nećemo popuniti. Naročito zato što me u pubertetu (za njih je pubertet jedna obična glupost, jer i oni su odrasli, a da pubertetu nitko nije pridavao posebnu važnost) upoće nisu pokušali razumjeti, shvatiti što se sa mnom događa i onda me suptilno usmjeriti, nego su očekivali bespogovornu poslušnost. Naročito tata, njegov odgovor na sva pitanaj smijem li nešto uvijek je bio NE, a da o tome nije niti razmislio.
Oni danas misle da su sa mnom napravili dobar posao, a ja sam osoba s nedovoljno samopouzdanja (tu su veliku ulogu odigrali deda i baka, jer sam tamo naučila da u život uglavnom trebaš biti KUŠ).
Iaoko znam da me vole i sada podržavaju u životu, uvijek tu nešto fali, jer se o osjećajima nikada ne razgovara, niti se razgovaralo.
Volim i ja njih i to jako, ali nikada neću razumjeti mnoge stvari, a naročito kako su mogli dane i dane provoditi bez mene. Iako je često naporno biti roditelj, grozno mi je kad dan-dva ne vidim svoje piliće (a samo sam dvaput bila na službenom putu između dvije trudnoće).
Ja sam o tome dosta pisala u jednom drugom topicu kad su svi skocili na mene kad sam rekla da bih klepnula svoje dijete da to po mom misljenju zasluzi, dakle da napravi nesto stvarno gadno. Tamo sam detaljno i opisala i zasto.Što mislite da je posljedica ovakvog odgoja napravila konkretno u vašoj ličnosti? Jako me zanima, jer ja sam imala vrlo stegnut odgoj....Ovo i ja potpisujem.
Ali ukratko... sto se tice mog odlucivanja o stvarima kojima nisam dorasla- radi toga sam ispala uzasno nesigurna osoba. Nesigurna u smislu da u svemu sto radim "trazim" od nekoga potvrdu da je ono sto radim dobro. Ne trazim direktno da pitam nego se tako postavljam da ako primijetim da se netko imalo sa mnom ne slaze, automatski se mislim zasto i sto ja to radim krivo. Nesto u tom stilu. A s druge strane, kako me nikada nisu "stisnuli", imam problema s autoritetima. Tj., nikada nisam imala postovanja prema drugim ljudima jer sam ja uvijek "bila glavna" i uvijek sama odlucivala pa tako nisam ni razvila taj mehanizam koji je jako bitan jer dijete MORA najprije slusati da bi kasnije moglo samo rasudjivati. ALi tek kad dodje vrijeme za to jer na pocetku mora imati uzor, na koji ce se osloniti i koji ce mu u krajnju ruku dati neku sigurnost. A tek poslije moze samo poceti "razmisljati" i odlucivati. (malo sam se zbrljala, ha?
Inace, moji su bili stvarno ekstremno liberalni i ja sam mogla raditi sto god sam htjela. uvijek sam bila prljava, mokra, radila sam sto sam htjela. Pola godine svirala klavir, par mjeseci gitaru, isla na plivanje i kad je trenerica na mene viknula, ispisala sam se... nikad nista ne bih dovrsavala. Bila sam talentirana za muziku ali mi se nije dalo uciti note pa sam svirala "po sluhu" dok to nije dogulilo prof klavira i nije me vise htio uciti. A moji me nisu niti pokusavali uvjeriti u to da ne mogu nauciti svirati nesto bez da znam note nego su smatrali kako je to ok jer sam ja tako odlucila. Jedino sto sam stvarno voljela je bilo jahanje. Baka me molila da ucim njemacki a ja nisam htjela. Na kraju mi je placala (u satovima jahanja) da ucim s njom sat vremena njemacki dnevno (naravno, nikad ga nisam naucila). I sve tako u tom stilu. Zapravo sam (bila) razmazeno deriste, a toga se tesko rijesiti.
Dakle, takav odgoj proizvodi imbecile od ljudi.
Dodatni problem odgoja mojih staraca je taj da su me drzali pod staklenim zvonom i tako mi nisu nista govorili da se valjda ja ne bih prepala ili da ne bih dizivjela stres. A na kraju bih se totalno ukomirala kad bi me doveli pred gotov cin necega sto nije ispalo kako su oni ocekivali da ce me od toga "spasiti". Puno bolje bi mi bilo da sam s problemima bila odmah upoznata. Tek sad se pocinju rjesavati te lose navike negovorenja stvari kad smo im sestra i ja dobro oprale usi.
Treca stvar je ta da sam grozno zatvorena, ali to je isto valjda posljedica nesigurnosti i iskompleksiranosti.
U principu, (pre)liberalan odgoj je dvosjekli mac, cini mi se...
Dobra stvar tog odgoja koliko uspijevam primijetiti je to da sam mozda nekako "opustenija" od "drugih" ljudi koji su odgajani normalno. Opustenija u nekim standardnim stvarima u kojima su drugi mozda nesigurniji i nesto se ne bi usudili napraviti. Recimo to da me nikad nitko nije udario ima jednako dobre kao i lose strane.
Uglavnom, sad vise ne znam bih li klepnula svoje dijete jer mi se nekako to ne cini potrebnim. Cini mi se da nekakva zlatna sredina postoji i da se nekim normalnim gledanjem na stvari da sve rijesiti. Nadam se da ce mi se teorija pokazati i u praksi. Najgora stvar oko odgoja mi se cini brijanje. Najbolje je ponasati se prirodno i normalno. Ne znam kako vama to uspijeva sa starijom djecom?
Ima jos stvari koje mi se cine ok u njihovom odgoju ali to nije bilo pitanje.
A sto je na tebi ostavio stegnuti odgoj?
ja sam živjela pod staklenim zvonom u kojem sam bila alfa i omega do upisa na faks, kojeg sam ja naravno izabrala ,iskreno ne znam ni zašto....dopuštena mi je i ta odluka ,a neku osnovu za njeno donošenje nisam imala ,osim da mi je taj predmet išao tijekom školovanja,mislim išlo mi je i pjevanje i crtanje i materinji jezik
i onda buuuuuuuuuum, tressss
dobro došli u real life..........nije ugodno, preživi se
da i ja sam zatvorena, čak i ovdje gdje sam svašta napisala o sebi ,nisam načela ni desetinu, tako da sam u najmanju ruku jedna jako komplicirana i teška osoba koja se izvlači na humor
i većina ljudi vidi samo taj zastor humora, jedan dio vidi kompliciranost,a rijetki pravu mene
uf neću dalje
Hm...- neke su nam stvarčice slične... problem sa autoritetom, problem sa prihvaćanjem "naredbi", nesigurnost i provjera "mjerodavnih" mojih vrijednosti... kad nešto ne prođe i ja osjećam da je u meni problem, to mi je instinktivna reakcija...
Dugo sam bila vrlo sramežljiva i povučena, nekomunikativna da bi dolaskom MM u život postupno postala dosta onoga što sam oduvijek željela, ali još uvijek sam previše analitična (iako se ja skrivam iza lepršavosti, kao maria71 iza humora), ne mogu se stvarima prepustiti, dugo važem, nisam navikla stvari dobiti lako, moram se pomučiti inače se ne osjećam "važnom" sama sebi, previše brinem, predaleko u umu razvijam situacije pa odustanem..... to mi je nasljedstvo od tate, samo što je on imao puno jaču volju od mene i neprijatelji (njegov tata...) su ga motivirali, a ne slamali.
No, kao što vidiš, dosta toga imamo isto, a od različtih odgojnih metoda. Možda smo mi ipak mi...? Možda ono što moramo naučiti i biti ne može nitko promjeniti ili može tako malo da je gotovo zanemarivo? Ne, ne razmišljam tako da bi to primjenila na svoju djecu... ali tako je lako sve svaliti na starce... pogledaj nas sad, MI smo sad ONI... koliko smo zaista odgovorni za neke djelove osobnosti naše djece, a koliko je to njihova životna lekcija s kojom moraju naučiti živjeti ili je preobraziti?
Joj, kako često dođem do zaključka da ustvari ništa ne znam. Naravno to me ne spriječava da radim najbolje što znam, ali možda me na tren opusti kad vidim da ne moram grčevito držati končiće, jer njihov početak niti nije u mojim rukama.
Ja sam sad vjerojatno preotvorena i na forumu i općenito (možda čak na forumu i više, nego sa novo upoznatim ljudima uživo), no ne volim čavrljanja... i dajem svoje misli zato što uživam kad vidim da ih i netko drugi daje i otvara i puno učim na taj način i o sebi i o ljudima. Možemo biti zatvoreni i dobro se zabavljati... ali ja volim kopati dublje.... u društvu (bar) dva otvorena uma i šutnja je ugodno-zanimljiva.
I da.... super mi je biti ovdje među toliko žena, jer većina mojih prijatelja su muškog roda i stvarno sam u mnogočemu bila čudna i nenormalna u odnosu na njih. Tu sa vama vidim da sam sasvim prosječno čudna i nenormalna... ta, ja sam žena!
re
Uh, Anita!
Tvoji postovi daju volju za život!
Moji su roditelji bili uvijek puni ljubavi prema meni i bratu ali su uvijek jako strahovali da ce nam se nesto dogoditi pa su nas pre vise stitili od svega. Mislim da im je to naj veca pogreska. Ne zamjeram im , jer znam da su to cinili iz ljubavi ali mislim da bi mi ziovt bio puno laksi da je bilo malo drugacije.
Zivjeli smo na selu. Moji su bili jako strogi. U mojoj mladosti nisu postojali izlasci, druzenja, lijepo oblacenje, sminkanje, gledanje TV-a, bavljenja sportom... To sve zato sto su se bojali da ce nam se nesto dogoditi i da nas oni moraju zastiti od onoga sto nas ceka vani. Samo po nekad su nas znali istuci.
Zbog sve te izolacije i dan danas sam jako povucena osoba koja jako teko komunicira sa drugim ljudima. Cak me i strah biti sama izmedu vise ljudi koje ne poznajem.
Znam da su nas jako voljeli, samo, mozda na pogrsan nacin.
Jako mi je tesko pisati o ovome tj. izraziti svoje misli i osjecaje...
Danas, kad sam mama vise im ne dopustam da upravljaju mojim zivotom i puno sam od njih naucila. Nikada, nikada necu ponoviti njihove greske. Zelim da moje dijete ima sve ono sto ja nisam imala.
Čitajući Vaše postove čini mi se da sam ja zaista bila i ostala sretno i voljeno dijete. Nema gotovo niti jedne stvari koje bi danas zamijerila svojim roditeljima. Mislim da su i mene i mlađu sestru odgojili najbolje što su mogli. Rekla bi u nekoj zlatnoj sredini između tradicionalnog i liberalnog odgoja.
Nisu imali puno, ali su nam pružili sve. Mi smo im uvijek bili na prvom mjestu. Od neizmjerne ljubavi, bezbrojnih zajedničkih izleta (makar na obližnju livadu - nisu to bila neka putovanja), pa do svega onog materijalnog što su mogli. Svoje prvo sjećanje uopće, vezujem uz jedan izlet kada smo se bili izgubili negdje u Lici. Nikada vikendima nismo bili u kući. Živjeli smo u Rijeci u neboderu, tata se mrzio biti u stanu. Zimi nas je vodio svaki vikend na Platak. Sjećam se da sam htjela skijati, imala sam niti 6 godina, a moji mi nisu bili u mogućnosti kupiti skije i sve što ide uz to. Ja bi uzela neke grane i glumila da su štapovi, a tata bi me vukao uzbrdo i glumio žičaru. Tvrdoglavi Dalmatinac ucrtao je sebi da će svoje kćeri naučiti skijati. Nikada neću zaboraviti jedno jutro kada sam se probudila, imala sam 7,5 godina a mama i tata s osmjehom na licu poklonili mi prve elanove skije. Godinama kasnije nismo imali novaca da nam kupe kartu za žičaru i moj TATA bi cijeli dan mene i sestru naizmjence vukao uzbrdo i mi bi se spuštale i uživale. Pravilima nas je učio tako da bi prisluškivao učitelje skijanja i onda nama to prenosio. Ne znam koliko sam godina imala kada je trebao preko Ine otići raditi u Iran (plaća je bila super) ali mi smo plakale da ne ide, jer kako ćemo mi bez njega na Platak. I tata nije otišao. Svako ljeto išli smo u Dalmaciju kod njegovih i to su mi bili i ostali najljepši dani mog djetinjstva.
Moja mama je uvijek bila uza nas, iako je radila, uvijek je imala vremena i za pomoći nam oko škole i igrati se s nama. Bila je rame za plakanje i stijena kada mi je bilo teško. Odgojena je bila tradicionalno, nije joj bilo lako u životu i zato joj je životna zadaća bila da naše živote učini što lakšim i veselijim te da nas pripremi na nedaće. Nismo imali novaca za ići u Trst po novu garderobu (gradila se kuća) pa bi kupili samo traperice i tenesice koje bi švercali u autu (ajme straha na granici), a sve drugo od košulja, jakni i kaputa moja je mama noćima (jer bi tada jedino imala vremena) meni i sestri šivala (krojevi iz slavne burde) i bile smo tip top uvijek obučene. A da ne spominjem prekrasne pletene i kukičane majice kojima su se svi divili.
Što se tiče samog odgoja od najranije dobi su nas naučitli da svaka radnja ima posljedicu. Da ako nešto želimo učiniti da budemo spremne snositi posljedice toga. Oni su bili tu da nas usmjere i savjetuju a ja i sestra smo odlučivale o tome što ćemo i kako napraviti (od izbora škole pa dalje). Cijelu moju mladost oni su uz sve to gradili kuću (više od 10 godina) kako bi ja i sestra imale gdje živjeti kada odrastemo ako bi nam trebalo. Ljudi su im se smijali tada (80-tih godina) šta to rade, jer ionako je Ina djelila stanove šakom i kapom. Danas mi živimo u prekrasnoj kući u predgrađu Rijeke, svatko ima svoju etažu (sestra trenutno živi u Zagrebu) a mi svaki u svom stanu a opet zajedno. Uzajamno si pomažemo kad treba, oni nama oko djece i kuhanja, mi njima oko stvari vezanih uz kuću. Mog supruga tretiraju kao sina. Nikada se ne miješaju u naš život, živimo u istoj kući ali svatko ima svoju privatnost za sebe. Poštuju naše odluke, kao i mi njihove.
Nikada mi nisu određivali što ću i kako raditi u životu, naučili su me da budem: sigurna u sebe i svoje mogućnosti i odluke, hrabra i oprezna u isto vrijeme, puna ljubavi prema svojoj djeci danas (kako su i oni bili prema meni i danas prema mojoj djeci), naučili su me da niti jedna ''žrtva'' nije žrtva za vlastito dijete i da se svako odricanje u životu kasnije stostruko naplati. I ja i sestra smo završili fakultete, radimo u struci i mislim da smo izrasle u dobre i odgovorne ljude.
Tata je temperamentni dalmatinac, kad bi on viknuo cijela kuća bi se tresla, znale smo dobiti i batina (bilo je toga, kaišem po guzi jednom-dvaput). Ne opravdavam to, ali i ne zamjeram. Nisu bili nepogrešivi ali svoje greške ispravili su svojom ljubavi. Prema roditeljima smo uvijek osjećale ljubav i poštovanje, ali ne zato jer je tata vikao ili čak i istukao tu i tamo kad bi zaslužile, nego zato što smo usprkos tome u svakom trenutku znale da nas neizmjerno vole i da bi učinili sve za nas, te da su i oni samo ljudi koji griješe.
Granice su uvijek bile jasno postavljene, škola na prvom mjestu a onda sve ostalo. Kada sam počela izlaziti vani, reklu su mi: mislimo da si dovoljno pametna da ne napraviš neku glupost, vjerujemo u tebe, ne dozvoli da tu vjeru izgubimo. I nisam, niti ja niti moja sestra. Bilo je uspona i padova, bilo je grešaka ali smo ih zajedno ispravili.
Moja sjećanja na moje djetinjstvo su bez ijedne mrlje. Moja ljubav prema mojim roditeljima je svakim danom sve veća i tek sada kao majka shvaćam ono što su oni meni i sestri pružili. Da živim i dva života, nikada im ne bi mogla vratiti istom mjerom sve ono što su oni nama. No, nadam se da ću ja svojoj djeci biti barem upola tako dobar roditelj kao oni meni. Mama i tata
Često se postavlja to pitranje - koliko odgoj utječe na nas, a koliko smo postali takvi što jesmo zato jer smo jednostavno takvi rođeni.
Ja mislim da ima nešto i u jednom i u drugom.
Mene su moji roditelji također odgajali preliberalno, bolje rečeno uopće me nisu odgajali. Tate nije puno bilo na vidiku, rastali su se kad sam imala pet godina i viđala sam ga jednom tjedno. Uz to, bili su vrlo mladi, pa roditeljstvo nisu uzimali dovoljno ozbiljno.
Moja mama je vrlo nesigurna osoba koja se ne zna zauzeti za sebe i ne preuizma nikakvu inicijativu u svom životu. Živjele smo s nonom (bakom) koja je vječito vikala na nas, a ja sam mamu molila da se odselimo. Općenito sam od ranog djetinjstva bila starmala, više sam se voljela družiti s odraslima i djeca su za mene bila pregruba.
Ali, s odlaskom u školu, sve se promjenilo na bolje, jer sam bila jako dobra u školi i tamo stekla dobre prijatelje. Od tog doba na dalje odlučivala sam o svemu sama i bila sam jako ponosna na sebe, u 14-toj sam otišla živjeti kod druge none, a mama se preudala.
Mislila sam da sam napravila dobar posao, ali ispalo je skroz drugačije. Danas sam nesamopouzdana osoba, nedostaje mi upornosti i samodiscipline i radnih navika. Sve se teže borim s tim. Jako sam otvorena osoba i mislim da to nije baš dobro, jer se prema svima postavljam emotivno. To mi je veliki problem u poslu gdje radim s ljudima i trebala bih znati ostati hladne glave. Jako se bojim i klonim svađa, što isto tako nije dobro. A najgore što imam loše mišljenje o sebi.
Trudim se biti dobra mama, ali teško je jer u svojim roditeljima nemam uzora - niti dobrog niti lošeg.
Danas sam s mojim roditeljima u nekakvom prijateljskom odnosu, ali ne mogu se (niti sam se ikada mogla) osloniti na njih u bilo kojem pogledu.
Mislim da je to najvažnije što djetetu možemo pružiti (pogotovo u ranom djetinjstvu) - osjećaj da smo uvijek tu za njega i da ga volimo najviše na svijetu. Ja to nikada nisam osjetila od svojih roditelja. I onda uvijek ostaješ slab kad nemaš neko zaleđe. Malo se bojim za mog sina, da se zbog svega ovog ne postavim prezaštitnički, jer mi se za sada čini da je on dosta plaho dijete.
Uh, jesam ga odužila, a mogla bi o ovom još...
Uglavnom, mislim da roditelji nisu sto posto odgovorni kakvo će dijete "ispasti", ali mogu se potruditi da se ono osjeti voljenim. Nije dovoljno da roditelji to osjećaju, oni to trebaju pokazati onako kako dijete to može razumjeti i osjetiti.
I mislim da je jedna od najvećih pograšaka kada roditelji ostave dijete bakama i djedovima. To se dogodilo MM-u i danas ima s bakom odnos kao da mu je mama, a s roditeljima se baš ne kuži, niti ih smije zvati mama i tata. Mara obožavaju i radu s njim provode vrijeme, ali i on ih mora zvati imenom. To mi je skroz
Ja imam super odnos s mamom. Ne bih mogla bez nje. Njezin odnos prema meni,sestri i bratu uvijek je bio dobar. Kod nje se vidi u očima da su joj djeca najvažnija. Moju D. također voli najviše na svijetu. Ali to ne znači da nam je sve puštala na volju jer nije. Mislim da nas je odgajala stvarno odlično. I mi braća se volimo i super nam je skupa bez obzira na razlike u godinama.
Mama mi je uzor u mnogo čemu. Učila nas je da se o svemu može i treba razgovarati s roditeljima. Tako da mi pričamo o svemu. Super mi je brbletanje poslije zajedničkog ručka... Nikad nije favorizirala jednog od nas. I ono najvažnije uvijek, baš uvijek mogu se osloniti na nju jer ona je za mene kao i za moju braću i moju Doru, uvijek tu.
Velika HVALA mojoj mami!!!
I ja želim svojoj djeci biti dobra mama kao što je meni moja.
Nisam napisala za tatu. I s njim imam dobar odnos. Jako voli moju D. kao i D. njega. Nas dva se stalno zafrkavamo. Zna me opomenuti kad gnjavim - a znam baš ugnjaviti. Sjećam se kako sam s njim odlazila na sajam automobila svaki tjedan.
Za mene je obitelj vrijednost iz koje proizlazi sve dobro u životu - moja pozitivna energija, naučila sam voljeti i što znači biti voljen iz svoje obitelji, radne navike... Mama i tata uvijek su nas svo troje vodili sa sobom. Kad se nešto radilo, svi smo pomagali. Uvijek smo zajedno ručali i večerali i uz to pričali što ima novo... Roditelji su radili ujutro. Nismo bili bogati, ali smo dobro živjeli s tim koliko je bilo jer su moji rasporedili novce kako treba tako da smo mogli ići i na more... Ja jako volim svoju obitelj. I sad smo još veća obitelj sa MM i Dorom. Moji vole MM i dobro se slažu.
kod mojih mi se ne sviđa što se nisu pretjerano trudili oko toga da se ja osamostalim, uvijek mi netko visi za vratom.
strogi po pitanju izlazaka i tralala...
ali, jedna veoma pozitivna stvar - odgojili su me da mislim svojom glavom. da ne prihvaćam sve zdravo za gotovo samo zato što dolazi iz usta "autoriteta" već da sve pomno preispitam i na kraju sama donesem zaključak.
dobro, s tim su sebe malo zeznuli, al ajde
na tome im skidam kapu. dosta roditelja od djece pokušava napraviti kopiju sebe - glasat ćeš za stranku za koju ja glasam, vjerovat ćeš u ono u što ja vjerujem... srećom da nisu takvi jer bi perje letjelo.
I moja je pričica slična.I mene su ostavili sa nepune 3 godine,doduše ne baki nego maminoj teti i tetku.Dolazili za veće blagdane,a mene pokupili sa sobom za vrijeme ljeta u Njemačku.S njima sam provela 3 zadnje godine osnovne škole(kad su se vratili)-no to nije puno pomoglo u zbližavanju.Otac je umro par godina nakon toga.
Moja majka je od onih žena koja misli ako si djetetu pružio svu fizičku udobnost (koja je u tvojoj moći) da mu ništa drugo ne treba(ali nabaciti kritiku,ušutkat ga ako nešto upita -to nije bio problem!).Tako da mi je na psihičkom planu ostala samo mogućnost samoodgoja-što baš i nije dobro ispalo-nažalost karakterno nisam baš nešto čvrsta tako da nisam uspjela nikad dovoljno odrasti i napraviti nešto od sebe.
No odlučila sam da ću pokušati koliko god mogu odgojiti svog(za sad još nerođenog) sina drugačije.Napraviti suprotno od onog što su napravili sa mnom.Dati mu do znanja da je dovoljno vrijedan da ostane uz mene i MM-a,da se može povjeriti kad god osjeti potrebu,da može tražiti pomoć kad god se nađe pred preprekom....dati mu do znanja da smo tu za njega,uvijek....
Mene i brata su odgajali u nekom srednjem smjeru, nisu bili niti prestrogi ali nije se baš sve smjelo. Tata je bio stroži prema bratu, mama prema meni. I to je ono što me smetalo u djetinjstvu, jako volim svog brata ali mu se stvarno uvijek popuštalo. Uvijek sam se mogla povjeriti mami, naravno da nisam baš uvijek htjela, činilo mi se da nema šanse da ona nešto tako razumije. Rano djetinjstvo smo proveli na izletima po okolici zagreba i druženju s prijateljima, u pubertetu sam bila dosta povučena i voljela sam biti sama sa svojim mislima, a roditelji su me pustili. I za to sam im zahvalna. Nisu me gnjavili ako sam htjela biti sama u sobi sa svojim mislima.
Sa tatom sam uvijek imala jako lijep odnos, nekako smo se kužili i bez riječi, od njega sam nasljedila svu tu ljubav prema umjetnosti. Mama je, kao što sam rekla, bila stroža, ona je tražila da pospremim, skuham isl. Sad kad imam svoju djecu bolje ju razumijem nego ikad. Nekad sam im zamjerala neke sitnice ali danas više ne, dali su mi ono što su najbolje mogli, uvjijek sam imala puno ljubavi (iako sam nekad tražila još više) i razumjevanja.
Evo, i ja sam malo pokvarila prosjek.
Moj tata je super roditelj, mogao je mozda malo bolji, ali s obzirom na okolnosti, razumem ga.
Mama je teska osoba, fali joj samopouzdanje, a zatvorena je u sebe, a sa takvim osobinama i stavom da se ne mozes promeniti, tesko je biti bilo kakav roditelj.
Ja svoje isto ne ostavljam na miru, uvek smo razgovarali o nasim problemima i odnosu uopste, tako da smo mnoge stvari i ispeglali.
Mene su pustali sve da radim, neograniceni izlasci, dovodjenje decka kad smo oboje imali 17, to mi je znacilo u mnogo cemu...
Ne samo zbog osecaja slobode, nego iz bog drugih aspekata odrastanja, a najvise stvaranja osecaja odgovornosti.
Problemi su dosli sa drugim problemima na koje niko od nas nije mogao da utice...
Smeta mi kad se mesa "deriste" i AP odgajano dete.
AP pristup je drugaciji kod svakog deteta, i iziskuje mnogo vise mudrosti nego bilo kakav odgoj po metodi.
Nije sve u popustanju lanaca i iskazivanju komplimenata i pohvala, to je najlaksi i najlepsi deo AP odnosa prema deci. Ali mali deo.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom