uopće ne znam od kuda da počnem..osječam potrebu da vam se javim, jer s ovog foruma sam i krenula i sada vam se vraćam....još uvijek stoji malo ispod moj topić...konačno dolazi naša bebica...naime, jučer na uzv kod dr.B utvrđeno je da bebici srce više ne kuca u 8 tj...užas, strah i nevjerica, pa onda trčanje u drugu kliniku, uz nadu da se možda ipak samo radi o ljudskoj pogrešci (ne možete niti zamisliti kako se toga trenutka vadite za slamku spasa), ali istina je , sada čekam kiretažu (Bože tko je izmislio takvu užasnu riječ?), još o ničemu ne mogu trezveno razmišljati, slomljeni smo, još uvijek u sebi imam to malo beživotno tijelo, mog , ljubim vas sve, malo mi je uzdrmana vjera u Boga, ali nadam se da ćemo ponovno kroz neko vrijeme zaista moći reći da postoji, toliko je još toga u meni, ali nema potrebe o svemu tome pisati....volim Vas i znam da ćemo sve uspjeti