 |
|||
neplodnost i brak
Evo imam jednu veliku muku.
Ako ovo ne spada tu, molim da maknete.
Zanima me kako se nosite u braku sa neplodnošću, znam da se sve teško nosimo sa tim, ali kako si olakšati.
Kako se sa tim nose vaši muževi, da li pričaju o tome, koliko se tješite, kako se to odnosi na vaše brakove
Evo ja npr. se jako teško nosim sa time, prije sam mogla pričati o tome, a sada više ne.
Moj suprug, također ne voli baš previše pričati o tome
pa za sada sve funkcionira super
u našem slučaju mm tiješi mene i izvlači me iz kriza.
ja sam vjerojatno slabija od njega. znam da je njemu jako teško zbog toga ( tim više što ga djeca obožavaju, ljepe se za njega - pogotovo curice),ali on to ne ispoljava prema van.
MM nikad nije htio ni čuti za mogućnost da nećemo imati djece. Kao, sredit ćemo to.. ili će se samo desiti, ili IVF (razgovarali smo i o mogućnosti "posvojenja" stanice, sperija, embrija.. ako naši ne valjaju), ili posvojenje, ili.. ma nekako.
Ja sam imala "krizna" stanja. A on nije znao kako da mi pomogne. Odnosno, teško mu je biti "samo" rame za plakanje. Želi nešto napraviti, a ne zna što.
Nekad je to rastrzalo našu vezu/brak, al na kraju nas je i približilo. Ipak, kad smo to preživjeli.. I sad ponovo pokušavamo. I vjerujem da ćemo imati još (barem) jedno dijete. Na bilo koji od navedenih načina.
Nama je uvijek bila najbitnija ljubav koju ćemo davati djetetu, i odnos u koji se daje 101%, nego kako je dijete došlo do nas.
MM i ja se sasvim razlicito nosimo s problemom. Ja bih razglabala o svemu, o postupcima, nalazima, svim detaljima, a on izbjegava tu temu. Razgovara o njoj kad bas mora. Puno vise pricam s prijateljicama nego s njim. Prijateljica zna svaki detalj s folikulometrije, punkcije, on zeli cuti samo gole cinjenice i u najkracim crtama.
Valjda se na taj nacin nosi s problemom. Iskljuci se i ne misli o tome kad ne mora. Blago njemu kad moze!
Ja se ne mogu niskljuciti i praviti da sam zaboravila, kad stalno, ali stalno, mislim o tome. Cini mi se da sve radim s pola mozga - na poslu, doma, bilo di - a druga polovica je uvijek na istoj temi - analizira, kombinira, planira...
Sto se tice utjecaja na brak, ide po fazama. Obicno nakon negativne bete/pocetka menstruacije plane svadja. Oboje nervozni, bijesni, samo cekamo okidac. Bilo je faza kad nas je tjednima ili mjesecima drzala ta nervoza, stalno na rubu svadje i znalo mi se ciniti da tako necemo moci dalje. Ali onda dodju periodi kad je sve u redu, kao da nas ta nasa nevolja jos vise poveze. Hvala Bogu, sad smo u toj boljoj fazi. Nadam se da ce potrajati.
Koliko god se NM pravili cvrsti, mislim da im nije nimalo lako. Mozda se oni na dane mogu iskljuciti, ali kad to ne mogu, teze podnose teret. Npr, nakon moje prve punkcije, dok sam jos lezala, a MM dosao do mene, doslo mu je slabo, problijedio, posivio, ali nije zelio pokazati i bio bi se onesvijestio da doktor nije primijetio da mu nije dobro.
Kako kada. Nekada viče na mene kad počnem sa svojim mračnim mislima i mjerenjima, popanjem, traženjem simptoma i budem totalno luda i opsjednuta sa tim, nekada me tješi, nekada me hrabri, nekada (večinom kada dođe vještica) ležimo i zajedno plačemo, kako kada. Nekada imam trenutaka da smo se još više zbližili i više upoznali zbog svega toga, a nekada imam osjećaj da se udaljavamo (kad mene uhvati žuta minuta, a on ludi na mene pa ja odmah mislim kako on to ne želi kao ja). Uglavnom sve ovisi o meni i mojim očito ludim hormonima. Ali isto smo imali razgovor i slažemo se da su sve opcije otvorene pa čak i za usvajanje djeteta pa ako poslije "dođe" naše još bolje.
Ja sam isto takva. Ja mogu sa prijateljicama i vama tu na netu pričati o tome, a on se pravi kao da je sve u redu, tu je kao rame za plakanje, a ne zna kako previše pomoći pa onda kao malo okrene sve na zafrkanciju, a vidim da kad vidi klince da mu je teško.
Valjda smo već tako dugo u tome, a nikud nikam s tim našim postupkom, da polako odustaje od svega, a i meni je već dosta.
Ne znam se više kako pokrenuti, trenutno sam u lošoj fazi, pa mi je sve crno.
MM nikada nije volio puno pričati o tome, on je nekako uvijek vjerovao da cemo i mi imati dijete, mada znam da je imao i krize i strah od neuspjeha ali nije nikada htio meni to reci, vjerovatno se bojao kako bi mene to jos vise obeshrabrilo. Ja sam priznajem imala krize, cak sam jedno vrijeme pocela vjerovati da smo jedni od onih kojima se sreca nece osmjehnuti po tom pitanju, ali eto sad sam u 6 mjesecu trudnoce i nekako jos uvijek ne vjerujem da se to i nama dogodilo, al me zato moja curica lupi pa me podsjeti da je to ipak stvarnost i da jedno malo biće raste u meni. MM mi je tek sada priznao svoje strahove i kako je on to sve jadničak preživljavao sam sa sobom, pogotovu zato što je problem u njemu pa mu je to bio dodatni pritisak. Mislim da je nas ta borba sa neplodnoscu nekako zbližila i ojačala našu vezu i brak, ponekad zaista mislim da nema problema koji bi narušio naš mir i koji zajedno nebi mogli prevazići.
Taj nam problem niti malo nije ugrozio vezu, mm je stalo da uspijemo, ali ne mogu s njime baš puno toga podijeliti iako je problem zajednički, kad počinjem s tom temom, brzo je preskoči
tiki_a, tako je i kad nas.tiki_a prvotno napisa
ne mogu s njime baš puno toga podijeliti iako je problem zajednički, kad počinjem s tom temom, brzo je preskoči
Slično ko' sanja74, vidimo se s djetetom nekako, bilo mlađim, bilo starijim, bez obzira na koji način došlo do nas. MM-u je opcija bez djece - not an option. On je kuler, optimist i vjeruje. Ja sam ona koja djeluje i proučava, ali i on škica na forume, od Posvojenja (baš smo žalosni što dugo nema ništa) Potpomognutu manje prati, tu nam je više-manje sve poznato. Fasciniran je uvijek znanjem, npr. mojim. Gledao je razgovor mene i doka u Mariboru 'ko što ljudi prate tenis - lijevo-desno lijevo-desno, i ostao fasciniran i još više zaljubljen u mene kad sam ja s doktorom u svom poslovnom odijelcu i business-like manneru razgovarala o assisted hatchingu jer se pri odmrzavanju stvrdne zona pellucida. Izlazi on van - ja ovo ne bi mogao - koja ti je to zona polucije. Pa onda kad dođemo kod Lučija pregovarat za termin i terapiju, a mene od razgovora svaki mišić boli, on šuti, a kad izađemo poljubi svoju lavicu, ponosan... Tako da smo možda malo obrnuli uloge, ja sam xena ratnica, on je emotivac.
I najnormalnije razgovaramo međusobno, jedino on npr. ne razgovara o tome u nekom svom širom krugu. I živo je zainteresiran za sve cure forumašice i tako to - sudjeluje 100%, ali recimo da prve 3 godine nije bilo baš tako, sad se to promijenilo.
Ovako čitajući,čini mi se da su svi NM slični i da se približno isto nose sa situacijom.MM je jako teško podnio spoznaju da mu je loš spermiogram i da mi ne možemo imati bebu.Krivio je jako sebe i patio tako da sam ja morala imati snage za sebe i njega.Ne voli ni on govoriti o tome,a kamoli o deteljima punkcije i sl.,pada odmah u nesvjest.Ja sam pokrenula cijeli postupak,raspitala se gdje i kako ići,kako početi i njega samo dovela.Jer on se ne bi nikad pokrenuo,uvijek je odgađao ,ja mislim jer mu se bilo teško suočiti swa tim.I bilo je momenata kada smo bili tako daleki,a bilo je momenata kada nas je to toliko zbližilo i grlili se i plakali i tješili zajedno.Danas,kada sam trudna,on je toliko sretan,kao malo dijete je.I samo govori da jedva čeka kad će se on igrati na tapetiću sa svojim bebama i ja ga slušam i razmišljam da li je to onaj čovjek koji je o tome govorio sa toliko tuge?
Teško je sve to i svi mi na drugačiji način to proživljavamo,nekoga sve to ojača,a nekoga uništi zato imajte vjere da će se i vama jednog dana preokrenuti svijet kao i meni,a ja se tome od srca nadam.
Takav problem moze ili da vas udalji jedno od drugog, ili da vas zblizi tako da vas niko ne moze rastaviti. Ja i MM smo 5 godina imali probleme s tim, ali smo nekako uvijek tjesili jedno drugo u krizama. Kad mene uhvati kriza, on tjesi mene i obratno. Cak smo rekli jedno drugom da cemo ostati zajedno bez obzira na sve.
Ali, koliko god da je bilo tesko, NIKAD NISMO PRESTALI VJEROVATI U USPJEH.
Psiha je veoma vazna u ovakvom problemu. Zato morate vjerovati i jedno drugom uvijek biti rame za plakanje.
P.S. Takva vjera je urodila plodom. Radili smo ICSI u Zagrebu i trudna sam :D :D :D
Takav problem moze ili da vas udalji jedno od drugog, ili da vas zblizi tako da vas niko ne moze rastaviti. Ja i MM smo 5 godina imali probleme s tim, ali smo nekako uvijek tjesili jedno drugo u krizama. Kad mene uhvati kriza, on tjesi mene i obratno. Cak smo rekli jedno drugom da cemo ostati zajedno bez obzira na sve.
Ali, koliko god da je bilo tesko, NIKAD NISMO PRESTALI VJEROVATI U USPJEH.
Psiha je veoma vazna u ovakvom problemu. Zato morate vjerovati i jedno drugom uvijek biti rame za plakanje.
P.S. Takva vjera je urodila plodom. Radili smo ICSI u Zagrebu i trudna sam :D :D :D
Da sad me ina podsjetila,moram to spomenuti,isto tako sluša priče sa foruma ,ja mu prenosim radosne i tužne vijesti i on isto tako dijeli radost i tugu sa vama i sretan je kad idem na kavu sa forumašicama jer zna da meni to puno znači.Samo žao mi je da nije tako otvoren da može svoju tugu i strahove podijeliti još sa nekim da mu bude lakše.
ista priča i kod mojeg. čak je par puta išao i samnom na kavu
Kod nas sam ja bila ta koja je više izražavala emocije i zapadala u teška stanja. Spontani za spontanim, prestrašno. Najgori je bio drugi, nisam htjela otići kući iz bolnice, nisam mogla podnijeti bol, da se ponovilo, da nije slučajno, da se može opet ponoviti. MM me tješio, pričali smo, ali on nije ulazio u dubinu, barem sam ga ja tako doživljavala i bila sam ljuta zbog toga. On je stalno govorio da nema veze ako ne budemo imali djece, da se mi volimo, da se jako dobro može živjeti i u dvoje. Ja sam mislila da je lud jer ja svoj život jednostavno nisam mogla zamisliti bez djece. Oduvijek sam ih željela, barem dvoje.
I tako, nakon 5 dugih godina doletjela je i nama roda. Tek sam tada shvatila bol s kojom je MM živio. Tek sam iz ljubavi i pažnje koju pruža ovom djetetu razumjela da ne iskazujemo svi osjećaje na isti način, da svatko od nas patnju proživljava drugačije. I da, i on je beskrajno patio, ali je bio hrabar za oboje.
Moje sunce ima 7 mjeseci, sada sam neizmjerno sretna i zahvalna i ispunjena, ali nisam zaboravila kroz šta smo sve prošli. To je ojačalo naš brak, a nagrada se ne može opisati riječima.
Ja samo mogu reći da je u konačnici bitno, bez obzira na uspone i padove, koji su neizbježni na žalost, ne odustati, niti od želje za djetetom, niti od braka.
Mi krenuli hrabrim koracima po drugo sunce :D
I meni je žao da nema sa kim previše popričati o muškim problemima. Moji imaju razumijevanja i tješe, ali nema podršku od svojih i brata i mislim da mu to jako teško pada.
Onda ga to jako pokopa, zatvori se i ne priča previše, jer kad bi valjda počeo pričati o tome, mislim da bi se otvorila cijela lavina emocija, pa zato rađe šuti.
Uvijek sam se mogla osloniti na njega i pričati o svemu ovome otvoreno sa njim. A imamo i takav krug prijatelja kojima je to normalno i koji nam pomažu onoliko koliko mogu. Zahvaljujući mm-u i saznala sam za ovaj forum i upoznali toliko forumašica i njihovih obitelji
Uh, kod nas je bilo i uspona i padova!
Živimo i ja i on svaki dan s tim problemom, nekad sami, nekad zajedno.
Ja moram priznati da i meni dođe faza da ne želim s nikim pričati o ovulacijama, sljedećem postupku, doktorima, UZV... Izbjegavam tada i ljude koji bi me mogli išta pitati! A onda me primi faza da bi svakome pričala sve detalje...
Dragi je malo tiši u svemu tome, ali uredno prati samnom sva događanja. OK, nezna svu terminologiju, ali onak u grubo bi mogao objasniti svakome u kojoj smo fazi. Iznenadio me kad me čekao na transferu, upoznao se s još jednim mužem koji je također čekao i oni se brate napričali, čekali jedno tri-četiri sata. Znali su sve o dijagnozama, fazama, uzrocima itd, ali nisu si znali imena!
Uglavnom da skratim, bilo je trenutaka kad sam mislila da ovako više neide, svatko na svoju stranu, ali onda je fala Bogu došla faza (i nadam se da neće stati) da smo tu jedan za drugoga kakav god skor izašao iz svega ovoga. Mi se volimo zbog sebe, a beba kad dođe, to će biti prekrasna potvrda naše ljubavi!
Snoopy ovo si pravo rekla i najvažnije je da je tak a ostalo će sve doći na svoje.Mi se volimo zbog sebe, a beba kad dođe, to će biti prekrasna potvrda naše ljubavi!
Mislim da je najgore bilo kad smo dobili prvi nalaz spermiograma. Dugi razgovori i ono zašto baš meni. MM je bilo teško jer je kao on kriv za to. Malo onog muškog ponosa. Bilo je i svađa i svega. Onda kao da smo to stavili iza sebe. Rekla sam mu da smo u braku dvoje i da ćemo se boriti zajedni i da krivca nema. O svemu razgovaramo i svaki problem riješimo na licu mjesta. Ništa ne želim držati u sebi i odmah mu velim.
Već smo prošli , u ovih 5 godina, i puno suza i smijeha i nade i očaja. I nekad mi dođe da ga bacim kroz prozor, a druge sekunde da me zagrli i nikad ne pusti.
No , znam da se volimo i to mi daje snagu za dalje.
kako kad
Što se tiče MM on o tome nikada nebi progovorio da ja ne pričam. Čak i kad drugi pitaju šta čekamo više sa djecom, on prešuti i pogleda u mene da odgovorim. Ja najbolje funkcioniram kad me nitko ništa nepita, ali kad se kaže bilo što o tome, ja ludim. On kaže da mu je teško, ali šta da radi, nemože se ubiti zbog toga i tu je kraj svim pričama. Ja to jako teško proživljavam pogotovo što sam ja zdrava, a mučim se.
Meni su ljudi čudni pa i moji najbliži kad kažu da je netko dobio potpomog.oplodnjom djete pa kad pitam koja je dijagnoza i do koga je problem, onda nema odgovora. Ljudi nikako da shvate da je svaki slučaj za sebe. Poslije ovog mog prvog neuspjelog IVF-a nitko mi nije rekao bit će bolje, nego pa nepuspijeva iz prvog puta. Zato nevolim o tome uopće ni započeti pričati, jer opet ljudi neznaju da nema pravlila.
Mi za čudo dosta dobro podnosimo sve to.
Josh do sad nikad nije došlo do nekakvih trzavica ili nedaj boze svadje radi toga, mozda zato sto je "krivica podjeljena" ono ne osjecamo se ni jedno ni drugo "krivim" jer neide.
Skupa smo u tome i kad bude bit ce. Kad jedno počme tonit,drugo je tu da mu baci uže.. tako to ide
Imam osjecaj da smo si sa svakim neuspjehom sve blizi. Svi nasi i prijatelji i rodbina znaju s kojim se vjetrenjačama borimo tako da i s te strane imamo podršku.
Puno razgovarmo o tome što meni jako puno znači, MM uvijek kaze ima BOGA on sve vidi i kad on zaključi da je pravi trenutak da nam posalje malenogposlat ce nam tako i je...
Do tad uzivamo koliko god mozemo u svakom danu..satu..minuti..sekundi..
kako gejsha reče :Do tad uzivamo koliko god mozemo u svakom danu..satu..minuti..sekundi..
nas dvoje za sada (5 godina)odlično podnosimo činjenicu da imamo problem nepolodnosti a kako je problem u oboma lakše se nosimo,nepostoji ona grižnja savjest u smislu do "do mene je"..Ma kako ovo što ću reći grubo zvučalo nadam se da ćete me shvatizi,ova je meni drugi brak prvi je traja svega pola godine i bio je katastrofa(ljudi se pokažu kad tad)i taođer nisam imala djete iznjega, a kad bih i uspjela..Moj prošli muž se ubrzo oženio dobio djete pa opet razveo a ja sam se udala 4 godine kasnije za svog sadašnjeg muža i od tada doslovno uživam u svakom danu...tako da i ovaj problem koji imamo zajedno pokušamo riješiti a ako neuspijemo podnijet ćemo zahtjev za posvojenje ..uostalom nije samo biološko roditeljstvo ono pravo..mi svoju ljubav možemo dati i bebaču koje nisam ja rodila
Ljubav nema granica i to je ono što nas drži, kad pogledam tom čovjeku u oči i vidim svu onu ljubav (tako i on) jednostavno znam da sam ja njega izabrala takvog kakav je i da njegov lošiji spermogram nije samo njegov problem nego naš, tako smo ga naučili dijeliti i prihvaćati. Dokle god sam u njegovom zagrljaju, sve granice probijamo i imamo osjećaj da se vozilo 200 km/h svaki dan, jer svaki dan nosi nešto novo, nešto posebno i nešto svoje
Za nas dijete dolazi kao dio našeg zajedničkog života, ali ne predstavlja cijeli naš život
Drago mi je vidjeti da nije samo MM taj koji glumi u nijemom dokumentarcu o neplodnosti.
Meni su životne okolnosti takve da sam Pale sam na svijetu što se tiče ove teme, a po prirodi stres ispucavam oralno (zato sam nabacila gomilu kila jer umjesto da mi stres ovaj put izađe na usta razgovorom s nekim ja ga zakopam čokoladom). Utoliko mislim da je veliki dio našeg braka spasila Roda jer mi je najlakše kad vidm neku pozitivnu betu obzirom da nakon onog prvoga "kad ću ja", pa "baš je to lijepo" ipak dođe ono spasonosno "ima nade" i onda sam odmah bolje volje.
MM ima jako mračne trenutke koji se znaju protegnuti na cijeli mjesec a šuti ko kip i koliko god se ja trudila ne želi izustiti ni riječi. Jednostavno sve proguta i ide dalje a u međuvremenu mene pregazi svojom nervozom. Tada mi uvijek prođe kroz glavu da nam možda nije suđeno i da je možda i ova situacija zapravo još jedan pokazatelj kako je vrijeme da krenemo svak svojim putem.
Na svu sreću sve to prođe i opet nakon oluje svane sunce.
Sad smo u najljepšem razdoblju od kako smo skupa :D , mislim da sam se opet malo zaljubila
Težak je bio trenutak spoznaje da ćemo morati ići na MPO. Naravno muški ponos je bio povrijeđen spoznajom o lošijem spermiogramu, padale su tu neke budalaste izjave tipa: "Da si se udala za drugog možda bi već imala djecu i sl." Što sam ja u korjenu sasjekla jer sam okrenula situaciju i obrnuto tj. što da je problem samo u meni (a problem je malo jedan malo drugi ništa katastrofalno) zar bi on žalio da nije oženio drugu.
Lijepo se mi borimo sa time već godinama biti će skoro i 9 godina da obilazimo doktore. Ja od prvog dana navijala za usvojiti on je kočio, imali trudnoću i spontani, od tada on prešao u navijače a ja sad kočim. Otišli i u deželu, da probamo da si ne predbacijemo da nismo pokušali i negdje drugdje, i reče MM da na jesen predajemo molbu i to je to. Naravno ni od doktora nećemo odustati.
Volimo se i nikada nije brak bio u pitanju zbog toga. Mislim da se i više slažemo nego mnogi parovi oko nas (a dosta je i rastavljenih) jer nas naša borba povezuje. Naravno da nas dvoje ne sjednemo doma razgovarati o svemu tome kao što to mi žene na forumu znamo i na našim kavicama ali to ne znači da nisam svjesna da i on o tome ne razmišlja samo to ne pokazuje i ne priča. Da ga sve to boli znam jer je i on isplakao suza kad sam imala spontani ali doma, u bolnici je bio jak i tješio je mene a i ja sam tada glumatala hrabricu i tješila jednu trudnicu do sebe, a jedne noći sam napravila potop od suza.
Meni je najvažnije da smo nas dvoje dobro da se volimo i poštujemo a ako uspijemo uvećati našu obitelj nitko sretniji od nas.
Ja stalno razmišljam,preispitujem se,na trenutak razmišljam pozitivno pa potonem.
Muž uglavnom šuti i ne da mi da razmišljam negativno.
Ima puno veću nadu,zapravo vjeru, od mene da ćemo doći do našeg djeteta.
Čitajući što ste napisale, uočavam gotovo istovjetan obrazac ponašaanja naših muškića, zasnovan na tradiciji (koliko god mi bili daleko od ognjišta i pluga), na odgoju koji podrazumijeva du su muškarci jaki i da oni odlučuju... A zapravo su oni, drage moje cure, ona slabija karika u ovom našem lancu. Ne mislim fizički, nego emocionalno....Mislim da je njima teže nego nama. Mi imamo Rodu, imamo naše kavice, imamo sms s rezultatima folikulometrije, imamo smješkiće i plačkiće...
Moj ljubljeni hoće čuti samo gole činjenice. Bez dodatnih detalja! I ne komentira puno. Ono po čemu znam da sudjeluje u svakom koraku na našem putovanju do bebe je činjenica da, ko "pravi muškić", pazi da bude jak. i da sudjeluje, onako sa strane... Ja to lijepo koristim da se rasplačem (a on me tješi zagrljajem), da izvoljevam u jelu (onda mi kupuje delicije koje ja sama nikad ne bih stavila u košaricu), da zeželim putovati (onda me vozi preko gora i dolova) i sve tako dok mi duša ne nađe mira i dok mi se na lice ne vrati osmjeh. A tek tada se i on opusti.
Razumijemo se nekako i bez puno riječi. Čak mislim da nas je neplodnost još jače povezala, dala nam neku drugačiju, potpuno novu esenciju ... ko fino odnjegovano vino u dobrom podrumu.
Cure, ja tri godine ciljanog odnosa nisam uspjela začeti zbog policističnih jajnika. Razmišljali smo o umjetnoj, ali meni je bilo blesavo da MM ne ode na testiranje prije nego li išta započnemo. On je pružao toliko jak otpor, nije o tome pričao, ali je stalno odgađao, da sam se ja već ozbiljno počela ljutiti. Da, šta će on ići kad znamo da kao ja imam problem. Na kraju sam mu dala rok- ako ne zatrudnim do Nove godine, on mora otići na pregled. Ok, pristao je, no ja sam onda spontano ostala trudna.
Mene je strah od mogućnosti da neću imati djecu doveo do toga da sam morala otići na razgovor sa psihologom, tako da kužim sve one koje imaju takve osjećaje.
U trenutku kad sam iskreno i duboko prihvatila mogućnost da zaista neću nikad biti trudna niti imati dijete, prije svega sam se ja smirila. Počeli smo planirati svoju budućnost ako budemo samo nas dvoje, kupili smo novi manji auto, a ja eto ostala trudna valjda par dana nakon toga...
Život je vrlo nepredvidljiv, treba imati vjere da sve što se događa ima neki viši smisao za naš život. Barem je to moja životna filozofija.
9 godina braka
Meni je MM najveća podrška i uvijek je optimističan. ja sam ta koja bi padala u depresiju a on je uvijek govorio da ćemo imati djecu -i nakon jedne godine i 4 mjeseca ja ostala trudna prirodno. Mislim da ne bi bilo dobro da smo oboje previše u tome jer ovako njegov optimizam uvijek mene digne.
I mi već osam godina vjerujemo, i nadamo se, i vjerujemo, i mučimo se,
i vjerujemo, i plačemo, i vjerujemo, i gutamo u sebi,
i vjerujemo, i sve manje smo ogorčeni, i vjerujemo, i sretni zbog drugih,
i vjerujemo, i trpimo ono ¨baš mi je žao¨, i vjerujemo,
i ...... pitamo se kada pogledamo-pa zar je već toliko vremena prošlo.....
i dalje vjerujemo,
jer i nama se ipak može desiti čudo, ono lijepo, prelijepo.......!!!!?????
citajuci vase price prepoznala sam sebe i mm u mnogima. sutljivost kao glavna osobina, zadaje si dnevno 2000 obaveza, a vidim ga kako mu je tesko i kada nesto natukne o toj temi sav se raspada iznutra i vidim mu u ocima da je tuzan. e ja sam druga prica, ja nakon svake lose vijesti malo sam u soku, a zatim danima placem da je ispratim sa suzama i da mogu krenuti dalje. zelim pricati, pa pricam , on samo slusa i tjesi me. voljela bih ponekad funkcionirati kao on, ali mislim da je zdravije ovako. izbacim sve iz sebe i guram dalje.
mislim da je stvar u odgoju gdje muskarac mora biti kao stijena, nemam pojma zasto jer su oni mekaniji puno vise od nas zena.
mnoge smo teskoce do sada pobijedili, zajedno kao pravi heroji pa i ovu borbu vodimo.i tu nitko nije kriv. bilo je mnogo dvojbi ,svakako, u stilu mozda zbog odredjenih desavanja mi nismo jedno za drugo ali svim parovima je ponekad tesko i samo uz puno razumijevanja i tolerancije moze se prevazici problem .
drzite se jedni drugih i zajedno u nove pobjede!
da se i ja pridruzim.
djecu radimo 6 godina. onak usput smo prodrljali 3 godine, pa smo se ozbiljnije bacili na posao. onda smo se skoro rastali, jer sam isforsirala industriju sexa. bila sam prezivcana kad sam imala ovulaciju, a on na poslu, i obrnuto. plakala na svaku mengu. bila sam ocajna. MM je sve nekak podnosio, neznam niti sama kako.
a danas? sve je drugacije, imam vas, surfam, pisem, i tjesite me, uzivam na svaku betu i svaku novu trudnicu.
i cekam nas dan......
Koliko vidim svi smo u nekim sličnim fazama i dilemama
Teško mi je kad ga vidim da šuti, a opet u drugim prilikama smišlja šale na svoj račun
Želim nam svima da uz sve borbe i suze i mi dočekamo naše male
Mi smo prvu godinu braka potratili na sebe, ne planirajući djecu. Ja sam mislila, prvi put bez zaštite i beba je tu...
Draga Marice čestitam i od srca želim sve najbolje
Hvala najljepša!
I kako sam već milijun puta rekla na drugim topićima, voljela bih kada na ovom svijetu ne bi postojala ni jedna žena, ni jedan muškarac kojem bi dijete bilo uskraćeno. Voljela bih kada podforum potpomognute oplodnje ne bi postojao, kada bi vi sve drage cure postale majke, kada se ne bi trebale toliko mučiti pretragama, lijekovima, i što ja znam čime. Ja sam rijetka sretnica kojoj je sve upalilo od prve, a vama ako i nije do sada upalilo, želim vam da već sljedeći mjesec napišete sretne vijesti da očekujete bebe. Svima vama iskreno se divim, klanjam se na hrabrosti, ustrajnosti i trudu, i od sveg srca vam želim bebu, pa još jednu, pa još jednu... Sretno drage ustrajne buduće mamice!!!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom