 |
|||
|
|
|||
Iz Glorije: Zuber o udomljenju
u svakom slučaju, intervju ne ostavla ravnodušnim
Srce mi se steglo.
...jednostavno mi suze idu niz lice...
Udomitelji su prema njemu i drugom udomljenom djetetu teško pogriješili. To je primjer kako neistine, bez obzira kojim motivima bile inspirirane, dovode do dugotrajnih problema i emotivnih trauma. Uopće mi nije jasno kako su uspijevali takve laži provući kroz sustav, budući da udomiteljske obitelji moraju biti pod nadzorom. Neprihvatljivo je i da posvojitelji, koji su roditelji djeteta, lažu o biološkom roditeljstvu, a pogotovo da to čine udomitelji koji ni biološki ni po zakonu nisu roditelji djeteta. Također mi nije jasno zašto djecu nisu posvojili kada su navršila 18 godina, ako to prije nije bilo moguće. Djeci su očito pružili ljubav i odgovarajuću skrb, ali su njihove laži i prikrivanja dovele do teških lomova u njihovim dušama. Svaka čast Robertu što je o svemu tome progovorio, jer je to najbolja pouka udomiteljima i posvojiteljima djece.
Dirljiv intervju
sav sam ostala...brrrr.suze samo idu.
ja sam svako malo plakala...
a to što djeci nisu odmah rekli, mislim da je grubo reći da su to bile laži.
vjerojatno im je bilo teško, djeca su već bila pod stresom i traumom.
a pitanje je kako bi i ja postupila u datom trenutku. sad mogu samo nagađati.
Nije grubo, jer to jesu laži i to teške i opasne laži koje stoje potpuno izvan zakona. Postoje dvije osnove roditeljstva - biološka i zakonska, a udomitelji nemaju ni jednu ni drugu. Oni čak nisu ni skrbnici djece nego su ljudi kojima nadležni Centar za socijalnu skrb povjerava djecu na smještaj u zamjenu za određenu novčanu naknadu koju su ovi ljudi primali do punoljetnosti djece. Taj odnos je ugovorni odnos u nadležnosti CZSS, a pokriva ga Zakon o socijalnoj skrbi. Prema tom zakonu, udomiteljstvo je oblik skrbi izvan vlastite obitelji kojim se korisniku osigurava stanovanje, prehrana, čuvanje, odgoj, briga o zdravlju i obrazovanju i njegove druge potrebe. To nije roditeljstvo.Riana prvotno napisa
U ovom slučaju su ljudi koji nisu ni skrbnici ni roditelji ni po kojoj osnovi glumili biološke roditelje djece. Kroz sve te godine to je značilo gomilu notornih laži pred djecom. Liječnici i učitelji te djece morali su znati istinu, samo je djeca nisu znala. To što je R. Z. saznao da mu je žena koju je doživljavao kao majku udomiteljica pokušavajući izvaditi njezinu smrtovnicu je užasna posljedica tog dugogodišnjeg laganja.
Reći djeci istinu o njihovom porijeklu nije stvar emotivnog stanja i procjena nego je to zakonska obaveza. Posvojitelji imaju zakonsku obavezu reći djeci da im nisu biološki roditelji prije sedme godine života, a najbolje onda kada djeca započnu razgovor o toj temi. Kod udomitelja to bi trebalo biti pod nadzorom nadležnog CZSS koji mora pratiti što se događa s djecom smještenom u udomiteljskim obiteljima.
Može se dogoditi i često se događa da udomitelji i udomljena djeca razviju osjećaje koji ih povezuju kao da su oni obitelj, ali ti osjećaji moraju počivati na istini. Sve ostalo je nemoralno i protuzakonito i ima teške posljedice po djecu, tako tragično vidljive u ovom pojedinačnom slučaju.
e ovo je ono sto sam pomislila kada sam citala intervju. Velika greska je da se ne kaze.
Potpisujem Zdenku do zadnjeg slova i eto još jednog dokaza da je valjda najistinitija izreka svih vremena, koja se najčešće ostvari, upravo ova:
Put u pakao popločen je najboljim namjerama
kužim ja sve to...
hoću samo reći da su možda čekali 'zgodno' vrijeme, koje se očito odužilo... i na kraju bilo malo prekasno
a sudeći po izjavi R.Z. on ima samo lijepe riječi za svoje udomitelje
nije doznao kada je vadio smrtovnicu vec su mu se djeca iz razreda rugala kada su vidjela da nema isto prezime kao roditelji. mozda su mu htjeli reci ali su se bojali da je jos premali a samo za njih zna od kad zna za sebe. ja nemam iskustva ali vjerovatno to nije lako za reci pa su mozda jadni cekali neki pravi trenutak da mu to saopce
Ljudi, nemojte se dati zavesti osjećajima - tu stvari trebaju biti postavljene racionalno, da ne kažem pravno precizno. Udomitelji su u pravnom smislu u odnosu na dijete isto što i osoblje u dječjim domovima. Oni djeci pravno nisu ništa i nedopustivo je da si uzimaju pravo da uvjeravaju djecu da su njihovi roditelji. Meni je strašno dirljivo kako R.Z. pokušava opravdati te ljude, pa čak i činjenicu da ga nisu posvojili niti nakon 18. godine tumači širokogrudnim davanjem prava na izbor. Možeš misliti! Zbog takvog stava R.Z. i njegov "brat" nemaju nikakvo pravo nasljedstva na imovinu svojih roditelja ni bilo kojih drugih rođaka, niti jedan drugoga. Isto tako R.Z. nema pravo ni na nasljedstvo biološke majke, jer se je ona ili odrekla roditeljstva ili joj je oduzeto, dakle, ona po zakonu nije roditelj. Mislite da je netko imao ikakvo pravo dovesti tu djecu u takvu situaciju čije će posljedice oni trpjeti do kraja života?
Pravi trenutak? Taj pravi trenutak nije trenutak nego je to proces koji počinje s prvim djetetovim pitanjem. Dijete je to koje određuje taj trenutak, a ne roditelj/udomitelj, jer se radi o djetetovom životu. U tom procesu su ovi ljudi izgovorili nezamislivu gomilu laži. Znam o čemu govorim, jer je s mojim sinom taj proces počeo njegovim pitanjem koje je postavio kada je imao 2,5 godine. Znam koja su sve pitanja padala i koji su se razgovori vodili i gdje bismo mi danas bili da sam ja na ta pitanja odgovarala lažima. A da uopće ne govorim o tome gdje bismo moj sin i ja bili kada bi on, kao odrastao čovjek, ustanovio da mu život poživa na laži i da su mu lagali upravo oni ljudi u koje se je najviše pouzdavao.
Opet potpisujem Zdenku.
Zbog toga što to njima nije bilo zgodno jer oni nisu znali kako hendlati svoje osjećaje i što su se bojali za svoje osjećaje i reakciju djeteta na činjenicu da mu oni nisu biološki roditelji, dijete je živjelo cijeli život u neznanju i onda mu se cijeli svijit srušio kad je saznao istinu. A istina je da su mu oni koje najviše voli - najviše lagali, saasvim svejedno jel to bilo iz dobre ili loše namjere!
Kad treba donositi teške odluke, najlakše je svaliti krivicu na djecu "zbog djece nismo ovo, zbog djece nismo ono" i sakrivati se iza eventualnog povređivanja dječjih osjećaja dok je posrijedi samo njihov kukavičluk da se suoče s nekim stvarima. Nije tu riječ samo o ovome već i o banalnim svakodnevnim stvarima kad npr. mama plače nakon svađe s mužem, dijete pita kaj ti je ,a ona mu u oči laže i nasmije se "Ma, nije mi ništa". Ona misli da dijete tako štiti, a zapravo mu neizravno govori da ga ne smatra dovoljno vrijednim, mudrim i dobrim da s njim podijeli svoje prave osjećaje
Naravno da nije lako osvijestiti uvijek motivaciju nekih naših postupaka, ali upravo zbog te djece koju s ljubavlju podižemo moramo malo dublje pogledat u svoja srca da dođemo do pravog načina, a nije zgorega ponekad uključiti i mozak i naročito - vremeplov - da barem pokušamo malo dugoročnije ocijeniti posljedice naših odluka
iako je članak stvarno tužan, mislim da je Zdenka potpuno u pravu: nije život američki film u kojemu roditelji stanu ispred djeteta, uhvate ga za ramena i kažu "Ti nisi naš sin".
To je stvarno proces koji započinje puno prije onih školskih "moj-je-tata-jači-od-tvoga" rugalica.
Sigurna sam da su imali priliku.
Hrabrost je ono što im je nedostajalo
Niti meni iz članka nije najjasnije zašto ih nisu posvojili s 18 godina kad su već bili u tako idiličinim odnosima? Pitanje je koliko su udomitelji bili obrazovani po pitanju udomljenja i posvojenja, koliko su bili obrazovani uopće, a vjerujem da prije 25-30 godina nije ni bilo zakonske odredbe o kazivanju istine do 7. godine. Da li je netko iz CZSS uopće nadzirao te udomitelje, savjetovao ih što napraviti? Ne drži mi vodu ta priča o davanju prava na izbor... teško će dijete samo reći - daj me posvoji, molim te, da mi pravni status bude riješen.
Ja jedva čekam film
sad ču biti totalno OT ali ako me možete savjetovati
naime moj sin ide u vrtić s curicom koja je posvojena,
u zadnje vrijeme on često kaže ti mene voliš najviše na svijetu jer si me rodila-e sad ja mu ponekad kroz priču kažem da ima djece koju mame nisu rodile ali ih isto vole najviše na svijetu
naravno da mu nespominjem tu curicu niti on zna da je ona posvojena
griješim li uopče sa pričom ili ne
sve to skupa naravno nema veze sa curicom nego je mene ponukalo da mu ponekad ispričam kako postoje djeca koju mame nisu rodile ali su im
isto mame kao i ja njemu
sorry na OFF topic
Arwen, mislim da je tvoj maleni dovoljno velik da jako dobro shvati posvojenje i da s njim možeš sasvim normalno pričati o tome, bez nametanja teme, ali sigurno ima prilika kad mu možeš objasniti. Jednostavno je: postoje mame ( i tate) koji postanu roditelji, a na to nisu spremni, ne mogu se brinuti o djetetu, ali žele mu dobro. Teta iz socijalne skrbi pažljivo mu pronađe nove roditelje koji ne mogu iz nekog razloga imati svoje dijete (ili ga imaju, ali žele i posvojiti). Tako oni postaju "prava" obitelj, imaju isto prezime, nitko ih više ne može razdvojiti, oduzeti ih jedno od drugih i sl.
(Provjeri samo da li ta curica zna da je posvojena, da ne bi to slučajno doznala od tvog dečkića, znaš da djeca svaku "novost" rado dijele na sav glas u skupini. Ne moraš reći o kome se radi, pogotovo ako roditelji (još) nisu za to).
arwen mi smo to nekako riješili kroz crtić o plahom lavu Lambertu kojeg je usvojila ovca - kad smo to pogledali, moja starija curka me pitala kako ovca može lavu biti mama, a ja sam joj objasnila da ga ona nije rodila, ali da ga najnormalnije odgaja i voli i da mama ne mora roditi dijete da bi bila mama, od onda joj je to sasvim normalno i kod ljudi.
tnx
ne spominjem ja njemu uopće tu curicu niti ikoga konkretno iako mislim da ona zna jer ima stariju sestru 11g koja je isto posvojena i zna to
moran pronaći taj crtič čini mi se edukativan
tnx
Mozda ti ljudi decaka(decake) nisu usvojili kad su napunili 18. zato sto je nemoguce usvojiti punoletnu osobu, a ranije nisu mogli, jer se majka nije odrekla. :?
Druga ideja koja mi pada na pamet je da je razlika u godima bila velika, on pise da su ga doveli kao jednogodisnjeg deckica iz bolnice, a oni su imali po cetrdeset, opet zakonska prpreka ?
Drugi decak je bio jos mladji, dakle i razlika u godinama udomitelja i njega jos veca.
Slazem se sa svima koji su misljanja da je deci trebalo reci da su udomljena, gresku su napravili i udomitelji i ljudi iz centra koji nisu sa njima pricali, ucitelji, nastavnici ( razredne staresine), koji su takodje znali, a nisu razgovarali sa njima...
S druge strane to su bili neuki ljudi, skromnih materijalnih mogucnosti, trebalo je pokrenuti postupak za lisavanje roditeljskog prava i to na 2 fronta, mozda im je bilo komplikovano ?
Nadam se da ce se snimanje uspesno privesti kraju i da ce jednog dana biti prikazan i na HRT-u, kako bi ga i mi ovde mogli gledati, putem kablovske TV.
Ja samo vidim da su ti ljudi Robertu i njegovom bratu stvarno dali ljubav i obitelj, i da se njihov odnos nastavio i preko onih 18 godina kad (koliko sam shvatila) djeca više nisu pod skrbi centra, i za njihovo uzdržavanje udomitelji više ne dobivaju novac.
Pogriješili su što mu nisu oni PRVI rekli, nego je to saznao od drugih, a sigurno je prije toga bilo pogodnih trenutaka, ali ne znam, valjda su htjeli da ih on prvo prihvati i zavoli prije nego ga šokiraju nečim što bi djetetu moglo zazvučati kao 'mi se o tebi brinemo za novce, a da nam ne plaćaju ti ne bi bio kod nas'. Vjerujem da su htjeli da dijete prvo osjeti i uvjeri se u ljubav, zato ih ne mogu previše osuđivati.
O usvojenju poslije punoljetnosti ne znam previše, nešto sam i ja čula (načula) da to nije baš izvedivo, ali kako kažem ne znam pa ne bih o tome.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom