Ja ne želim biti poštena zato što mislim da će mi se to isplatiti, nego zato što želim sebi i svojoj djeci takvo stanje duha.MGrubi prvotno napisa
Ja ne želim biti poštena zato što mislim da će mi se to isplatiti, nego zato što želim sebi i svojoj djeci takvo stanje duha.MGrubi prvotno napisa
treba ih samo znati naučiti kako da se nose na nepravdama i da budu ponosni na svoje poštenje.
Možda visokoobrazovani, motivirani, sposobni, zaposleni kao pastiri jer su neki bonkulovići preko veze zauzeli prava radna mjesta, ali sretni jer su pošteni. hmmm
Nikad nisam tražila nikakvu vezu za ništa i bilo bi mi neopisivo neugodno da to idem činiti, ali mislim da ako smo u stanju malo dijete pogurati (naravno ono dijete koje bi u poštenom svijetu samo došlo do tog mjesta) onda je to ok.
ma ne znam, baš me zanima šta ću misliti za jedno 25 godina :/
Prvi posao dobila sam u drzavnoj sluzbi. Bez ikakve veze, stvarno kao najbolji kandidat. Iako su zbog mog tada djevojackog prezimena (poznato odvjetnicko ZG prezime) svi mislili da sam iz te kaste i da sam po toj vezi dobila posao. Gadno su se iznenadili kad su culi da je moj tata kovinotokar, a ne odvjetnik.![]()
Hocu reci, da ljudi cesto donose krive zakljucke i proglasavaju vezom nesto uopce nije slucaj.
Moji roditelji meni nisu mogli pomoci, jer veza i poznanstava nisu imali. Sama sam nasla sve poslove, sve u dobrim firmama. Svom djetetu bi pomogla. Kako bi god znala, mogla...Ne bi moralizirala. Ne zivimo u idealnom drustvu. I sama sam bila svjedok kako su drugi napredovali, imali vecu placu, dobili priliku se skolovati...jer su imali neku vezu, rodbinu. I cesce je to bio slucaj u privatnim firmama. A vlada neko misljenje da je to cesce u drzavnoj sluzbi. Ja se ne bi slozila, vise sam to vidjela u privatnim. U drzavnoj sluzbi barem si se mogao zaliti, traziti svoja prava, pisati sindikatu...A u privatnoj nista, odnosno bolje da sutis.
Ja sam sve svoje poslove (tri do sada), osim jednog svojevremeno preko student servisa koji je išao preko moje mame, dobila sama.
Da mogu, naravno da bih pogurala svoje dijete. Bez sekunde razmišljanja...
je, i nepotizam i egoizam i ... , ali nisam sigurna da ne bih... evo baš sad razmišljam kak da upišem sina u primjenjenu... ako nađem vezu bit ću presretna i sve drugo pada u vodu...je li to nepotizam ili roditeljska odgovornost da se pobrine za mladunceali...
Nepotizam jeste! Da li bih pomogla svom djetetu-da. Društvo je takvo kavo je, i često su šanse veće kad imaš vezu. U nekim slučajevima je to zapravo jedini način (npr. u mom, ne radim u struci jer mi veza nije bila dovoljno jaka da mi izganja, stipendiju i zaposlenje, ali ne žalim se, radim, kod ocai njegovoj privatnoj firmi, nepotizam do neba). Međutim slažem se sa tatekom, meni je cilj da odgojim dijete koje će željeti biti vrednovano prema svojim zaslugama.
Da pomogla bih mu bez razmišljanja i bez obzira na sve i svakoga. I to se odnosi samo na dijete. Nakon toga bih razmislila i gadila bih se sama sebi.
Za MM, sestru, brata, šogora, kuma... to ne vrijedi.
Meni je sasvim u redu zaposlenje preko veze, ako se radi o tome da budući zaposlenik (bilo koji član obitelji) ima potrebne kvalitete i više od toga. U suprotnom, ne mislim da je to u redu.
Zaboravila sam reći (iako možda nema direktno veze s temom) da su moji roditelji uvijek bili protiv ovakvih stvari i odbijali su biti veza i meni i mojoj sestri, pa i u periodima kad nam je zaista trebao bilo kakav posao, a obje smo obrazovane, sposobne i inteligentne dovoljno da bi to mogli napraviti za nas bez brige.
No nisu. Obje smo se ljutile. Sad sam sretna što nisu jer bi to bili poslovi utabanih - njihovih! stopa koji bi me vezali i zapetljali u nešto što od samog početka ustvari nisam željela.
Mislim da je moje stanje duha u puno lošijem stanju kada vidim na poziciji specijalista jedne naše velike bolnice kolegu koji se provlačio na faksu i bio sa mnom na jednom od ključnih ispita gdje ne samo da nije imao pojma, nego je i na logična pitanja pokazao da je potpuno nesposoban , da ne kažem nešto gore (i nije jedini ).
Pomoći ću svojoj djeci rukama i nogama ako će biti sposobni i kvalificirani za posao i ne daj bože da prolaze što sam ja morala prolaziti npr šest godina putovati na posao 200 km u jednom smjeru.
Btw sve sam poslove našla sama i trenutno radim na dobrom poslu u dobroj ustanovi , ali se uopće ne osjećam ponosno nego više onako...tužno kada se sjetim svega.
kako smo mi različiti....
ja se osjećam moćno jer sam sve napravila SAMA, i nikome nisam ništa dužna....
I da nisam dobra jer sam glupa ,nego zato što sam odabrala dobrotu i poštenje kao svoj životni put....
ne kalkuliram s time, zbog nekog višeg cilja.....
MM i ja smo sve sami postizali, a imali smo rodbinu, koja bi nam mogla pomoći s vezama, ali to je jednostavno bilo za nas neprihvatljivo.
REcimo, moja teta je doktorica u Vinogradskoj, a ja sam rodila na SD baš zato jer ne želim posebne tretmane i slične gluposti. Kad je Filip završio u Klaićevoj nisam razmišljala - potegnula sam sve moguće veze i vezice. Od kirurga, koji ga je operirao, preko glavne sestre sve do spremačice. Kasnije mi je to bilo glupo, ali u trenutku kad je ostao u bolnici nisam uopće razmišljala je li to potrebno ili nije.
maria, pa i ja sam sve napravila sama, unatoč tati koji je iste struke.moj tata je sav jadan bio što ne želim da mi pomogne. ja sam s druge strane mislila da su on i mama puno nesebično uložili u moje znanje i da je sad red na meni da se iskažem. Radila sam u firmama u kojima nisu imali pojma za mog tatu. pa i sad radim u jednoj takvoj.maria71 prvotno napisa
ALI, to ne znači da ne bi pomogla svom djetetu ili djeci mojih prijatelja. bi i to svim silama.
moj je posao takav, da su me na drugom poslu zaposlili trudnu (prijavljena na puni iznos plaće), nakon porodiljnog su me zaposlili u "muškoj" struci, kao mladu, single mamu (postoji li gora opcija za poslodavca koji traži djelatnika za terenski rad?)(na još veću plaću isto puni iznos prijavljen). Moja je je neizmjerna sreća da mi je u struci veća potražnja od ponude i da sam se mogla bahatiti pred tatom odbijajući njegovu pomoć. s druge strane moja prijateljica, vrlo dobra studentica, tečno priča 4 strana jezika..........obija adrese šaljući molbe kojekuda. moj frend isto tako nekoć super student zaljubljen u svoju struku, nakon svih pustih testova inteligencije i koječega što je prolazio na razgovorima, gledao je kako uvijek netko drugi bude odabran. Iskreno vjerujem u sposobnost i jednog i drugog iz ove priče. I da imam žnjoru bez razmišljanja bi pokušala jezičac na vigi pretegnuti u njihovu korist. I za njih, a kamo li za svoje dijete. znam opet bi netko ostao kratkih rukava, ali životinja u meni ne dozvoljava da to bude netko tko je meni drag.
ja mislim da me (ne)zauzimanje za bližnje ne čini ni boljom ni lošijom osobom. u ovom je slučaju to meni igranje po nepisanim pravilima.I da nisam dobra jer sam glupa ,nego zato što sam odabrala dobrotu i poštenje kao svoj životni put....
(loša bi si bila da idem nekog nesposobnjakovića uguravati, ali to nikad ne bi činila).
očito drugačije percipiramo neke stvari ,ali to je totalno off topic
MM je promjenio firmu i otisao raditi vani samo zato da ga ne bi cili zivot pratila prica da ga je tata zaposlio. Dokazao se , napredovao i sad je zadovoljan , u suprotnom bi uvijek bio nesiguran u svoje sposobnosti.
Djeci cemo pokusati pomoci na razne nacine , ali neke bitke ipak moraju izboriti sami .