Ide mi sve bolje! Čini mi se čak da me i hormoni sreće pucaju!

Sreli smo moju prijateljicu i njenog novog prijatelja i ona me upoznaje s njim i kaže: "Ovo je Koni." No, tip izgleda potpuno isto kao jedan Goran kojega se sjećam iz mlađih dana i pitam je: "Čekaj, pa to je Goran? Inesin Goran?", a ona me blijedo pogleda i kaže: "Ne, to je Koni." JA kažem ok. Tek kasnije sam skužila koliko sam bila blesava jer čovjeku je to ime, a ne nadimak, što mi tada još nije bilo jasno.
Mislim, zamislite da vas netko s nekim upoznaje i kaže: "Ovo je Filip", a vaša reakcija je :"To je Dario? Marijin Dario?" Kako blesavo.

Pri odlasku doma malo sam previše digla nogu da izbjegnem prepreku (tako zovem kamenčiće, rupe i neravnine ) i role su krenule prebrzo i strmoglavo, znala sam da ću pasti, a kako me gledala cijela pizzeria, ponosno sam vikala i jurila (gotovo) brzinom svjetlosti : "Ovo će biti moj prvi pad!" No, nisam pala, drvo me zagrlilo i spasilo. Ljudi su bili zadovoljni ishodom te sa simpatičnim osmjesima nastavili uživati u najboljoj pizzi na svijetu.

Baš sam ponosna na sebe kako me uopće nije sram što izgledam kao budala. 8)