neki dan sam se uhvatila u malo zescoj raspravi sama sa sobom - isao je natjecaj za jedno radno mjesto u drzavnoj firmi, javila se moja kolegica - sve pet, ambiciozna i sposobna, educirana i nije prosla. prosla je jedna druga kolegica, neambiciozna, necu reci nesposobna (ali se jos nije iskazala), nije zainteresirana za edukacije...onako radi, tek da radi, nista posebno...
kako su u tim drzavnim sl. natjecaji takvi da traze samo osnovne uvjete, obje ih zadovoljavaju (kao i 30-tak drugih koji su se javili).
izabrana je ova druga na osnovu toga sto je njena mama na "polozaju" u slicnoj ustanovi.
moja frendica je bila jako ljuta i to potpuno kuzim - nije fer...ali s pozicije roditelja ajmo malo vrtiti pricu - sto bi bilo kad bi bilo...
da li biste i vi svom djetetu pomogli da dobije stalan posao u struci gdje je to ravno dobitku na lutriji?
je li to nepotizam ili roditeljska odgovornost da se pobrine za mladunce, ima li jos vas koji bi nazvali i rekli - hej to je moja kci/sin...ili bi prepustili stvar trzistu (pa da uleti onaj netko tko je spremniji se pozvati na rod. veze), gdje vidite sebe - sad kad smo s ove strane price (roditeljske)?