Kako me ovaj topic podsjeca na onu epizodu Seinfelda
 |
|||
|
|
|||
Kako me ovaj topic podsjeca na onu epizodu Seinfelda
E baš ovako....Zdenka2 prvotno napisa
Nije mi se nikad to desilo baš u toj mjeri...bilo je slađe i manje slađe djece koju sam vidjela, ali eto bila su mi ok. I stvarno obožavam djecu. Kada sam sa prijateljicama koje imaju djecu, više se družim sa njihovom djecom.
Ova curica je jednostavno pokrenula u meni nešto kada sam je vidjela 1. put. I nisam obraćala pažnju na to dok nisam skontala da prema drugoj djeci nemam takve osjećaje...
I onda sam počela malo dublje čačkati u svoje osjećaje i skontala da mi dijete jednostavno nije sjelo.
Ma mala nije ni zahtjevna, niti zločesta, slatka je i sve, ali jednostavno ima nešto što me drži na distanci i jednostavno se ne mogu predati tom djetetu...
Zločesta djeca? Pa većinom dajem svima šansu i u toj zločastoj djeci vidim pogrešan odgoj, iako NEKA djeca znaju bit naopaka ma što god radili roditelji, ali ih jednostavno prihvatim takve....
Ne bi rekla da sam instinktivno ili apriori osjecala odbojnost prema nekom djetetu. Ne znam kako bi to bilo moguce. Neku vrstu odbojnosti osjetila sam tek nakon kontakta s nekom djecom, a taj je osjecaj iskljucivo bio vezan uz njihovo ponasanje.
Ja sam osoba koja oduvijek voli djecu.Sva su preslatka,zanimljiva,pametna,smiješna...uživam s djecom.Ali ipak,ima jedna curica.Iz obitelji.Ima 4 godine i priznajem,meni je straaašno antipatična.Zbog njene mame koju ne podnosim.Curica mi zapravo nije sjela,za razliku od njene starije seke koja je čista suprotnost.Mala mi je jako ružna(mislim,grozno,ne mogu vjerovati da ovo pišem),ista je mama,ima krnjave zube jer ju mama hrani lizalicama za doručak(doslovno),ima klmepave uši i male usko smještene oči.Razmažena je do bola,smatra da nijedno pravilo ne vrijedi za nju i terorizira moju djecu i svoju sestru koja je njezin rob.Ako mala zaplače,sestra dobije po guzici jer je nije dovoljno dobro čuvala.Igraju se tamo di mala hoće a sestra MORA ići s njom jer je njen posao nju čuvati.(mama obično spava u to vrijeme.Mala ne priča kako treba nego se krevelji.Ima kreštav glas i stalno cvili.Stalno mi se dere po kući kad kažem da bude tiho jer mi beba spava ali ona misli da ona to ne mora.Radi nered jer misli da smije.Kad ja reagiram ona ode kod mame plačući i izmisli da sam joj nešto grozno rekla ili napravila.A budući da je mama koza,imam problema s njom.Mala se ne zna ponašati u nijdnoj situaciji jer nije odgojena.Ne voli ni crtati,ni pjevati,ni plesati...a mami je ispod časti da se ja malo pozabavim njom i da ju nešto naučim.A ona sama neće jer joj se neda
Isuse,što sam sve napisala,osjećam se grozno
A jooj, šta mama napravi od svoje djece....a to je samo razlika u odgojuJa sam osoba koja oduvijek voli djecu.Sva su preslatka,zanimljiva,pametna,smiješna...uživam s djecom.Ali ipak,ima jedna curica.Iz obitelji.Ima 4 godine i priznajem,meni je straaašno antipatična.Zbog njene mame koju ne podnosim.Curica mi zapravo nije sjela,za razliku od njene starije seke koja je čista suprotnost.Mala mi je jako ružna
Isuse,što sam sve napisala,osjećam se grozno(već sam pisala o toj temi)
Ta mama je tema za sebe,dalo bi se pisati i pisati o njoj i njenim "metodama".Ona mi je velika inspiracija za biti još bolja mama jer mi služi kao jako dobar primjer kako od odgoja napraviti cirkus.A kako jedno dijete poniziti do kraja na račun drugoga.Znam da njezina curica nije ničemu kriva,ona je samo malo dijete ali ne mogu si pomoći kad me jako iritira
Poznat osjećajZnam da njezina curica nije ničemu kriva,ona je samo malo dijete ali ne mogu si pomoći kad me jako iritira
Baš smo neki dan raspravljali o zločestoj djeci. Neki vele da ne postoje zločesta djeca, ali ne slažem se s tim.
Postoje, ali nisu sama kriva za to.
I iritiraju me. Ne instinktivno, već svojim postupcima.
Makar moram priznati da postoji i kategorija djece čiji me roditelji iritiraju, pa sam i s djecom automatski "na odmaku". To sam već sama kriva :/
Joj, a ja znam jednu mamu koja je za svoje dete rekla "jeste da je moja, ali je ruzna" :/
a ja poznam jednog covjeka koji cesto zna reci: to samo mama moze voljeti. (misli tu prije na odrasle osobe, nego na djecu)
mm mi je upravo maloprije rekao da je gledao zxujine slike kad je imala 7 mjeseci na moru i da je bas izgledala k'o mali bumbar.
Moja prijateljica kad je rodila svog srednjeg sina kaze sama da je bio jako ruzan(nisam je tad znala). mali je sad ko slika lijep.
Uglavnom dosli svekar i svekrva u bonicu da ih vide i njen muz ih odveo na ono staklo da vide bebu(rodila u Japanu) i gledaju oni tako kad svekar potapsa sina po ramenu i kaze: A nista bice pametan.
Kod mene je slučaj da mi je jedno dijete predivno i simpatično (ima godinu i pol), a roditelji baš obrnuto. Nekako mi je neugodno, najradije bi pozvala maloga u goste, a njih ne
Moj tata kad je dobio svoje prvo dijete, moju sestru i kad su se vraćali kući iz rodilišta taxijem, zamolio taxistu da je pogleda i kaže jesu li sva djeca kad se rode tako ružna. Stvarno se pitam nekad osjećaju li bebe sve to što muči roditelje, jer ona je cijeli život bila iskomplexirana na izgled, unatoč tome što je bila i manekenka i očigledno potvrđene lijepote. Eh, što joj je tata napravio.Moja prijateljica kad je rodila svog srednjeg sina kaze sama da je bio jako ruzan(nisam je tad znala). mali je sad ko slika lijep.
Uglavnom dosli svekar i svekrva u bonicu da ih vide i njen muz ih odveo na ono staklo da vide bebu(rodila u Japanu) i gledaju oni tako kad svekar potapsa sina po ramenu i kaze: A nista bice pametan.
Kad smo već kod tog utjecaja... tata moje mame nikako nije prihvatio da nije dobio sina kad se rodila moja mama i nije je htio ni pogledati prvih tjedana ili čak dulje. Promatram njenu karijeru, koja je u muškoj profesiji, među muškarcima, pa to njeno rivalstvo sa muškarcima u poslu gdje nastoji biti bolja od njih, gdje nastoji biti sin!
Sva se naježim...
Kod mene je slučaj da mi je jedno dijete predivno i simpatično (ima godinu i pol), a roditelji baš obrnuto. Nekako mi je neugodno, najradije bi pozvala maloga u goste, a njih ne
moram priznati da još nisam naišla na dijete koje mi "nije sjelo"...
Nadam se da i neće
Ovako i kod mene...
Mislim da je stvar u auri. I ja sam to osjetila. To su mali ljudi, imaju svoje ja (osobnost) bez obzira koliko stari bili. A ne paše nam svačija osobnost...Jučer sam skontala ovo: da mi sva djeca jednostavno ne sjednu
Ne znam zašto.... valjda nam svi ljudi ne sjednu, pa kako su oni mali ljudi...i baš mi je užas zbog toga.
Isto kao što ima više tipova ljudi i neki su nam toliko odbojni da ne želimo ni da sjenu pokraj nas u kinu, dučanu..nego bi najrađe pobjegli glavom bez obzira - tako ima različitih tipova djece.
Mi roditelji radimo grešku kad pozivamo svoje prijatelje u goste, misleći da bi nam se i djeca trebala slagati, a zašto? Iz prve ruke znam da nije tako. Isto kao što ni meni nisu "sjela" njihova djeca, pokazalo se da ni mojem D. ne pašu - tuku se, stalno neki cvilež, ni 5 min. mira, uglavnom neide.
Društvo koje si je on sam izabrao u vrtiću - s njima ni jedne svađe. Prođu i po dva sata predivnog igranja, a da ni ne znamo za njih.
Zato dakako da ima djece koja su mi odbojna, možda djeca samo pokazuju svoje pravo lice, za razliku od roditelja.
Hm, baš me jako zanima, što bi bilo kad bi ovakvu temu otvorila jedna odgojiteljica, u podforumu o dječjim vrtićima, kako joj eto baš sva djeca ne sjedaju, o tome kako su neka djeca ružna i kako će im, ajde ipak "dati šansu". E to bi bila hrabrost.
Zea, eto jedne "hrabre" odgajateljice. Evo jedan primjer iz moje prakse. Dobivam ( to je bilo prije desetak godina) novu skupinu djece, mali trogodišnjaci. Upoznavanje sa djecom. Prvi put u mojoj praksi dešava mi se ovo o čemu se tu priča. Bez ikakvog povoda u meni se javlja odbojnost prema tom djetetu i to na prvi pogled. Osvjestim to i uhvati me panika. Ajme jadno dijete, koliko će se napatiti u ove četiri godine koliko ćemo biti zajedno ako njena teta to osjeća prema njoj. Trudila sam se silno naći nešto pozitivno, kako bi mi se promjenila ta slika o njoj. Nikako nisam mogla pronaći to nešto. I onda jednog dana shvatim da je dijete jako vrijedno, da posprema. Blesavo, ali ja se ulovim za to kao jedinog pozitivnog i u meni se nešto preokrene. Toliko sam se dugo trudila oko tog djeteta, razmišljala o njoj da mi je naprosto na kraju nevjerojatno prirasla srcu. U četiri godine našeg druženja bile smo nerazdvojne, moja obožavana djevojčica. Ona sad ide u osmi razred i jedna je od rijetkih koja me dolazi iz škole posjetiti u vrtić.
Eto to je moje iskustvo.
U svakoj skupini postoje djeca koja privlače na prvi pogled i zauzmu brzo mjesto u tvom srcu i ona oko koje se treba samo malo potruditi. Ono što im je zajedničko je da su to MOJA djeca i da su prihvačena kakva god da jesu, da nema razlike i da su sva zauzela mjesto u mom srcu
Potpis ko KUCAIsto kao što ima više tipova ljudi i neki su nam toliko odbojni da ne želimo ni da sjenu pokraj nas u kinu, dučanu..nego bi najrađe pobjegli glavom bez obzira - tako ima različitih tipova djece.
Mi roditelji radimo grešku kad pozivamo svoje prijatelje u goste, misleći da bi nam se i djeca trebala slagati, a zašto? Iz prve ruke znam da nije tako. Isto kao što ni meni nisu "sjela" njihova djeca, pokazalo se da ni mojem D. ne pašu - tuku se, stalno neki cvilež, ni 5 min. mira, uglavnom neide.
Društvo koje si je on sam izabrao u vrtiću - s njima ni jedne svađe. Prođu i po dva sata predivnog igranja, a da ni ne znamo za njih.
Zato dakako da ima djece koja su mi odbojna, možda djeca samo pokazuju svoje pravo lice, za razliku od roditelja.Ovo i ja svakodnevno govorim svojim prijateljicama koje su do skora na rodjndane sestogodisnjaka zvale djecu od 2-3 godine, iako su sestogodisnjaci bili protiv toga.
I evo sad su pretsale, a onda je izmedju nekih mama bilo svadja, pa cak i prekida druzenja, jer zaboga kako nece njihovo dijete zvati na rodjendan.
eto...i ja sam jedna od onih "losih" osoba...
ja sam za svoje djete rekla kad je mala imala pol godine..."isuse boze, valjda ce se promijeniti"....bila je odjednom deeebbbeeellla beba...glavu ko sumo borac....i sad se jos uvijek smijemo na slike iz onog razdoblja...cak i sama kaze...kako sam ja bila ruzna!!!
isto mi se to desilo...u jednoj posjeti...
dan nakon epizode na rtl-u oni vatreni decki...di je tip pod utjecajem nekih ljekova nadrogiran rekao mami sa bebom u trgovini nesto u stilu.."mozda kad naraste bude bolje, al sad srvarno nema razloga da je pokazujete u javnsti"...
pa mislim da dan dva nakon toga...isli smo u posjet...jedna djevojcica medena ko princeza...kad je dosla druga...eto, ja sam pomislila isto sto i taj vatrogasac...
pece me savjest na neki nacin...nisam nista izrekla naglas..al jednostvno nisam mogla uspostaviti neki kontakt...
mislim da je i mama bila svijestna te cinjenice..pa je na sve nacine potencirala neke druge osobine svog djeteta...kako super crta, kako super pjeva...i samim time jos pogorsal situaciju...
jer istini na volju, mala princeza je bila u centru paznje, kako izgledom..tako milim i neusiljenim ponasanjem, veseljem...
a sad dal da se osjecam kriva zbog osjecaja koje ne mogu kontrolirati...
Za djecu koja mi "nisu sjela" zapravo krivim roditelje .... jer uglavnom su to rapuštena djeca koja ne slušaju nikoga ....
kod mene je moguće da mi djeca ne "sjednu" bez obzira na roditelje. Doduše neću to pokazati, ali osjetim.
Ja sam kod sebe primijetila da imam osjećaj nepovjerenja prema izrazito mirnoj i šutljivoj djeci. Nije to nešto racionalno i ne mogu procijeniti koliko to naginje prema odbojnosti.
M je stalno u pokretu, a kad je duže miran ili šutljiv, meni se pali crvena lampica da nešto nije uredu.
Svaka čast onima koji su toliko otvoreni da mogu sa svima odmah na prvu komunicirati. Ja nisam takva, imam kočnice, teško se otvorim, prema svim ljudima, neovisno o dobi.
Djeca, tj mali ljudi su meni, na neki način, u jednakoj mjeri kao i odrasli. S tim da mali ljudi ne znaju baš lagati i glumatati i skrivati. Ne sjedne mi poneki mali "ljud" jer jednostavno ima vibru koja je jako različita od moje. Ali apriori ne kvalificiram tu i takvu djecu kao lošiju ili nedajbože ružnu. Kaj ja znam, meni vam to dođe, kao da jednostavno nismo isti ili dovoljno slični pa se ne kužimo.
Držim da jest odgoj bitna stavka, ali ljudi se po mom mišljenju rađaju sa svojim karakterom, posebnostima, specifičnostima i ja to čitam iz krasnih velikih očiju malih ljudi. časna riječ, nekih se i bojim..
Ugl. vječni sam pozitivac pa nemam pretjerano puno onih koji mi ne sjedaju
I malo OT.
Meni je Patrik u trenutku rođenja bio svemirski, nevjerojatno lijep. Predivan. Mrvicu se promijenio dan dva kasnije. I dalje mi je bio lijep. Onak krupan, rođen s 4 kg i 52 cm, pravi dečkić. A onda se udebljaoo u dva mjeseca oko 4 kg i bio je... hm. zvali smo ga Čobanković
A onda se udebljaoo u dva mjeseca oko 4 kg i bio je... hm. zvali smo ga Čobanković
sad će ovo biti debeli OT, ali si me sjetila: Jakov kad se rodio bio je isti moj starii zamisli ti sad TO dojiti :shock:
no ubrzo se uslatkio.. fuff
a sad na temu: iako mi je sve to s nesimpatiziranjem djece pomalo "bogohulno", meni osobno ne "sjedaju" djeca kojoj u pogledu ne vidim onu živahnu, radoznalu iskru. ima jedna takva djevojčica u Laurinom razredu... ne poznajem ju još, ali jednostavno nemam ni želju upoznati ju
nemam takav problem ni s nemirnom, ni sa sramežljivom, ni s nepristojnom djecom. sa svima njima mogu uspostaviti komunikaciju, naći zajedničke teme i uživati u vremenu provedenom s njima, ali ovo... :/
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom