nisam imala neki jaci slucaj postporodjajne, nasrecu.
uhvatilo me jedan ili dva dana, u rodilistu, nekih 3 dana iza poroda.
samo sam se plakala, falio mi je mm do neba- nisam mogla ni pricati, tu sekundu bi ga se sjetila i riknula od placa.
nisam s nikim htjela pricati, samo sam kroz suze ispitivala kad mozemo ici doma jer ja vise ne mogu ( a nisu nas pustali jer je lucija dobila zuticu).
kad je mm dosao taj dan kod mene- mislim da je umro od straha jer me nikad nije vidio u takvom stanju ( mislim- nisam ni ja sama sebe vidjela u takvom stanju nikad prije).
rekao je poslije da ak mi se drugi puta tak nekaj dogodi- da me on vodi van tu sekundu jer se bojao da ne napravim neku bedastocu sebi ili tak nekaj ( mada- nisam imala nikakvih suicidalnih poriva, al on je to tako shvatio).
uglavnom- nadam se da cu ovaj puta proci bez toga ( nisam znala da se pojacava sa iducim porodom :shock: ).
ako se ipak pojavi, u nekom intenzivnijem obliku- cvrsto sam odlucila da odmah, tu sekundu trazim od nekoga profesionalnu pomoc jer ne mislim da bi bila sama sebe u stanju 'izvuci'.
mm je velika pomoc i potpora, ali ipak ne zna kako se nositi sa takvom situacijom.
zbog toga mislim da bi mozda bilo najbolje razgovarati s nekim psihologom, psihijatrom, ne znam- takva je barem moja odluka ( nadam se da ce ostati 'neiskoristena')