eto, moram se izjadati!
kćer od mog bratića ima 9 godina i već sada joj je životni stav ''ne znam/ja to ne mogu!
mene to strašno nervira a ne mogu se nikako upetljati u tako i tako kompleksan odnos i odgojni stav (mama i tata ne žive zajedno, odgojili su ju većinom deda i baka, tata je ovisnik u dugogodišnjem postupku odvikavanja, itd.), ali njoj konstantno sa nekih strana daju do znanja da joj neke stvari neidu.
sada kada dođe u situaciju da bi nešto i mogla, ali uz malo strpljenja, ona kod prve prepreke odustaje ili čak postaje toliko frustrirana da mi je žao ju gledati...
recimo - ne želi pjevati jer su joj rekli da nema sluha. jednom sam ju uspjela nagovoriti da nekaj zapjeva i išlo joj je čisto solidno. nije da ima apsolutni sluh, ali više falša od straha da ne pogriješi nego što zaista nema sluha (uostalom i sluh se može uvježbati).
kada crta - a zaista ima talenta za crtanje - sve drapa/briše/baca jer misli da nije dovoljno dobro...
nacrtala je konja i to tako dobro za ne samo svoju dob (konj je gotovo najteža životinja za crtanje i slikanje), ali nije bila zadovoljna jer nije izgledao kao na nekoj slici koju je vidjela...
o igranju igrica da ne pričam! završava u suzama jer ne uspije proći nivo!
bijesna sam ko ris!
kako se malom djetetu može dati do znanja da nešto ne može ili ne zna na takav način da mu to postaje učestala rečenica?
grrrrr....![]()