Možda nije baš post baš za ovu temu, ali da ne otvaram novu, jer na kraju krajeva obje govore o onome što osjećamo, što proživljavamo. Ali evo s obzirom na temu da kažem i to da ljudi oko nas znaju i ne tajim ništa jer bi meni to bilo teže nego reći istinu. Nije da dijelim detalje o postupcima sa svima, ali ljudi oko nas znaju s čim se borimo.

Nego mene nešto drugo muči, ne znam da li vam se dogodilo da ste tijekom godina/mjeseci pokušavanja udaljile od nekih ljudi, prijatelja/-ica ne iz razloga što vas nisu htjele slušati/razumjeti već jednostavno nisu mogli do kraja to shvatiti. I onda bi se događalo da kažu neke stvari iz najbolje namjere, ali te stvari bi vas u tom trenutku dovele na rub suza i jednostavno niste mogli razgovarati o toj temi i s vremenom bi se udaljile, jer je bilo nezgodno izbjegavati teme i odnos više ne bi bio kao nekad.
Ja sam sad u nekoj fazi da mi nije do velikog društva, lako dođem na rub plača, promijenim raspoloženje, neda mi se niti razgovarati o tome (osim s vama of course) i nekako mi je najdraže kad smo MM i ja sami, tad se osjećam najsigurnije i jedino tad dok sam s njim imam onaj osjećaj da će ipak sve biti u redu i da mi zajedno možemo sve.
Ali čini mi se da mi se odnosi s nekim meni dragim ljudima mijenjaju, na način na koji ja ne želim, a ne znam kako zatomiti sve te osjećaje, kako opet doći na to da jedva čekam da se vidimo i ispričamo, a ne da strahujem od toga. Što napraviti ili jednostavno ne napraviti ništa nego pustiti da vrijeme učini svoje i da stvari sjednu na svoje mjesto??
Eto malo sam si dala oduška pa ako tko ima što za nadodati, a ako i nema bar sam si olakšala dušu